Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Priču o (anti)fašizmu u Hrvata – ma gdje bili – trebalo bi možda početi sa Zoranom Pusićem jer je ovih dana taj zagrebački promicatelj (nekih) građanskih „prava“ omiljeni sugovornik sarajevskih medija, osobito portala koji se redovito na spomen bilo čega hrvatskog uspinju na zadnje noge. Pa kako onda, usred histerične hajke (već) i na samu najavu da će vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić predvoditi misu zadušnicu za nevine žrtve Bleiburške tragedije u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, ne pitati Vesnina bracu Zokija što on o tomu misli. A kako čitatelj može pretpostaviti što misli, bolje Pusića starijeg ne citirati... K'o da slušate Komšića II. i(li) sličnu bratiju.

No, i bez njegova mišljenja i o misi i općenito o Bleiburgu, slučaj Pusić je vrlo znakovit kada evo govorimo o tomu tko i zašto ustrajno Hrvatima nameće kompleks ustaštva. I to ne – možda?! – samo zato što se taj predratni profesor matematike na zagrebačkoj Visokoj tehničkoj školi JNA preko noći prometnuo u korifeja poslijeratnog antifašističkog ustanka i općenito demokrata par excellence, nego ponajviše zbog jedne obiteljske, godinama brižno čuvane, tajne.

Bolja prošlost natporučnika Pusića

Naime, potkraj 2011., u vrijeme kada je Vesna Pusić netom imenovana ministricom vanjskih poslova u esdepeovoj Vladi Ivice Račana, zagrebački je Večernji list obznanio kako je Eugen Pusić, ministričin, a i Zoranov brat, bio natporučnik sudac u vojsci Nezavisne Države Hrvatske, ali i kako su u njegovu životopisu godine od 1939. do '45. pojeli skakavci. Pusićeva je rečenome dnevniku pojasnila da je njezin otac zapravo bio ubačen u ustaške redove kao ilegalac i potajno radio za partizane. A njezin intimus, akademski i politički pokrovitelj te prijatelj njezina oca Slavko Goldstein svjedočio je kako je natporučnik Pusić tijekom rata bio u stalnoj suradnji s pokretom otpora.

Ali, ako je k tomu tako, zašto onda u njegovu službenom životopisu nigdje nema tih (šest) godina tijekom kojih je podrivao NDH iznutra?! Možda zato što Goldstein, a i njegova (politička) mezimica Vesna to znaju tek na temelju svojih razgovora s (kasnijim) akademikom Pusićem. S druge strane, hrvatski tisak, koji se o ovome slučaju raspisao na početku mandata nove šefice hrvatske diplomacije, citira Pusićev matični list iz fonda Ministarstva oružanih snaga NDH, u kojima je pregršt podataka o službama koje je obnašao za Pavelićev režim, a što ih je on potvrdio svojim vlastoručnim potpisom. A tu je i precizirano navedeno i napredovanje od kaplara do natporučnika uz uvijek izvanredne pohvale nadređenih u dokumentu koji su ustaše zvale „Bilješke k sposobniku“.

E, sad komu vjerovati – svojim očima ili, pak, izravno zainteresiranim za bolju prošlost oca i prijatelja, tandemu Pusić&Goldstein? Pitanje je, dakako, više-manje retoričko.

Priča o Pusićima nije, međutim, neka naročita iznimka kada treba argumentirati tezu kako povijest Hrvatima nije bila učiteljica (života), nego maćeha. Osobito u XX. stoljeću kada su se u Europi miješale političke karte, a Hrvatska bila za stolom. Ali Hrvati nisu sjedili na stolcu, kako je to ovih dana primijetio politički analitičar Mirko Galić,koji je i sam prošao zanimljiv put – od (novinarskog) pouzdanika Brozove partije do Tuđmanova diplomata u Parizu. „Drugi su oba puta nakon svjetskih ratova“, veli Galić, „odlučili o tome što će biti s Hrvatskom, a kada su to jednom, na početku II. svjetskog rata, učinili sami, Hrvati su pogriješili još više, i kompromitirali samu ideju hrvatske države.“

Kako je Tuđman otišao u ustaše?!

