Obitelj na dlanu

Dresura velikih razmjera


Uistinu, nije uopće bitno čime nam se prijeti i čime nas se potiče na željeno ponašanje. Cilj je svega samo to da se ljude drži u stalnoj napetosti i na taj način navikava na obrasce ponašanja koji su poželjni – nekomu. Komu i zašto?

Piše: Danijela Blažeka, Katolički tjednik

Osnovna škola, početak 80-ih godina prošlog stoljeća. Sjedim u razredu, sedmi ili osmi razred osnovne, lijep proljetni dan i slušam svoju razrednicu, poštovanu profesoricu matematike, kako obrazlaže gradivo. U jedan mah s hodnika svom silinom zatuli sirena. To naš podvornik stoji nasred škole i okreće ručicu na uređaju koji proizvodi taj jak, zavijajući zvuk. Disciplinirano, pod vodstvom razrednice, ustajemo iz svojih klupa i izlazimo van, prvo iz razreda, a potom i iz škole (u školi su dežurni učitelji za svaki slučaj odmah zaključali učionice da se ne bi netko okoristio sadržajem torbi ostavljenih u razredima). Van nas je dočekao isti, samo još jači zavijajući zvuk – u cijelom naselju i po cijelom gradu odjekuju sirene, ljudi gledaju kroz prozore, dežurni sudionici jure do atomskih skloništa na kojima su otvorena vrata, mnogi imaju oznaku crvenog križa na rukavu i pomažu „unesrećenima“ koji leže po tlu i čekaju da ih odnesu na nosilima. No, straha nema, svi znamo o čemu je riječ: Danima ranije najavljena nam je još jedna redovita vježba u sklopu NNNI (Ništa-nas-ne smije-iznenaditi) vježbi i aktivnosti u organizaciji Odbora Općenarodne obrane i društvene samozaštite u svrhu „zaštite od vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja“. Cilj vježbi nije bio samo treniranje građana, nego i provjera organizacije i uočavanje njezinih slabih točki – takvo je barem bilo javno objašnjenje. No, uistinu je bila riječ o još jednom vidu ispiranja mozga, stalnom strašenju (nevidljivim, besformnim) neprijateljima kako bismo se držali skupa i manje razmišljali o režimu i stvarnim problemima te o priučavanju ljudi na poslušnu i brzu reakciju kakvu je režim želio, bez puno promišljanja. Nama, djeci, bila je to ipak samo dobra zabava i nitko sve to nije uzimao previše ozbiljno.

Nestala Jugoslavija, prestale vježbe. Ili sam barem tako mislila.

Treniranje „roza majica“

Pred koji dan u katoličkoj facebook grupi koju pratim javila se jedna mama: U njihovoj školi opet se obilježava Dan roza majica pa pita hoće li odjenuti sina u nju ili ne. O tom sam pokretu već pisala, riječ je o nečemu što je krenulo iz Kanade i sada po cijelom svijetu na taj dan djeca – pogotovo dječaci – moraju u škole doći u roze majicama. Benigna stvar, rekao bi netko. Ima dosta mama u toj skupini koje su s oduševljenjem prihvatile priču i odijevaju svojim sinovima roza majice u znak „borbe protiv vršnjačkog nasilja“ – iako je u zapadnoj civilizaciji roza boja tradicionalno obilježje djevojčica i dečki se u pravilu tome opiru. Svi elementi NNNI akcije su tu (samo što ova nije najavljena): nevidljivi i besformni „neprijatelj“ protiv kojeg „moramo biti svi skupa“ (oni koji odbiju su izdajice i retrogradni – ukratko, opasni!), nametanje određenog grupnog ponašanja, simbolična gesta kojom se skreće pozornost s pravih problema i njihovih realnih rješenja (za razliku od tih gesti koje ništa ne rješavaju), uočavanje načina na koje se takvo ponašanje nameće što većem broju ljudi... I, važnije od svega: uočavanje elemenata i ljudi na kojima ta strategija nametanja masovnog treninga puca.

Benigno? Možda.

Gdje je točka loma masa?

