Pakt o migracijama i azilu

Bolje Pakt nego...


Razlog za stanoviti optimizam, nakon vijesti iz Bruxellesa, daje i (predložena) svojevrsna predgranična trijaža, odnosno predgranične kontrole koje uključuju i zdravstvene preglede i sigurnosnu provjeru što će državi davati neku vrstu izvjesnosti i sigurnosti da unaprijed znaju tko su ljudi koji ulaze na njihov teritorij.

Članice Višegradske skupine skeptične su prema novom planu Bruxellesa

Članice Višegradske skupine skeptične su prema novom planu Bruxellesa

Piše: Josip Vričko

 Još u rano proljeće ove godine, usred izvanrednih okolnosti na grčko-turskoj granici, potpredsjednica Europske komisije za promicanje europskog načina života Margaritis Schinas kazala je kako si Europa ne može i drugi put priuštiti neuspjeh na tako važnom pitanju. „Situacija na vanjskoj granici stvara neodoljiv poriv da djelujemo, i to brzo, u smjeru novog europskog pakta o azilu i migracijama“, najavila je.

I, evo, 23. rujna predstavljen je taj najavljeni dokument koji, uz ino, predviđa da zemlje koje ne žele primiti azilante, mogu vratiti ilegalne migrante s europskog teritorija u zemlju podrijetla. Predviđen je, uz to, i stroži nadzor svih osoba koje pokušavaju ući u Europsku uniju. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, predstavljajući Pakt, nije mogla ne konstatirati kako je dosadašnja politika EU-a o migracijama doživjela debakl.

Razumna ravnoteža

„Migracija je oduvijek bila prisutna u Europi i oblikovala naš život, no dosadašnji sustav prihvata ljudi koji trebaju zaštitu pokazao se neučinkovitim. Pakt Komisije o migraciji i azilu nudi novi početak. Odražava pravednu i razumnu ravnotežu između odgovornosti i solidarnosti među državama članicama. Svi dijelimo korist i teret. Ovaj paket ima vrlo pragmatičan i realan pristup“, kazala je ta europska dužnosnica ne skrivajući velika očekivanja od Pakta, a čije bi oživotvorenje trebalo u zaborav baciti sve ono što se pod „europskim ravnanjem“ događalo od 2015. kada je, zapravo, migrantska kriza počela.

U biti, temeljna je pogreška, pokazalo je vrijeme, bila inzistiranje na Dublinskom sporazumu iz 1990. Taj sporazum koji je, doduše, tri puta dorađivan, problem rješavanja azila stavljao je na zemlju članicu u koju je potencijalni tražitelj azila prvu ušao.

Slijedom čega su onda Grčka, Italija i Španjolska bile doslovce zatrpane migrantima. A s druge, pak, strane, zemlje Višegradske skupine: Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska odbijale su ih primiti tvrdeći kako je riječ o ljudima neprilagodljivim kršćanstvu. Već je ta okolnost sugerirala kako je Dublin pregazilo vrijeme.

Dublinski sporazum bio je za neka druga vremena u kojima je nekoliko tražitelja azila bježalo iz diktatura s Istoka i Sjevera. On nije trebao rješavati izazove globalne migracije s kojom se Europa danas suočava, a nastavit će se suočavati i u budućnosti“, pojasnila je Schinas.

Nikom se ništa ne nameće

Novi Pakt, poučen lošim iskustvima, međutim, predviđa brže vraćanje nezakonitih migranata, ali i ubrzanje postupka u tretiranju zahtjeva za azil. U Hrvatskoj koja je, također, konstantno izložena pokušajima upada nelegalnih migranata, osobito iz Bosne i Hercegovine, drže kako bi novi europski plan za rješenje toga velikog višegodišnjeg problema mogao uroditi plodom. „Riječ je doista o podjeli odgovornosti članica EU-a, no nikomu se ništa ne nameće. To je različito od onoga pakta koji je bio od 2016.

Tako da će Hrvatska imati bolju situaciju jer će dobiti pomoć oko upravljanja granicom i važno je da se te granične procedure skraćuju i čine učinkovitijim“, drži potpredsjednica Europske komisije za demokraciju i demografiju Dubravka Šuica.

Njezin entuzijazam glede (novog) Pakta ne dijele, međutim, Mađari, otpočetka krize vrlo ustrajni u zatvaranju granica. Naime, još 2015. vlada Viktora Orbana podignula je ograde duž svojih granica sa Srbijom, koja nije članica EU-a, te s članicom te europske obitelji Hrvatskom, ali koja još nije u šengenskoj zoni slobodnog kretanja ljudi. Nakon rujanskog predstavljanja Pakta o migracijama i azilu, Budimpešta je i dalje oprezna.

 „Moramo osigurati kako bi vanjske granice EU-a i šengenska zona ostale savršeno nepropusne“, reagirao je na Twitteru glasnogovornik Vlade Mađarske Zoltan Kovacs podsjećajući kako se mađarska politika glede migranata ne mijenja od početka krize.

A lijepo (im) je Orban govorio

Neizravno je tako podsjetio kako je Bruxelles, novopromoviranim Paktom, zapravo naučio lekciju iz ranijih neuspjeha. A riječ je o politici kvota za relokaciju izbjeglica i načela prisilne raspodjele migrantskog tereta koji je Mađarska u startu snažno odbila. I svi oni – poglavito u Bruxellesu – koji su tada kritizirali tu mađarsku politiku i premijera Orbana, sada su se, evo, posuli pepelom.

