Već je u Starom zavjetu jasno kako je jedan član izabranoga židovskog naroda drugomu članu brat (npr. Pnz 22,1-4). I u Novom zavjetu se Kristovi sljedbenici nazivaju braćom: „Svatko tko se ljuti na brata svoga bit će odgovoran sudu“ (Mt 5,22-23). Čak je Gospodin Isus jasno rekao svojim učenicima: „Ne dopustite da vas nazivaju 'rabi', jer imate samo jednoga Učitelja, a vi ste svi braća“ (Mt 23,8). Učenici su takvo izražavanje prihvatili i odmah poslije Kristova uzašašća: „Petar ustade pred svom braćom... Reče: 'Braćo, trebalo je ...'„ (Dj 1,15-16). Takvih tekstova s imenicom „brat“ u Bibliji ima mnogo.

Liturgija i tradicija
Crkva u liturgiji od prvih početaka do danas također sve vjernike tako nazivlje, primjerice na početku sv. mise svećenik poziva vjernike: „Braćo, priznajmo svoje grijehe...“, na prikazanju darova također: „Molite, braćo, da moja i vaša žrtva...“, „Spomeni se i naše braće koja usnuše...“ (II. Kanon) itd.

Tako su se izražavali i najstariji redovnici, poput Sv. Pahomije (346.): „Kad neuk stupi u zajednicu svetih...i uvede ga i posadi u zboru braće...“ (Pravilo, br. 1; v. Redovnička pravila, Zagreb 1985., s. 60). Sv. Benedikt svoje redovnike također nazivae braćom: „(Opat) saslušavši savjet braće, sam razmotri stvar...“ (Pravilo, pogl. 3, Red. Pravila, s. 256). A Sv. Franjo Asiški u prvom poglavlju svoga Pravila piše: „Regula et vita Minorum fratrum haec est – Pravilo i život Manje braće jest ovo...“ (Red. Pravila, s. 316). U Oporuci jasno veli: „Dominus dedit mihi fratres – Gospodin mi je dao braću...“ Tako bi se moglo unedogled nabrajati u svim redovničkim pravilima, konstitucijama, statutima, direktorijima i uopće literaturi o redovništvu. Termin je uvijek „brat“ i „braća“.

Službeni nazivi katoličkih redova
Posebno treba istaknuti kako se u službenim nazivima redova također upotrebljava riječ „brat“, pa tako je primjera radi: Ordo fratrum minorum – Red manje braće (franjevci); Ordo fratrum praedicatorum – Red braće propovjednika (dominikanci); Ordo fratrum s. Augustini – Red braće Sv. Augustina (augustinci); Ordo fratrum B. Mariae Virginis de Monte Carmelo – Red braće BDM Karmelske (karmelićani) ... i brojni dugi redovi i instituti. Svi oni, dakle, u službenom nazivu imaju „fratres – braća“. Kako bi bilo da se franjevci počnu nazivati „Mala subraća“, ili da Dubrovčani za svoj slavni franjevački samostan kažu: „Samostan Male subraće“!?

Svi su se redovnici, posebno prosjačkih redova, uvijek nazivali „fratres – braća“. Sam Sv. Franjo za sebe uvijek piše „frater Franciscus – brat Franjo“. U pismu Sv. Anti Padovanskom piše: „Fratri Antonio – frater Franciscus – Bratu Anti – brat Franjo“ (C. Esser, Opuscula..., Grottaferrata 1978., 95). Sv. Bonaventura, dugogodišnji general Reda koji je nazvan i „drugim utemeljiteljem Reda“, sveučilišni profesor u Parizu, biskup i kardinal, potpisivao se je „frater Bonaventura – brat Bonaventura“. I svi drugi generali Franjevačkoga reda tako su se potpisivali.

Skraćenica „fra“ nastala je kasnije
Kasnije se ustalila kratica „frater – fra“. Tako su („fra“) naši stari pisci na naslovnim stranicama svojih knjiga pisali, npr. Fra Matija Divković (Nauk karstianski, Mletcie 1611.), fra Filip Grabovac (Czvijt razgovora, Venezia 1747.), fra Andrija Kačić Miošić (Razgovor ugodni, Mleczi 1756. i Korabljica, Mlecih 1760.) I mnogi drugi do našega doba, poput: dr. fra Karlo Eterović (Fra Andrija Kačić Miošić, Dubrovnik 1922.). Od literature o riječi „fra“ navodimo samo: J. Šetka, Hrvatska kršćanska terminologija, Split 1976., 86.