A baš nas odnos dvaju najvećih (hrvatskih) političkih prvaka iz prošloga stoljeća Josipa Broza i Franje Tuđmana vraća k (anti)fašizmu. Prvi je hrvatski predsjednik, naime, izvan Hrvatske – ali čak i u Hrvatskoj u medijima na Soroševu kazanu – kolokvijalno nazivan ustašom. Pritom se Tuđmanovi „krsni“ kumovi nisu obazirali na činjenicu da je još 1940., tada tek 18-godišnji Franjo, uhićen jer je sudjelovao u proslavi obljetnice Oktobarske revolucije koju su organizirali zagrebački sveučilištarci. Dvije godine kasnije učlanjuje se u Komunističku partiju Hrvatske, te nakon ilegalnog rada po Zagrebu i Zagorju '43. odlazi u partizane.

A kako je, zapravo, Tuđman „otišao“ u ustaše?! Glavni mu je krimen rečenica izgovorena na Prvom saboru HDZ-a kada je kazao: „NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, nego je predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću.“ Slijedom čega su neki zaključili kako Tuđman otvara vrata rehabilitaciji NDH-a. Pri čemu se potpuno ignorirala daljnja elaboracija u kojoj se tumači kako se hrvatski narod ubrzo uvjerio da NDH nije rješenje hrvatskog pitanja i da je rješenje svog nacionalnog pitanja morao tražiti u okviru partizanskog oslobodilačkog pokreta.

Znakovito, ovaj su „nastavak“ gotovo podjednako krili i desničari i ljevičari. Ekstremni – poglavito. Uz to, povremeno se pokušavalo i konfrontirati dvojicu najvećih – treći je, valjda, Matija Gubec... – Zagoraca. Oni koji su znali (a tko nije?!) da je Broz tijekom Hrvatskog proljeća, na inicijativu Miroslava Krleže, spasio Tuđmana (teže) robije, uporno su tražili da se nekadašnji partizan Franjo odredi o tom svomu pokrovitelju i tako ga se odrekne za vjeke vjekova.

Ne trepnuvši, međutim, hrvatski je poglavar potpuno otvoreno elaborirao „slučaj Tito“ kazavši kako su njegove zasluge što se hrvatskog naroda tiče to što je stvorio uvjete za stvaranje federalne države Hrvatske u prvom Ustavu iz '45. te kasnije Ustavom iz '74. omogućio da se stvore pravne pretpostavke za samoodređenje (do odcjepljenja) i za proglašenje samostalne Hrvatske.

Druže Tito, velika ti hvala, ali...

„A negativne su mu strane bile to što je bio komunist, odgovoran za uvođenje komunističkog režima za sve one zločine koje je komunistički režim učinio, ne samo u ratu, nego i poslije njega. Što se tiče hrvatskog naroda, bez obzira što je naredio zločine ili ne, a vjerojatno nije, ali je bio osobno odgovoran za tragediju hrvatskog naroda u Bleiburgu“, dometnuo je Tuđman... I ponovno nisu dokraja bili zadovoljni ni oni zdesna ni oni slijeva.

I denuncijanti Bl. Alojzija Stepinca njegov ratni životopis čitaju selektivno. Oni koji su ga, pak, čitali bez politizacije mogli su uvidjeti kako se zagrebački nadbiskup s poglavnikom susreo šest dana nakon proglašenja NDH-a, te da je taj susret trajao 12 minuta. Ubrzo je objavio Okružnicu časnome kleru Nadbiskupije zagrebačke, kojom se obratio katoličkim svećenicima u NDH-u.

U njoj izlaže da je zadaća novoosnovane države promicanje i zaštita, kako duhovnih, tako i zemaljskih vrijednosti. I u njoj traži slobodu djelovanja Katoličke Crkve. To je izrekao, piše povjesničar Hrvoje Matković, ovim riječima: „…očekujemo da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde.“

I, dakako, ovo „uskrsloj“ korišteno je za navodnu Stepinčevu kolaboraciju s ustaškim režimom. Pa na spominjanje njegova imena, njegovi osporavatelji danas uglavnom dodaju „ustaški vikar“. A zaboravlja se kako se ubrzo potom počeo stvarati i produbljivati jaz između ustaša i Stepinca. Pavelić je osobno predstavnicima Trećeg Reicha kazao kako NDH ima problema s višom crkvenom hijerarhijom sa Stepincem na čelu, a nacistički zapovjednik Heinrich Himmler izjavio je da je zagrebački nadbiskup „čovjek Vatikana i nepouzdan“, te kako na njega treba pripaziti.