Slijedom ranijih iskustava, oprezna je i Austrija. Štoviše, AFP ocjenjuje kako je Beč novi prijedlog EK-a primio na pola puta između olakšanja i skepse. „U svom prijedlogu Bruxelles je dosta napredovao u našem smjeru, napose glede repatrijacije, zaštite vanjskih granica i suradnje s trećim zemljama“, ocijenio je austrijski ministar unutarnjih poslova Karl Nehammer upozorivši kako se ne smije dopustiti da se relokacija migranata izvede na mala vrata.

Suzdržana je, također, i službena Ljubljana. U Sloveniji se štoviše razvila vrlo žestoka polemika između Vlade Janeza Janše i opozicije, one lijeve posebice. Tako je predsjednica Socijalnih demokrata Tanja Fajon, koja i inače kritizira Vladu zbog navodna približavanja Višegradskoj skupini, pa i kada je riječ o odbijanju solidarnosti s migrantima i zemljama u kojima ih je najviše, kazala:

„Prijedlog EK-a je korak u pravom smjeru, ali neće ići lako, a u pregovorima će pitanje solidarnosti i relokacije i vraćanja migranata biti 'najtvrđi orasi'.“ Naglasila je i kako je potrebno više solidarnosti među članicama i stvaranja međusobnog povjerenja.

Načelo dragovoljne solidarnosti

Nije trebalo dugo čekati kako bi joj premijer Janša uzvratio: „Od svakog onog tko u Sloveniji ili u EU-u smatra da se druge može prisiliti na primanje ilegalnih migranata, očekujem da najprije primi barem dva migranta u svoju veliku kuću ili vilu“, napisao je Janša na svom Twiteru navodeći kako to očekuje i od Fajon koja, kao zastupnica u Europskom parlamentu, ima vilu i 15 000 eura mjesečnih primanja, pa bi onda trebala demonstrirati solidarnost.

A na Janšinoj je crti, dakako, glasnogovornik slovenskog Ministarstva vanjskih poslova Aleksandar Geržina koji poručuje (kritičarima) da Slovenija zagovara načelo dragovoljne solidarnosti, a protiv je obvezujućih kvota i obvezujuće solidarnosti, što je prijedlog EK-a.

„Komisija, nažalost, ustrajava na konceptu koji je i do sada unosio podjele među države članice“, kazao je Geržina koji očekuje da će se upravo pitanje obvezne solidarnosti naći u fokusu rasprava koje će uslijediti „idućih tjedana i mjeseci“.

Nakon čega dolazimo do pitanja: Kada bi (novi) Pakt mogao postati stvarnost? Po Komisijinim dokumentima, (čak) 400 stranica zadire u pet velikih europskih zakona. To je administrativno sigurno veliki zalogaj – usuglašavanje stajališta, donošenje zakona i regulative sigurno neće ići ni lako ni brzo. „Ali Komisija se nada da bi do kraja ove kalendarske godine mogla postići barem političku suglasnost o temeljnim načelima ovog dokumenta na razini šefova vlada“, vjeruje dugogodišnja dopisnica Hrvatske televizije iz Bruxellesa Jasna Paro.

Pomoć tzv. trećim zemljama

A razlog za stanoviti optimizam daje i (predložena) svojevrsna predgranična trijaža, odnosno predgranične kontrole koje uključuju i zdravstvene preglede i sigurnosnu provjeru što će državi davati neku vrstu izvjesnosti i sigurnosti da unaprijed znaju tko su ljudi koji ulaze na njihov teritorij.

Budući da je Komisija, odmah nakon predstavljanja Pakta, skrenula pozornost kako u njegovoj realizaciji naglasak treba staviti na tzv. treće zemlje, osobito one na Zapadnom Balkanu, pogledajmo kako se snalazi Bosna i Hercegovina.

Direktor Granične policije BiH Zoran Galić i dalje vrti stari film – bosanskohercegovačka je granica, tvrdi, šuplja kao švicarski sir. A razlog je manjak graničara. Istodobno, prema Galićevu svjedočenju, administracija se sudara po hodnicima, pa je predložio da se to malo preraspodijeli. No „čate“ su, sve do jednog, partijski, zanimljivo bošnjački kadrovi ex-ministra sigurnosti Fahrudina Radončića, pa se ne smiju dirati. Čak ni nakon što je njihov politički pokrovitelj abdicirao.

No, potkraj prošloga mjeseca uvjerili smo se kako inspektori za strance, ipak, surađuju s policijskim službenicima kontrolirajući kretanje i boravak stranaca. Osobito na neuralgičnim točkama: Sarajevo, Bihać, Velika Kladuša, Tuzla, Kalesija i Donji Vakuf.

Nešto se, ipak, događa

Temeljem čega su izrečene mjere protjerivanja za 27 stranaca, među kojima su državljani Turske, Afganistana, Pakistana, Maroka i Alžira. Uspješno je realiziran dragovoljni povratak 22 državljana Turske koji su vraćeni u zemlju podrijetla, dok je, prema sporazumu o readmisiji, u Srbiju vraćeno sedam osoba, među kojima su državljani Afganistana, Pakistana, Irana, Turske i Srbije.

I nije tu kraj (razmjerno) dobrim vijestima vezanim za migracijsku krizu kod nas: EK je najavila da će uskoro biti predstavljen paket mjera pomoći trećim zemljama kako bi se bolje nosile s problemom migracije.

A papa Franjo bio je brži (i) od Bruxellesa i potkraj je rujna, u povodu Svjetskog dana migranata i izbjeglica, preko Apostolske nuncijature u BiH poslao donaciju za pomoć tranzicijskim centrima Ušivak kod Sarajeva i Sedra kod Bihaća.

Raspodjela pomoći povjerena je katoličkim humanitarnim organizacijama koje djeluju na terenu: Caritasu BiH, Caritasu Italije, Ipsia-Acliju te Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavo II.