Prosvjedi u svijetu – zašto?

Čuje li uopće itko Svetoga Oca?!


Trenutačno, zapravo još od početka pokreta Žutih prsluka, prosvjeduje se na četirima kontinentima iz različitih razloga. Papa Franjo je za to vrijeme slao brojne apele i upozorenja. Posljednje 13. rujna ove godine potičući prosvjednike da svoje zahtjeve prikažu na miran način.

Prosvjedi u Minsku gdje „posljednji europski diktator“ vlada 26 godina

Prosvjedi u Minsku gdje „posljednji europski diktator“ vlada 26 godina

Piše: Josip Vričko

 Zanimljiva – i za vrijeme u kojemu živimo ilustrativna – vijest stigla je 11. rujna iz Minska. Ministar vanjskih poslova Bjelorusije Vladimir Makei nakon sastanka s tajnikom za odnose s državama pri Državnom tajništvu Svete Stolice nadbiskupom Paulom Richardom Gallagherom izjavio je kako je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko ponovno uputio poziv papi Franji za službeni posjet Bjelorusiji. Zapravo, riječ je o obnovljenom pozivu budući da je još 2016. za svoga posjeta Vatikanu Lukašenko osobno pozvao Svetog Oca da posjeti tu zemlju. No, zanimljivost nije u tomu.

Nadbiskup je previše kazao

Poziv Rimskom biskupu, naime, dolazi u vrlo delikatnom trenutku. Odnosi službenog Minska i Crkve u Bjelorusiji vrlo su napeti još od trenutka kada je nadbiskupu Minska i Mohileya Tadeuszu Kondrusiewiczu, koji je i predsjednik Bjeloruske katoličke biskupske konferencije, zabranjen povratak u zemlju. Lukašenkov režim mu zamjera što je za boravka u Poljskoj komentirao predsjedničke izbore u Bjelorusiji održane 9. kolovoza. Kondrusiewicz je tom prigodom izjavio kako se radilo o nepravednim izborima, a uz to još mu zamjeraju i zbog neizravne potpore prosvjednicima protiv, kako drže u Europi, posljednjeg europskog diktatora. Također, s obnovljenim pozivom Papi korespondirao je dirljiv događaj u Minsku – 11. rujna bjeloruski su katolici upriličili križni put kako bi izmolili povratak svoga nadbiskupa u zemlju. Dan kasnije više od 100 000 prosvjednika izišlo je na ulice glavnoga bjeloruskog grada na jedan od najvećih skupova protiv aktualnog predsjednika koji vlast drži dulje od 26 godina. Još tijekom prosvjeda uhićeno je, kako je objavio Reuters, 400 prosvjednika u državi koja utamničuje oporbene lidere. Ukoliko na vrijeme azil ne nađu u inozemstvu.

A Lukašenko je najavio kako će na sve žešći val prosvjeda, koji se zemljom širi od izborne noći, odgovoriti 25. rujna kada će, skupa s elitnom padobranskom divizijom Ruske vojske, bjeloruske snage održati zajedničku vojnu vježbu Slavensko bratstvo. O čemu je, dakako, bilo govora i u Kremlju početkom prošloga tjedna kada je visokog gosta iz Bjelorusije primio jedan od njegovih rijetkih saveznika Vladimir Putin. Što mnogi pripisuju sličnom modelu vladanja.

U ovome je kontekstu nužno kazati i kako se Sveti Otac u nedjelju, 13. rujna nakon molitve Anđeoskog pozdravljanja u nagovoru osvrnuo na prosvjede koji se održavaju diljem svijeta zbog političkih i društvenih prilika.

„Dok potičem prosvjednike da svoje zahtjeve prikažu na miran način, ne popuštajući napasti agresivnosti i nasilja, upućujem apel svima koji imaju javnu i upravljačku odgovornost da poslušaju glas svojih sugrađana i idu u susret njihovim opravdanim težnjama, jamčeći puno poštovanje ljudskih prava i građanskih sloboda“, poručio je Papa obraćajući se pritom i crkvenim zajednicama u tim sredinama potičući pastire da se zauzmu u korist dijaloga i pomirenja.

Što bi bilo da sam crnac?!

U biti, Sveti Otac je naprosto morao reagirati na ovaj način. Naime, od 25. svibnja ove godine kada je u Minneapolisu bijeli policajac Derek Chauvin devet minuta sadistički usmrćivao Afroamerikanca Georgea Floyda, svjetski se „prosvjedni pokret“ počeo konstituirati. Već  početkom lipnja diljem planeta – na četirima kontinentima – masovno su prosvjedovali bijeli, crni i žuti ljudi. Primjerice, 8. lipnja, osim u mnogim američkim gradovima, prosvjednici su izišli na ulice Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Poljske, Australije, Japana, Tajlanda, Južne Koreje... Policija je nezadovoljnike napala suzavcima i vodenim topovima, a u Londonu, gdje prosvjed zbog koronavirusa nije službeno odobren, ispred zgrade Parlamenta došlo je do sukoba demonstranata i policijske konjice!

Međutim, „slučaj Derek Chauvin“ bio je samo okidač, u mnogim su zemljama osim potpore toj žrtvi policijskog (rasističkog) bezumlja, prosvjednici istaknuli i svoje vlastite probleme rasizma na lokalnoj razini naglasivši kako ta pošast nema granica. Što je vrlo plastično iskazao afrički imigrant Michael Taylor iz Botswane, koji s obitelji živi u Rimu i prosvjedovao je na Piazzi del Popolo.

„Bijelac sam iz Afrike, ponekad osjećam strah i prijezir samo zato što sam stranac. Zamislite što bi bilo da sam crnac“, zapitao se – retorički, dakako!

