Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

I posljednji su dani kolovoza pokazali kako zapravo još samo Sveta Stolica (ustrajno) govori o miru. Naime, u subotu, 19. kolovoza Sveti je Otacna platformi X (bivšem Twiteru) poručio kako je potrebno ohrabriti ljude da polože oružje, da se smanji vojna potrošnja kako bi bilo sredstava za humanitarne potrebe i kako bi instrumenti smrti postali instrumenti života. Četiri dana potom, na općoj audijenciji, također, nije propustio spomenuti se Ukrajine, naglašavajući kako je iza nas (već!) 546 dana rata koga Franjo bez ikakve zadrške naziva – besmislenim. Učinio je to uoči 24. kolovoza kada Ukrajina obilježava – besmisleno je, u aktualnim okolnostima, kazati slavi – Dan neovisnosti.

 Lovci sa zadrškom

A kako se zapravo rusko-ukrajinskom ratu kraj niti ne nazire, posvjedočio je u, doduše, stanovitoj mjeri neizravno i Papin mirovni povjerenik za Ukrajinu kardinal Matteo Zuppi koji je u intervjuu za milanski portal Il Sussidiario uistinu nediplomatskim jezikom upozorio Europsku uniju da na svaki mogući način podupre mirovne inicijative. „Čine premalo, morali bi činiti više“, kazao je naglasivši pritom kako bi Unija trebala biti instrument smirivanja i traženja puteva dijaloga.

Sa (svim ovim) glasovima iz Vatikana korespondirali su glasovi, u biti prozvanih, čineći tako pravu kakofoniju. Dok Sveta Stolica priziva, moli štoviše za mir, iz Nizozemske i Danske stižu vijesti kako će te dvije države Ukrajini poslati borbene zrakoplove F-16. Znakovito, obje su te zemlje ukrajinskom predsjedniku Volodomiru Zelenskom osobno obećale vojnu pomoć (tek) nekoliko dana nakon što su Sjedinjene Američke Države odobrile isporuku koja bi imala pojačati ukrajinsku protuzračnu obranu, ali i osigurati protuofenzivu protiv agresora koji više-manje kontrolira cjelokupno ukrajinsko nebo. Jasno, dobra je to vijest za Kijev. Međutim, tempo isporuke nizozemsko-danske eskadrile je uznemiravajući. Primjerice, Danska će isporučiti 19 mlažnjaka – prvih šest do Nove godine. Zatim će tijekom iduće godine poslati osam te još pet 2025. Sugerira li to kako će rat u komu je, po američkim izvorima, već poginulo pola milijuna vojnika i, prema posljednjim podatcima UN-a, 9 083 civila, trajati (još) godinama?!

Uz opasku kako je danski ministar obrane Jakob Eleman Jensen (pošteno) priznao da će Danska predati lovce F-16 kad joj budu bili isporučeni borbeni zrakoplovi F-35 koji se očekuju 1. listopada. Iz Washingtona, treba li uopće isticati.

Počinje „kraj igre“?

Uz to, obuka ukrajinskih pilota dugotrajan je proces, pa se koalicija 11 zapadnih zemalja: Nizozemska, Belgija, Kanada, Danska, Luksemburg, Norveška, Poljska, Portugal, Rumunjska, Švedska i Velika Britanija u srpnju obvezala da će osigurati njihovo žurno osposobljavanje. No, hrvatski umirovljeni vojni pilot Ivan Selak nedavno je na N1 televiziji svjedočio kako rečena pomoć, koliko god bila dobro došla, istodobno i komplicira situaciju u samoj Ukrajini. „Problemi logistike, opskrba Ukrajine naoružanjem zapadnog tipa, jer oni imaju uglavnom istočni tip naoružanja, vrlo su realni“, drži Selak naglašavajući kako je i obuka pilota za borbeno djelovanje dug proces.

Vratimo se pak mjesec-dva unatrag. Ugledni geopolitičar George Friedman misli kako je rat resetiran na nekoliko razina. Nastavlja se, ali ni blizu intenziteta kakav je bio prije pokušaja puča – Wagner(ovaca), od kojega je Washington puno očekivao…

„Čini se kako Rusi (više) ne govore o ratu, Ukrajinci također. SAD je puno govorio o pokušaju državnog udara, ali malo o samom ratu… Putin vodi rat koga ne može dobiti, barem ne u skorije vrijeme. Americi dolaze predsjednički izbori i ne treba joj pobjeda Ukrajine, dovoljno je da blokira Rusiju. Bijes Ukrajine spram Rusije je stvaran, ali nema načina oduprijeti se ako SAD želi kompromis. Kakav god bio taj kompromis, mislim da počinje kraj igre“, drži Friedman.

Zbilja, o kakvom kompromisu govorimo? U svome srpanjskome izvješću Međunarodna krizna skupina (ICG) tvrdi kako su „zapadne države – SAD, Francuska i Njemačka – dale do znanja da možda već signaliziraju Rusima kako će, ukoliko je Moskva spremna učiniti ustupke, potaknuti Ukrajince na pregovore. Razgovori u Washingtonu sugeriraju da bi, ako Rusija pokaže znakove povlačenja pred ukrajinskom protuofenzivom, i na toj osnovi ponudi razgovore, barem neki u administraciji predsjednika Joea Bidena bili skloni potaknuti Kijev da sjedne za pregovarački stol“, drže u ICG-ju.