Stepinac – protiv svih zastava

Nije to Stepinca naročito impresioniralo pa je, primjerice, na blagdan Krista Kralja, 26. listopada 1941. u svojoj propovijedi kritizirao ideologije nacizma, fašizma, militarizma i komunizma, te izjavio da one propovijedaju mržnju prema čovjeku. Iz toga vremena ostale su upamćene i ove nadbiskupove riječi:

 „U ovih zadnjih nekoliko desetljeća uspjele su razne bezbožne teorije i ideologije tako zatrovati svijet da je mržnja postala reć bi glavnim pokretalom sviju ljudskih čina. Pogibelj je da i oni, koji se diče katoličkim imenom, da ne rečem čak i duhovnim pozivom, postanu žrtvom strasti mržnje i zaborave na zakon koji je najljepša karakteristika kršćanstva, zakon ljubavi...“

Slijedom čega bi se moglo kazati kako je, izgovorivši onu „spornu“ rečenicu, Tuđman, u biti, bio na Stepinčevu putu. Uostalom, kada se govori o ključnim osobama za hrvatstvo, odnosno za nacionalni identitet – s političkog stajališta to je nedvojbeno prvi predsjednik koji je svojom politikom i svojom strategijom doveo do stvaranja neovisne i slobodne Hrvatske, te Stepinac kao moralna i duhovna vertikala, koji nije dopustio da se Katolička, o državi neovisna, Crkva zloporabi, odnosno da se nagovori na odustajanje od njezine primarne zadaće, moralne i duhovne obnove hrvatskoga naroda.

A nakon što je usporena kanonizacija Bl. Alojzija, postavljeno je u Hrvatskoj pitanje: jesu li protivnici kanonizacije isti oni koji su se zalagali i danas se zalažu za detuđmanizaciju Hrvatske. Vrlo je zanimljiv odgovor dao Miroslav Tuđman. „Ono što im je zajedničko, vjerojatno je to što nisu istinski željeli samostalnu i slobodnu hrvatsku državu, a i sada kada je imaju i kad u njoj živimo, onda naprosto ne žele prihvatiti one vrijednosti na kojima je hrvatska država stvorena i za koje su se generacije Hrvata borile kroz povijest i tijekom Domovinskog rata“, detektirao je Tuđman one u Hrvatskoj koji su neumorni u osporavanju djela te dvojice hrvatskih velikana.

Maske su pale

Uz, dakako, kolaboraciju, s „Bliskog istoka“ i u posljednje vrijeme i iz Sarajeva, a naročito nakon što je, zbog pandemije koronavirusa, u Hrvatskom saboru 24. travnja usuglašeno kako će se ove godine bleiburške žrtve komemorirati na Bleiburškom polju, zagrebačkom Mirogoju i sarajevskoj katedrali Srca Isusova.

Izložen objedama kako će predvoditi „ustašku misu“, kardinal Puljić našao se praktički na optuženičkoj klupi. Slijedom čega je, uz ino, pojedine veleposlanike morao podsjećati i na svoj jasni višekratno istaknut stav kojim je oduvijek odbacivao bilo kakav oblik povezivanja Katoličke Crkve i njega osobno s raznim oblicima totalitarnih režima.

Uz to, vrhbosanski je nadbiskup redovito s jednakim pijetetom bio nazočan na godišnjoj komemoraciji stradanja članova Židovske zajednice u Sarajevu te, kao član Međureligijskog vijeća BiH, sudjelovao u organizaciji i molitvama na mjestima stradanja u posljednjem ratu. Sve je to, pa čak i činjenica da bi povijest ove države bila sigurno drugačija da nije bilo ključne uloge Katoličke Crkve i kardinala Vinka u vrijeme referenduma za neovisnost BiH, zaboravljeno.

Gotovo isti oni denuncijanti koji iz životopisa Bl. Alojizija Stepinca „znaju“ samo da je bio „ustaški vikar“ te oni koji su Franju Tuđmana (kolokvijalno) zvali ustašom, ovih dana optužuju vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića da će predvoditi „ustašku misu“. I pritom vjeruju kako pobjednici '45. nisu baš najbolje obavili posao. U Bleiburgu – naročito! Croatofobima je ustaša naprosto sinonim za Hrvata.

Maske su, dakle, pale usred pandemije... usprkos preporukama Stožera civilne zaštite.