Seksi Macron

Slijedom čega se nužno vratiti u rujan 2018., na Međunarodnu konferenciju o ksenofobiji, rasizmu i populističkom nacionalizmu u kontekstu migracija u svijetu, kojom je prigodom Sveti Otac potaknuo kršćane da se zauzimaju u borbi protiv ksenofobije i rasizma te u promicanju dostojanstva svih ljudi.

„Za kršćanina druga osoba nije samo biće koje treba poštovati zbog njezina urođenoga dostojanstva, nego je iznad svega brat ili sestra koje treba voljeti... U Kristu se snošljivost pretvara u bratsku ljubav, u nježnost i djelatnu solidarnost. To vrijedi ponajviše u odnosu na najmanju braću kao što su tuđinci, stranci, s kojima se i sam Isus poistovjetio“, podsjetio je Papa duboko svjestan kako živimo u vremenu u kojemu ponovno oživljavaju i šire se osjećaji koji su mnogima izgledali nadvladani; kao što su osjećaji: sumnje, bojazni, prijezira... štoviše mržnje prema pojedinim skupinama koje se smatraju drugačijima zbog njihove etničke, nacionalne ili vjerske pripadnosti te se zbog toga smatra kako nisu dovoljno dostojni potpuna sudjelovanja u životu društva.

Tri mjeseca nakon ovih riječi pape Franje, potkraj prosinca 2018. u Francuskoj se afirmirao – i potom na još neke europske zemlje proširio - pokret Žutih prsluka koji će ubrzo izrasti u organizirani otpor politici francuskog predsjednika Emmanuela Macrona čija je administracija pribjegla značajnom poskupljenju životnih uvjeta, novom oporezivanju i smanjenju životnog standarda, što se najviše odnosi na poreze koje je njegova Vlada uvela na dizel i benzin, potičući građane da kupuju električne automobile.

Nešto ranije, u svibnju 2018., sam je francuski predsjednik priznao kako je Francuska izgubila borbu protiv krijumčarenja droge u predgrađima svojih gradova. Što je bio povod da i francuski ministar unutarnjih poslova Gerard Collombo podnese ostavku, uz potpuno ignoriranje političke korektnosti. „Islamski radikali i krijumčari droge preuzeli su Republiku“, kazao je (nemoćno) abdicirajući.

No, izjava koja je dodatno podgrijala ionako užarenu Francusku nije (bila) ta, nego ona Macronova teza o pozitivnim vidovima islamizacije francuskog društva. Nešto poput bh. ministra sigurnosti Selme Cikotića koji, čuli smo vlastitim ušima ne vjerujući, drži kako je to što u Bosnu i Hercegovinu, u godini kada zbog COVID-a-19 nema turista, dolazi sve više nelegalnih migranta dobro i za turizam i za trgovinu. Ma ne dobro – nego seksi, tumačio nam je ovoga ljeta volšebni (seksi) Selmo. A njegov stranački šef, braneći ga, objasnio kako je zapravo mislio da je to – fensi.

Zanimljivo, Žuti prsluci se, inače, nisu baš primili na ex-Yu prostoru. U Zagrebu se, istina, uoči Božića 2018. okupilo nekoliko stotina prosvjednika, a u Rijeci, Splitu, Puli, Čakovcu... tek nekoliko desetaka. Puno ih je više, međutim, bilo početkom rujna kad je nekoliko tisuća na zagrebačkom Trgu bana Jelačića prosvjedovalo protiv mjera Nacionalnog stožera civilne zaštite i mjera koje su nametnute u borbi protiv pandemije koronavirusa. Prosvjed je nazvan Festival slobode, pod motom: Ograničena su nam prava disanja i kretanja! A neki su ga političari, osobito oni zdesna, iskoristili za prikupljanje političkih poena. Tako da prosvjednici na ulicu iziđu zbog jednog razloga, a onda se (nerijetko) izrode u nešto drugo.

A Bosna – spava...

U uspavanoj Bosni i Hercegovini Žuti prsluci se nisu primili – nikako. Istodobno nitko, čini se, nema ništa protiv mjera bh. stožera... misli se na množinu jer svaki entitet, a i onaj jedini nam distrikt ima svoj stožer. Uostalom, kada nitko nije reagirao na činjenicu da malinari uvoze respiratore, onda zbilja nema smisla prosvjedovati zbog maski... koje su ionako, malo-pomalo, postale (gotovo) modni detalj.

Ne znači to da ne trebamo obratiti pozornost na „sav ostali normalni svijet“ kojim se – od postanka Žutih prsluka – šire prosvjedi. Iz različitih razloga. A jedan (od) prošle su godine detektirali profesori sa švedskog Sveučilišta u Geteborgu Anne Luhrmann i Staffan I. Lindberg.

Prema njihovu istraživanju od 1994., val autoritarnosti raste u 75 zemalja, toliko različitih kao što su: Brazil, Burundi, Mađarska, Rusija, Srbija i Turska. U manje od tri desetljeća nakon što su čuveni američki politolog Francis Fukuyama i njegovi istomišljenici proglasili liberalnu demokraciju vječnom, u svijetu traje treći val autokracije, tvrde Šveđani.

Zanimljivo je, međutim, njihovo zapažanje kako ljudi izlaze na ulice i u zemljama gdje se autokracija formalno ne događa, ali je zato izražena korupcija visokih dužnosnika, neučinkovitost sudstva i rastuća nejednakost između bogatih i siromašnih koje motiviraju prosvjednike.

Sve rečeno se, dakako, odnosi i na Bosnu i Hercegovinu, štoviše doima se kao definicija današnje – još od Daytona! – Bosne i Hercegovine. Ipak, ako se već Bjelorusija nije našla na „švedskom popisu“, nećemo se ni mi gurati. Ima vremena...