Skriveni (ne)sporazum

Vrijeme poslije ovoga izvješća pokazalo je, međutim, kako ukrajinska (proljetna…) ofenziva, od koje se očekivalo toliko mnogo, nije dala naročita ploda. Štoviše, kako ovih dana piše Washington post, ne samo da Rusi nisu pokleknuli pred ukrajinskim udarom, nego napreduju na sjeveroistoku Ukrajine gdje su, primjerice, vlasti u Kupjansku, gradu koga su Ukrajinci oslobodili prošle jeseni, naredile masovnu evakuaciju. A ako je vjerovati The Financial Timesu, odnos zapadnih saveznika prema Kijevu komplicira i to što su ukrajinski vojni stratezi odlučili vratiti se tradicionalnoj taktici, umjesto manevara kombiniranih snaga (i udara) za koje su SAD i druge zapadne zemlje, očekujući kako će proljetna ofenziva munjevito potisnuti ruske okupacijske snage, obučavali ukrajinske snage na početku ove godine.

Slijedom čega je i Zelenski, tijekom posjeta Nizozemskoj i Danskoj, upitan zna li išta o bilo kakvim skrivenim sporazumima koji bi primorali Ukrajinu da razmijeni svoj teritorij za mir. Nisu, dakako, ovo pitanje novinari iz prsta isisali, nego su ga temeljili na riječima visokoga dužnosnika NATO-a Stiana Jenssena koji je prije nekoliko dana tvrdio kako će se Ukrajina morati odreći dijela teritorija koji trenutno kontrolira Rusija ako se želi pridružiti NATO-u i osigurati mir. Istodobno, glavni je tajnik NATO-a Jens Stoltenberg bio (malo) oprezniji u odgovorima na pitanje što će Ukrajina morati učiniti kako bi se okončao rat. Samo je poručio kako je ta odluka na njoj. Ove špekulacije, jasno, nisu mogle proći bez oglašavanja ukrajinskog predsjednika koji se u Danskoj, osim što je kazao kako nema pojma o tajnim razgovorima i navodnim nagodbama, našalio te u zamjenu za mir i ulazak u NATO ponudio dati Belgorod – ruski grad.

Kad diplomacija (ne) funkcionira

A onda, prošle srijede stigao je i ozbiljan odgovor iz Kijeva. Zastupnici Donjeg doma Ukrajinskog parlamenta usvojili su rezoluciju prema kojoj se isključuju bilo kakvi teritorijalni ustupci za prekid sukoba u Ukrajini. „Zakonom se ukazuje da su neprihvatljivi bilo kakvi teritorijalni ustupci za okončanje sukoba“, navodi se u priopćenju Verhovne Rade, objavljena na društvenoj mreži Telegram.

Čime bi se trebale okončati rečene špekulacije po kojima bi diplomatska pobjeda Kijeva – prečica do NATO-a (i EU-a) – mogla nadomjestiti izostanak vojne pobjede i teritorijalne ustupke.  Zapravo, glede diplomatskog rješenja ukrajinske krize ne treba biti prevelik optimist. O čemu je potkraj srpnja za Večernji list govorio bivši predsjednik Vijeća sigurnosti UN-a Kishore Mahbubani podsjećajući kako diplomacija funkcionira samo kada su obje strane koje su u sukobu spremne za kompromis.

„Budući da je Zapad obećao bezuvjetnu potporu Ukrajini, ona trenutačno nema razloga za kompromis. Stoga će se rat nastaviti sve dok bol za obje strane ne postane nepodnošljiva“, drži taj iskusni diplomat izražavajući žaljenje što Zapad više nema takvih strateških mislilaca kakav je Henry Kissinger koji je, istina, (još) među živima, ali – ipak! – mu je 100 godina.

I dobro je što je singapurski diplomat spomenuo Kissingera jer njegov slučaj možda najilustrativnije svjedoči o kompliciranosti – a možda i besmislenosti?! – ovoga rata. Na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, tri mjeseca prije ruske agresije na Ukrajinu, taj je bivši šef američke diplomacije upozoravao kako hitno treba započeti s pregovorima o Krimu aludirajući prilično jasno kako smatra da taj anektirani poluotok treba ostati u sastavu Rusije. Nije mu Zelenski ostao dužan replicirajući kako mu se čini da „dobri stari Henry ne živi u 2022., već u 1938. i da se ne obraća u Davosu, već u Münchenu prije Drugog svjetskog rata“.

 Kissingerovo posipanje pepelom

I, već 2023., 100-godišnji se Amerikanac posuo pepelom te ustvrdio kako Ukrajinu, ipak, treba primiti u NATO, vojno je, dakle, osigurati i ojačati. Nije, međutim, dizao ruke od Putina, i dalje ga, naime, vidi kao „racionalnog, defanzivnog realista“. Uz to, taj vjerojatno najznamenitiji geopolitički strateg XX. stoljeća misli i kako je pozicija SAD-a sve gora jer se može dogoditi da se Rusija „otuđi“ od Europe i na drugoj strani potraži saveznike. Što se, u biti, već događa budući da, evo, svjedočimo sve intenzivnijim kontaktima Moskva – Peking, uz sveprisutniju Ankaru.

Hoće li u takvim okolnostima, novoga, naime, geopolitičkog preslagivanja, kada se – umjesto mirovnih pregovora – govori uglavnom o borbenim zrakoplovima, i Sveta Stolica izgubiti strpljenje?! Treba (malo) pričekati kako bismo dobili odgovor na to pitanje.

Već sad je, međutim, jasno kako će besmisleni rat potrajati. Brojka od pola milijuna mrtvih vojnika i 9 083 civila bila je, naime, ad acta još onoga dana kada je objelodanjena. Ljudi su, kao nažalost i u svakome ratu, samo brojke.