Zamislimo sada da je nevidljivi i besformi neprijatelj umjesto „vršnjačkog nasilja“ – virus. Na mjesto roza majice dolazi maska za lice. Opasnost nije realna, čak nam to i govore, ali reagiranje ljudi se promatra. Koliko njih će odmahnuti rukom i nastaviti se ponašati uobičajeno? Što je potrebno da se i ti ljudi počnu ponašati iracionalno i kao da nemaju vlastita mozga, onako kako im se sugerira izvana i kako se ponašaju oni koji su već podlegli manipulaciji? Kolika je doza „drame“ potrebna za željeni učinak i gdje je ona točka kod koje će se učinak pretvoriti u suprotnost – i izazvati podsmijeh i otpor? Gdje je točka loma masa nakon koje će velika većina postupati točno onako kako se od nje želi i čak i sama eliminirati one rijetke koji se tome usprotive – ili barem podržati tijela vlasti u takvoj akciji uočavanja i eliminacije „neposlušnih“? Benigno? Ne bih rekla! Riječ je o dresuri velikih razmjera, dresuri koja počiva na mnogim „malim“ i „benignim“ pokretima i trendovima kojima nas non-stop obasiplju – ovom roza majice, pa onom „me too“ i mnogim sličnim – ali i na mnogobrojnim i praktički neprekidnim strašenjima raznim bolestima i prijetnjama koje se samo redaju, bez prestanka (globalno zatopljenje, dizanje mora, nestanku nafte, nepostojeća kemijska i nuklearna oružja, problem tzv. migranata kojeg nema jer je rješiv u sekundi itd., itd.), sve redom besformnim i nevidljivim... pri čemu mnogi postupaju onako kako ih se navodi da trebaju postupati, predvidljivo, dok se one koji odbijaju postupati tako prepoznaje kao „stvarne neprijatelje i opasnost“. I oni to, zaista, i jesu. Jesu, jer su takvi ljudi oni na kojima se lomi i prigušuje val manipulacije. I ove „vježbe“ i služe tome da se broj takvih svede na minimum, bilo da se otkriju taktike koje će i na njih (u što većem broju) djelovati, bilo da ih se izolira i time barem natjera na šutnju kod idućih „vježbi“. I to je, na kraju krajeva, dio treninga, tj. dresure. Dio će postupati na željeni način voljno, a dio iz straha i prisile – no cilj je da u konačnici svi postupaju onako kako organizatori „dresure“ žele. I najmanje što nam se pri tom može dogoditi jest da nam „pokradu torbe“ dok se nalazimo „izvan razreda“...

Držati ljude u napetosti

Uistinu, nije uopće bitno čime nam se prijeti i čime nas se potiče na željeno ponašanje. Cilj je svega samo to da se ljude drži u stalnoj napetosti i na taj način navikava na obrasce ponašanja koji su poželjni – nekomu. Komu i zašto? Nije ni važno. Uvijek je bilo i bit će manipulatora, onih koji vješto utječu na stanje duha ljudi i pretvaraju mnoštvo u masu bez mozga s tko zna kojim ciljevima – samo što je danas takvima lakše doprijeti do velikog broja ljudi nego ikad prije. Ono što jest, međutim, važno, to je da tu dresuru i ispiranje mozga prepoznamo i odupremo im se.

Nameću nam strah? Zar nije Isus rekao: „Ne bojte se!“ Čega se vjernik treba bojati, osim Boga samoga – i to u pozitivnom smislu?

Nameću nam simbolične geste? Roza majica na dječaku, osim što je nasilje nad njim i našom tradicijom, neće sigurno djelovati na smanjenje „vršnjačkog nasilja“. Ali pravilan odgoj u obitelji u kojoj se njeguju kršćanske vrijednosti – hoće.

No, simbolična gesta i jest tu da zamijeni istinski kršćanski život i spriječi stvarnu promjenu nabolje. I strahovi su samo posljedica toga. A kad čovjek izgubi iz vida Boga, onda postane podložan manipulatorima koji nam se nameću umjesto Njega.

Nemojmo to dopustiti.