Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Euforija je, nakon što je dovršen most između mjesta Komarna na kopnenoj strani i mjesta Brijesta na poluotoku Pelješcu, dug 2 404 metra, zapravo očekivana, Pa, ipak, možda će se riječi potpredsjednika hrvatske Vlade Olega Butkovića: „Ovo je događaj stoljeća!“, nekomu učiniti pretjeranima. Burna je, naime, i brojnim događajima bogata, a i bremenita, hrvatska povijest. Pa čak i (samo) ovostoljetna.

   Nedvojbeno je, međutim, da će 26. srpnja 2022., kada je kopnenim putem spojen krajnji jug s ostatkom Hrvatske i premošćen kanal Mali ston, biti zlatnim slovima upisan u hrvatsku povjesnicu. Ne, dakako, samo graditeljsku. Uostalom, reakcije tzv. običnih ljudi prošle srijede ispod Pelješkoga mosta mogu se usporediti možda još samo sa svehrvatskim – s obiju strana Save! – osjećajima nakon kolovoza '95. i pobjedonosne Oluje. U biti, i ovdje je riječ o svojevrsnoj graditeljskoj oluji koja je na kraju pomela sve one zaprjeke, političke ponajprije, koje su desetljeće i pol stajale na putu ostvarenja (i) ovoga hrvatskoga sna o cjelovitu teritoriju.

Podmorski tunel umjesto mosta?!

  A o kakvim je (sve) problemima bilo riječi, zorno ilustrira pomalo i rezignirana konstatacija hrvatskog diplomata, akademika Davorina Rudolfa koji je Pelješki, prije pet-šest godina, krstio kao Pelješcu ćuprija, imajući pritom u vidu koliko su puta svečano polagani kamen temeljci i iznova započinjani radovi. O čemu – o tome, eto, ozračju toga vremena – svjedoči anegdota o zetu i punici, aktualizirana ovih slavljeničkih dana. Naime, Joška Parmać je nakon što je Ivo Sanader postavio kamen temeljac i navijestio kako će most biti gotov za 18 mjeseci, kazala da će ona i njezin kum skočiti s njega ukoliko se to dogodi. I, naravno, ovih dana, kada je pelješka ćuprija konačno izronila iz Neretvanskoga kanala, zet Daniel Džono pitao je punicu što je s obećanjem. Ali, nije lako s punicama... Gospođa je uzvratila kako od skoka – ništa. Nisu, veli, ispunjeni uvjeti jer most nije podignut u obećanu roku. A uključila se i Europa. Jasno, nije zet bio zadovoljan odgovorom. „Ovaj je most meni trebao promijeniti život, a on ostaje isti. Uzdam se u dragog Boga“, kazao je, a, u biti, i sam sretan što je most dovršen, bez obzira na, eto, prevrtljivost „drage mame“.

    Prva je lopata, podsjetimo, zakopana 2005. za vrijeme prve Sanaderove vlade kada su probijeni pristupni platoi u Komarni i Brijestu te su postavljena dva upornjaka i jedan stup. No, poslije toga gradilište bi oživljavalo uglavnom u predizbornoj kampanji. A onda je vlada Zorana Milanovića potpuno odbacila projekt Pelješkog mosta predlažući različita alternativna rješenja – od gradnje autoceste kroz neumsko zaleđe u BiH pa do uvođenja trajekta između Komarne i Brijesta te – čak! – i izgradnje podmorskog tunela! Ovih su dana hrvatski mediji podsjetili kako je tadašnja vladajuća (esdepeovska) politika Pelješki most nazivala Sanaderovim „Obrovcem“. Možda se aktualni predsjednik Hrvatske sjetio (i) toga dok je prošlog utorka iz prvog reda gledao spektakularno otvorenje.

Zvizdićeva mina

   Kako bilo, treba se sjetiti brojnih opstrukcija iz političkoga Sarajeva. Ali, da ne idemo predaleko u prošlost, do praktički početka ovoga stoljeća, već (samo) do 7. lipnja 2017. kada je Europska komisija odobrila Hrvatskoj sufinanciranje projekta s bespovratnih 357 milijuna eura. (Ukupna je vrijednost 525 milijuna eura.) Oduševljenje u Zagrebu, a posebice u pelješkome kraju bilo je golemo. Međutim, početkom rujna predsjedatelj Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić hrvatskom je premijeru Andreju Plenkoviću i Europskoj komisiji poslao pismo u kome osporava pravo Hrvatske na izgradnju Pelješkog mosta dok se ne okonča proces razgraničenja između dviju država te Bosni i Hercegovini osigura pravo pristupa otvorenom moru u skladu s UN-ovom Konvencijom o pravu mora. Tri dana kasnije zamjenik predsjedatelja VM-a Vjekoslav Bevanda Plenkoviću piše da sarajevski uradak nije usuglašen s ostalim ministrima te kako je njegov sadržaj zapravo Zvizdićev osobni stav. Mada, riječ je u biti o stavu cijele bošnjačke politike – vladajuće i oporbene gotovo podjednako. Dakako, pod ravnanjem temeljne u Bošnjaka – SDA.

   Nije, uz to, bilo, a nije niti danas, baš jasno zašto Bevanda nije svoje pismo odaslao i na drugog Zvizdićeva adresanta – Europsku komisiju. Poglavito zato jer je ministar  komunikacija i transporta Ismir Jusko podnio izvješće kako nema formalnih prepreka za izgradnju mosta, što je „Zvizdićeva vlada“ jednoglasno usvojila. No, baš s te je adrese ubrzo na onu Plenkovićevu stigla depeša u kojoj se kaže kako se provedba o sufinanciranju zaustavlja do daljnjega.

