Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prema istraživanjima nekoliko inozemnih medija potkraj prošloga ljeta, uz rusko-ukrajinski rat koji je tada ušao u 18. mjesec, u svijetu se vodilo više od 20 raznih ratnih sukoba. A tu nikako ne treba zaboraviti niti nedovršene građanske ratove većeg ili manjeg intenziteta: Afganistan, Jemen, Sirija, Libija, Irak, Mianmar, Etiopija, Somalija, ratove zbog islamističkih pobuna u Africi (Alžir, Mali, Burkina Faso, DR Kongo, Srednjoafrička Republika, Kamerun, Čad, Nigerija, Mozambik, Tanzanija, Tunis) te ni ratove protiv droge u Latinskoj Americi (Meksiko, Kolumbija).

Situacija je delikatna

Kako vidimo, ratovalo se 2023. diljem svijeta, na više kontinenata, a neki od tih ratova još su brutalniji i s još puno više civilnih žrtava od ukrajinskog rata koji je (medijski) zasjenio sve druge sukobe. A danas, kolika je realna opasnost od – velikog rata? Odgovor je, evo, ponudio Papin državni tajnik kardinal Pietro Parolin komentirajući 17. siječnja sa zabrinutošću eskalaciju – (relativno) novih ratova! – ponajprije u Gazi, iranski raketni napad na Erbil u iračkom Kurdistanu te nedavne napade pobunjenika Hutija u Crvenom moru. „Opasnost postoji. Strasti su uzburkane, a situacija je delikatna… Trebamo osigurati da svatko pokuša kontrolirati svoje reakcije kako ne bi došlo do izbijanja općeg sukoba“, konstatirao je kardinal Parolin, možda čak i konkretnije/otvorenije negoli inače to običava Sveta Stolica.

Istodobno, čelnik Vojnog odbora NATO-a admiral Rob Bauer pozvao je, kako ga citira dn.se., javni i privatni sektor na Zapadu da se pripreme na razdoblje u kome se bilo što može dogoditi u svakom trenutku, uključujući i rat. Odgovarajući na pitanje novinara o nedavnim izjavama švedskih čelnika koji su tamošnju javnost suočili s aktualnom ratnom prijetnjom, admiral je kazao kako je dobro da se Šveđani psihički pripreme za rat.

„Morate kući imati vodu, radio na baterije i svjetiljku na baterije kako biste mogli funkcionirati prvih nekoliko dana. To su bazične stvari. Ne kažem da će sutra stvari krenuti po zlu, ali ne možemo biti sigurni da će mir trajati zauvijek. Zato i imamo obrambene planove“, upozorio je Bauer. Uz to, taj je admiral, govoreći na nedavnom dvodnevnom sastanku ministara obrane NATO-a u Bruxellesu, istaknuo potrebu ratne transformacije Saveza. Drži, naime, kako se članice te vojne alijanse – od ruske invazije 2022. – moraju prilagoditi na eru u kojoj se bilo što može dogoditi u bilo kojem trenutku. Eru, kazao je, u kojoj moramo očekivati neočekivano. Izraelsko-palestinski rat je baš to – neočekivan, unatoč čak i kroničnoj krizi u tome dijelu svijeta. Baš, uostalom, kao i žestina kojom je Tel Aviv uzvratio na Hamasov zločinački napad na izraelske civile.

Lažni mironosci

Bjelodanost da je svijet, evo, tempirana bomba, vraća nas u 2014. Osvrćući se na progone kršćana na Bliskom istoku i u Iraku, papa Franjo je rekao: „To su plodovi rata, nalazimo se u ratu. To je treći svjetski rat, on je počeo, iako postupno, korak po korak.“ Nerijetki su tadašnju tvrdnju/upozorenje Svetoga Oca tumačili kao (i) njegovo upadanje u, inače sveprisutne, teorije urote. Ukratko, nisu ga uzimali ozbiljno. Danas je pak jasno kako je „Franjin“ treći svjetski rat zapravo počeo.

Uostalom, pred samu izbjegličku krizu, Rimski je biskup u ljeto 2015. pohodio Sarajevo, i na mjestu velikog stradanja i patnje upozorio kako postoje neki koji bi namjerno htjeli stvarati i izazivati ratnu klimu, posebno oni koji nastoje izazvati sukobe među različitim kulturama i civilizacijama, te oni koji smišljaju ratove kako bi prodavali oružje. Spomenuo se i vladara koji lažno uzvikuju mir i sigurnost dok ubijaju žene i djecu za vlastite ciljeve. Papine su se riječi, nažalost, pokazale proročkima. Ove se posljednje, primjerice, odnose na Benjamina Netanyhua – izraelski premijer tjednima tupi o miru (za Izrael), a izraelske su snage već, prema prošlotjednim podatcima, ubile 24 000 Palestinaca, više od 10 000 djece…

A koliko je u biti svijet opasno mjesto, svjedoči i prošlotjedno putovanje Sergeja Lavrova u New York na zasjedanje Vijeća sigurnosti koje je održano od 22. do 24. siječnja. Prema dopisniku TASS-a, zrakoplov šefa ruske diplomacije odletio je iz Moskve u Sjedinjene Američke Države sjevernom rutom, zaobilazeći „neprijateljske zemlje“. Let je (zato) trajao 12 sati i 45 minuta.