„Confrater“ ili „subrat“ je počasni član reda
U redovničkom zakonodavstvu postoji termin „confrater – subrat“, koji ima svoje pravo značenje (v. Šetka, Terminologija..., 132). Uprava, naime, nekoga reda određenim pojedincima, koji su osobito zaslužni za taj red daje naziv „confrater – subrat“. Tako primjerice u Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja kroz dugu povijest bilo je biskupa, svećenika i vjernika, koji su dobili naziv „subrat“. Jedan od njih je i Ivan Meštrović, kipar svjetskoga glasa. A kako neki danas kod nas pišu, ljudi bi mogli „otkriti“ kako je Ivan Meštrović kao „subrat“ zapravo bio član Prvoga franjevačkog reda, tj. franjevac! Za redovnike, posebno prosjačkih redova, treba dakle upotrebljavati riječ „frater – brat“, a za njihove počasne članove riječ „confrater – subrat“.

Isto vrijedi i za članove ženskih redova i družba. Evo nekoliko službenih naziva nekih ženskih družba u Hrvatskoj: Sestre milosrdnice Sv. Vinka Paulskoga – Sorores caritatis s. Vincentii Pauli; Sestre Sv. Križa – Sorores s. Crucis III. Ordinis s. Francisci Assisiensis; Školske sestre Sv. Franje Asiškoga Krista Kralja – Congregatio sororum scholarum s. Francisci Assisiensis Christi Regis i druge. Hoće li netko te nazive promijeniti u „bolje“: Susestre milosrdnice, Susestre Sv. Križa, ili Školske susestre...? Po toj logici bi trebalo i zagrebačkoj bolnici Sestre milosrdnice promijeniti naziv u Susestre milosrdnice. Srećom, to nikome ne pada na pamet!

Otkuda naziv „medicinska sestra“?
I još jedna napomena. Danas u bolnicama i drugim zdravstvenim ustanovama uz liječnike i druge djelatnike rade i brojne sestre bolničarke. Kako su prvotno u tim ustanovama radile i najčešće i same osnivale takve ustanove redovnice raznih redova i družba, bilo je sasvim normalno da ih ljudi nazivaju sestre, jer su bile redovnice.

Kad su u kasnijim vremenima i druge djevojke i žene radile kao bolničarke, naziv sestra jednostavno je prenesen i na njih. I danas u bolnicama i drugim medicinskim ustanovama sasvim je normalno reći da netko traži medicinsku sestru, a da pri tome ne misli na neku redovnicu.

Također nitko ne misli (i ne predlaže) da bi sve te bolničarke, koje nisu redovnice, trebalo nazivati „susestre“. Postoje i razne udruge medicinskih sestara koje nitko još nije preimenovao u medicinske susestre.

Mi smo braća i sestre, a ne „subraća“ ili „susestre“
Novi termini „subrat“ i „susestra“ samo su nepotrebni modernizmi i određeni pad u sekularizam. To je zapravo možda i nesvjesni bijeg od Kristova nauka sadržanog u Evanđeljima. To je zanemarivanje svijesti da su svi kršćani (i svi ljudi), posebno članovi redovničkih obitelji, zapravo prava braća i sestre, jer su svi ljudi sinovi i kćeri Nebeskoga Oca.

To je bijeg od teološke pozadine koju u sebi kriju te dvije riječi, jer su redovnici i redovnice oni kršćani koji su savjete Isusa Krista prihvatili kao zavjete i postali jedni drugima prava braća i sestre. Tu je istinu snažno naglasio Sv. Franjo Asiški: „Ako majka hrani i ljubi svoga tjelesnog sina, koliko brižnije mora svatko ljubiti i hraniti svoga duhovnog brata“ (Pravilo, pogl. 6).

Ipak bi bilo dobro čuti i razloge onih koji predlažu nove termine. Stari su, naime, davno rekli: Audiatur et altera pars – Neka se sasluša i druga stranka!

No, na temelju iznesenih razloga, smatramo da svetopisamski, teološki i redovnički pravno-povijesni razlozi jasno pokazuju da je ispravno uz ime i prezime redovnika ili redovnice pisati „brat“ ili „sestra“, odnosno fra Franjo, fra Petar, ili s. Marija, s. Ana itd.

fra Gabrijel Jurišić/ KT