Europa sumnja

   Točnije, iz Ureda povjerenice Europske komisije za regionalnu politiku Corine Cretu odaslano je pismo u kome stoji kako se od hrvatske Vlade traži pojašnjenje navoda o razgraničenju na kopnu i moru i primjeni Konvencije o pravu mora te se navodi kako je za odobravanje financiranja projekta od najveće važnosti da se otkloni svaka sumnja u legalnost projekta.

   Ovih (slavljeničkih) dana Jutarnji list podsjeća kako je to bio alarm nakon koga je hrvatski premijer mobilizirao sve raspoložive snage da bi se u najkraćem roku, temeljito i stručno, osporile bosanskohercegovačke primjedbe. Osim Ureda premijera, angažirani su eksperti iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU-a, Ministarstva mora, prometa i infrastrukture te Hrvatskog hidrografskog zavoda, a konačni dokument izrađivan je nekoliko tjedana. Uz gotovo svakodnevne Plenkovićeve kontakte s predsjednikom Europske komisije Jean-Claudeom Junckerom kojemu je hrvatski premijer sredinom listopada poslao pismo s brojnim argumentima. A pismo istog sadržaja poslano je i na sarajevsku adresu „minera Denisa“. Odmah nakon toga Bruxelles je zatražio još neka pojašnjenja, nakon čega je 3. siječnja 2018. Juncker obavijestio Plenkovića kako je EK ovaj slučaj s pravne strane zatvorila, drži ga riješenim te se gradnja europskim sredstvima može nastaviti.

Junckerov muštuluk

   Jasno, u pravu je Plenković kada, uoči prošlotjedne svečanosti, kaže kako je 7. lipnja 2017. vrlo bitan nadnevak jer je tada Bruxelles odriješio kesu. Ali, i ovaj je Junckerov siječanjski muštuluk jednako važan. Poglavito zna li se kako je u Sarajevu nakon njega umalo proglašen dan žalosti. Pošteno govoreći, nakon prošloga utorka i konačne dobivene povijesne bitke na Neretvanskom kanalu, očekivao sam da s Pelješca ćuprije skoči Željko Komšić, kad već nije gospođa Parmać.

   Nije, naime, Ljiljan Zlatni odustajao od diverzantskih akcija, ni kada je (baš) svima bilo bjelodano kako taj povijesni hrvatski projekt ne može više ništa zaustaviti. I tada je, u predizbornoj predsjedničkoj kampanji 2018., prijetio tužbom pred Sudom za pravo mora u Hamburgu i duboko žalio što u Vijeću ministara sjede i hrvatski ministri koji, po njegovu sudu, rade u korist druge države. Danas, međutim, šuti – baš kao što je tzv. političko, intelektualno i (gotovo) svako drugo Sarajevo prešutjelo otvaranje mosta. A neki mediji su, morajući ipak zabilježiti jedan tako veliki događaj u prvom susjedstvu, odjednom počeli problematizirati što sve gubi Neum – to „bosansko more“ – nakon realizacije hrvatskog projekta stoljeća.

 „Neki govor“ doktora opće prakse

  No, i u samoj Hrvatskoj ima onih koji su prošloga vikenda zazivali skandal. Što, zapravo, nije neko čudo – jer za tu je skupinu skandal bio (već) i neovisna Hrvatska ranih 1990-ih. Pozornost je u tom kontekstu izazvalo i to što su, kronično posvađani, hrvatski premijer i predsjednik na otvorenju sjedili u prvom redu te su se, ne mogavši izbjeći jedan drugoga, čak i rukovali. A recenzirani su i državnički govori i napose ono što im je prethodilo „... A onda se dogodilo nešto što godinama govorim ustavnim pravnicima: Crkva je odvojena od države pa je država došla k njoj. Čitavo državno vodstvo došlo je svećeniku na noge dok on održi neki govor koji se zove blagoslov. Nadao sam se da će Milanović imati hrabrosti maknuti se od blagoslova. Pokazalo se da on može sve na svijetu napasti osim Katoličke Crkve, to se još nikad nije usudio i to se opet pokazalo“, misli (?) zagrebački doktor opće prakse Žarko Puhovski čiju je, inače, sramnu ulogu u montiranom komunističkom procesu „hrvatskim proljećarima“ svojedobno problematizirao aktualni šef hrvatske države.

   Zasmetao mu je, dakle, blagoslov dubrovačkog biskupa mons. Roka Glasnovića te vjerojatno, ali se obračunavajući s Milanovićem, nije sjetio, i crkvena zvona koja su se oglasila sa svih crkvenih tornjeva Dubrovačke biskupije u trenutku kada je Pelješki most i službeno otvoren. A zamislite da on (koji sve zna...) zna i za potez inženjera i voditelja radova na Pelješkom mostu Ivice Granića i postavljanja krunice na vrh pilona na mostu. Vjerojatno bi dr. Žarko skočio s mosta kad već nisu gospođa Parmać, a ni drug Željko – zasad.

   „Primijetili smo da nitko nije bio na blagoslovu na početku radova i odlučili smo ostaviti trag u konstrukciji. Nismo namjeravali da ta priča bude javna, ali ona je našla svoj put. Ipak smo mi Hrvati i katolici, a krunica je ostavila svoj trag između betona i čelika“, prisjetio se Granić ovih dana te njegove simbolične geste koju su odobravanjem prihvatili i kineski partneri – graditelji i njihovi šefovi podjednako.

     I gradnja je, što je za ovako grandioznu građevinu pravo čudo, prošla bez ijedne žrtve. Puhovski vjerojatno zna i zbog čega.