Papa – anatemiran!

No sama predigra ovome diplomatski važnom događaju na čijem su dnevnom redu bili Bliski istok i, dakako, Ukrajina, svjedoči o stanovitom zatopljenju prema Moskvi. Primjerice, svim predstavnicima ruskih medija prije polaska izdana je jednokratna novinarska viza koja vrijedi do – čak! – travnja. Što ranije, od početka „specijalne ruske operacije“ u Ukrajini, nije bio slučaj. Također, u najavi istriverskoga diplomatskog okupljanja, iz Moskve su priopćili kako njihov ministar ima dogovoren čitav niz bilateralnih susreta. Prije samo nekoliko mjeseci Lavrova su uglavnom ignorirali.

Posljednja izvješća s bojišnice nedvojbeno su utjecala na ovu promjenu. Uz to, nekadašnji ignoranti shvatili su – konačno! – kako se do mira u rusko-ukrajinskom ratu može doći jedino pregovarajući i s Moskvom i s Kijevom. Kada je pak Sveti Otac na tomu inzistirao, štoviše bio spreman na susret s Putinom, anatemiran je. Gotovo konsenzusom.

I kad smo već kod toga iskusnog ruskog diplomata i Rusa općenito, nužno je spomenuti ukrajinsku krizu. Ponajprije što (i) ona svjedoči o krizi unutar Europske unije. Novi program pomoći EU-a Ukrajini vrijedan 50 milijardi eura za sljedeće četiri godine trebao je biti dogovoren još prošloga prosinca. Međutim, Viktor Orban stavio je veto na taj plan, dovodeći u pitanje korisnost pomoći Ukrajini, navodeći također kako je i odluka EU-a da zamrzne sredstva namijenjena njegovoj zemlji bila pogrješna. Usprkos tomu, u Bruxellesu se prije dva tjedna odlučilo započeti pregovore s Europskim parlamentom o planovima pomoći. Računa se pritom i na popuštanje mađarskog premijera uz, dakako, stanovite koncesije koje nedvojbeno Budimpešta – može joj se u trenutačnim okolnostima – očekuje. No postoji i plan B; Ukoliko se uskoro ne pronađe rješenje s uvijek nezgodnom Peštom, ostale članice Unije, navodno, namjeravaju djelovati kao skupina 26! Tako je za 1. veljače najavljen poseban EU summit o tomu kako dalje s Ukrajinom. A i inače…

Slijedom čega treba podsjetiti na jednu gotovo anegdotalnu situaciju s kraja 2023. Budući da Orban nije bio nikako za to da Kijev počne pregovore o pridruživanju s EU-om, Olaf Scholz nekako je natjerao mađarskog premijerada iziđe iz prostorije kako bi ostalih 26 lidera članica EU-a moglo „jednoglasno“ izglasovati početak europskoga puta Kijeva. Ta će finta nedvojbeno ostati upamćena kao (glasovita) kava njemačkoga kancelara na koju je poslao buntovnoga Mađara.

Prijeteće briselske finte

Međutim, nakon što je (malo) prespavan ovaj politički trik, nerijetki su postavili pitanje može li se načelo jednoglasnosti, bez koje, jasno, nema ravnopravnosti svih članica neovisno veličini, i dalje izbjegavati po sličnom, Scholzovu modelu? Prema zapadnim analitičarima intrigantno je, također, i to što je Orban poslan na kavu iako se zna kako bi primitak Ukrajine u 27-članu europsku obitelj značajno pogoršao položaj slabije razvijenih članica, jer zajednički bi novac u velikoj mjeri bio usmjeren u Kijev. Dakako, kad jednog dana rat stane.

U okviru rečenog otvorila se, istina (zasad) hipotetska, mogućnost/opasnost da Emmanuel Macron, Scholz i Giorgia Meloni,kao predstavnici najvećih članica: Francuske, Njemačke i Italije, na jednom budućem sastanku zamole predstavnike tri-četiri manje i nezadovoljne članice neka iziđu iz prostorije dok se glasuje o važnim financijskim pitanjima jer „remete“ raspoloženje svih ostalih europskih lidera? Svojim izlaskom iz prostorije, misle sad već mnogi, Orban je zapravo otvorio put za preslagivanje procesa odlučivanja u EU-u preglasavanjem. A onda (dosadašnja) Unija gubi smisao…

U takvome ozračju Volodomir Zelenski na nedavnom je Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu zatražio održavanje mirovne konferencije na visokoj razini. Rusko-ukrajinski rat, vidjeli smo, samo je jedan od svjetskih sukoba, pa bi to, u biti, bila samo još jedna konferencija. Istina je, doduše, kako je bolje 100 godina pregovarati negoli jedan dan ratovati. Problem je, međutim, što se danas pregovara i ratuje. Sve više!

I što bi kazao onaj NATO-v admiral: Očekujte (i) neočekivano!