Etnojezična diskriminacija hrvatskoga jezika u Europskom parlamentu


Često možemo čuti da hrvatski jezik nije ugrožen i da je afirmiran službenim priznanjem jednoga od jezika Europske unije.

Zaista nije ugrožen jer je hrvatski 24. službeni jezik u Europskoj uniji. Sve je iznimno dobro i valjda tip-top, ali što je od toga priznanja dobro, ako de facto hrvatski jezik već godinama ne može potpuno službeno funkcionirati u Europskom parlamentu.

Uzgred budi rečeno da je akademik Stjepan Krasić u sklopu obilježavanja Mjeseca hrvatskoga jezika u Dubrovniku rekao: "Nasmijali su me političari kad su rekli kako je hrvatski jezik postao 24. službeni jezik Europske unije, pa hrvatski jezik je bio prvi u Europi i jedan od svjetskih jezika!"

Još u srednjem vijeku hrvatski je pod imenom ilirski bio jezik diplomacije u Carigradu, Rimu, Parizu..., bio je dakle svjetski jezik koji se je izučavao i predavao na nekoliko europskih sveučilišta.

Mogu li sada, primjerice, Hrvati pisati institucijama Europske unije na hrvatskom i od njih primati odgovor na svojem materinskom, hrvatskom jeziku, ako još ne postoji u Europskom parlamentu tzv. “kapacitet za osiguravanje cjelovite prevoditeljske usluge”?

Hrvatska je u Europskoj uniji već od 1. srpnja 2013., više od šest godina! Koliko još zatreba godina da hrvatski bude potpuno primijenjen u radu Europskoga parlamenta? Ako hrvatski je ravnopravan ostalim jezicima EU, zašto baš hrvatski i pojedini drugi jezici moraju nešto još čekati? Premnogo se govori o bogatstvu i jezičnoj raznolikosti različitih jezika u EU, ali u stvarnosti, na djelu i dalje je “caru carevo, a Bogu Božje”. I sada hrvatski jezik zauzima neravnopravan položaj u Europskoj uniji.

Hrvatskomu jeziku su otvorili vrata, s jedne strane, ali s druge strane zatvorili na neodređeno vrijeme pravo potpunoga funkcioniranja zajedno s ostalim službenim jezicima Europske unije. Stvara se katkada dojam da čekaju neki drugi jezik, vjerojatno srpski, pa da se konačno riješi sudbina hrvatskoga u Europskom parlamentu. Zajednički jezik je, po svemu sudeći, jeftinije rješenje nego nekoliko srodnih jezika.

Podsjetimo, britanski zastupnik u Europskom parlamentu Charles Tannoch jednom je prigodom rekao: ”Malo sam iznenađen najavom hrvatskoga jezika kao službenoga. Ne mislite nas valjda obremenjivati troškovima prevođenja na hrvatski, bosanski, crnogorski i srpski? Stanovnici zapadnoga Balkana moraju se dogovoriti o jednom jeziku koji svi razumiju” (v. portal Index, 21. ožujka 2007.).

Koristim prigodu kao kroatist zahvaliti eurozastupnici gospođi Ruži Tomašić na nastupu u zaštitu hrvatskoga jezika na plenarnoj sjednici u Strasbourgu. Svaka joj čast! Podsjetimo da još 2013. na plenarnoj sjednici Europskoga parlamenta upozorila eurozastupnike na opasne tendencije pokušaja guranja hrvatskoga jezik u neki zajednički jezik. Izvan svake dvojbe, zastupnicu Ružu Tomašić koja je ponovno otvorila pitanje zastupljenosti hrvatskoga jezika u EU valja poduprijeti i zahvaliti joj na dobrom radu u Europskom parlamentu.

Na žalost institucije koje su odgovorne za skrb i širenje hrvatskoga jezika u svijetu ponovno šute, umjesto da budu zajedno sa svojim zastupnicima. Hrvatska je ušla u Europsku uniju sa svojim Ustavom gdje je hrvatski jedan i jedinstven službeni jezik, drugoga nema i ne će biti nikad. Treba u krajnjoj liniji poštovati izbor, čast i dostojanstvo bilo kojega naroda, njegovu etnolingvokulturnu baštinu, istobit (identitet) i ustav.

Artur Bagdasarov/ HKV/ KT