Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Može li oružje na ukrajinsko-ruskoj bojišnici zašutjeti makar za Uskrs?! Treba, usred ozračja u komu više gotovo nitko ne govori (čak) niti o primirju, biti veliki optimist pa kazati – može. Ruski gdjekad i bjesomučni napadi na ukrajinske gradove ne jenjavaju, a i Kijev najavljuje proljetnu protuofenzivu i oslobađanje svoga okupirana ozemlja. Trenutačna nas situacija zapravo vraća u travanj 2014. kada su se pravoslavni patrijarsi Kijeva i Moskve samo nekoliko sati pred najveći kršćanski blagdan upustili u žestoki sraz – neki su mediji kazali i rat – riječima.

(I) verbalni (uskrsni) rat

„Država koja nam je jamčila teritorijalnu cjelovitost izvršila je agresiju. Bog ne može biti na strani zla, zato je neprijatelj ukrajinskog naroda osuđen na propast“, kazao je u uskrsnoj poruci patrijarh Kijeva Filaret. Gotovo istodobno u moskovskoj katedrali Krista spasitelja patrijarh Kiril je moleći na koljenima za Ukrajinu ­– što su naglasili svi izvjestitelji – pojasnio kako moli za ruski narod u toj zemlji. Dometnuo je, također, kao je Ukrajina politički strana država, ali duhovno i povijesno to nije slučaj, te istaknuo kako su Rusi i Ukrajinci pred Bogom jedan narod koji dijeli istu pravoslavnu vjeru – bez obzira, veli, što (god) mislili oni koji govore kako ukrajinski narod ima i druge religije. Uz to, zloporabeći predblagdansko vrijeme za neskriveni politički angažman, kazao je i kako moli da vlast u Ukrajini bude izabrana na zakonit način.

Podsjetimo, rečeno verbalno prepucavanje događalo se u doba kada su, usprkos ženevskom sporazumu Rusije i Ukrajine, proruski prosvjednici u desetak ukrajinskih gradova pod nadzorom držali zgrade uprave. „Pravoslavni je svećenik unutra s nama i proslavit ćemo Uskrs“, poručio je jedan od prosvjednika na vrlo plastičan način ilustrirajući kako preduskrsni sporazum koga su u Švicarskoj, pod patronatom Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije, postigli Moskva i Kijev, ne znači zapravo ništa. Naprotiv, samo je navijestio najdublju moguću krizu na relaciji Istok-Zapad još od hladnoga rata. U biti, Kremlj je inzistirao (i) da (tzv.) proeuropski prosvjednici u glavnome ukrajinskom gradu također napuste institucije koje su zauzeli. No, tadašnji je šef ukrajinske diplomacije Andrej Deščicja uzvratio kako su prosvjednici s Trga (neovisnosti) Majdan tražili dopuštenje od Gradskog vijeća, pa, dakle, oni nisu izvršili ilegalnu okupaciju.

Samo se živi mire!

Slijedom svega, službena je Moskva ostala na stajalištu  kako je ukrajinska Vlada ilegalna i da treba odstupiti, što je, u biti, u suglasju s Kirilovom predblagdanskom molitvom u moskovskoj katedrali. Danas je svakomu – valjda! –  jasno kako je ovo što svakodnevno gledamo sa zebnjom i sućuti prema žrtvi počelo te 2014. A (opasno) tinjalo i prije toga.

Polemično je, međutim, bilo i prošle godine. Također, prije Uskrsa. Sveti Otac Franjo predložio je, naime, da na uskrsnoj procesiji po gregorijanskom kalendaru križ nose Ukrajinka i Ruskinja kao simbol pomirenja dvaju naroda. „Da bismo se pomirili, moramo biti živi“, uzvratio je Rimskome biskupu poglavar Ukrajinske Grkokatoličke Crkve Svjatoslav Ševčuk u vrijeme kada je, dakle, rat bio (još) mlad.

Prema općoj tadašnjoj procjeni, njegovo je blaženstvo Svjatoslav dijelio tadašnji, a, kazao bih, i sadašnji stav većega dijela svojih sunarodnjaka. No, slaveći „ratni Uskrs“ u Rimu, Franjo je veći dio mise posvetio Ukrajini izravno optužujući Rusiju za okrutan i bezuman rat. Uz to, desetak dana uoči Uskrsa, u jeku najžešćih napada na ukrajinske gradove, Papa je javno poljubio ukrajinsku nacionalnu zastavu natopljenu krvlju, koju je dobio na dar od ukrajinskih branitelja iz paćeničkog grada Buče.

Kiril – Putinov ministrant

Unatoč pak tomu, većinsko je ukrajinsko mišljenje, a i dijela međunarodne javnosti,  kako je riječ o „verbalnom plesu po jajima“ poglavara Katoličke Crkve. Pa, ipak, iz Vatikana je najavljivan Papin posjet Kijevu. Istodobno, niti jednom riječju Sveti Otac nije pokazao kako kani zatvoriti vrata prema Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi. Slijedom čega je u svibnju prošle godine povjerio talijanskom dnevniku Corriere della Sera kako je od početka rata nekoliko puta razgovarao s Kirilom. Posebice se osvrnuvši na njihov posljednji 40-minutni razgovor putem Zooma 16. ožujka 2022., tijekom koga je poglavar RPC-a, prema svjedočenju njegova vatikanskog sugovornika, prvih 20 minuta čitao s kartice sva (ruska) opravdanja za rat. „Slušao sam i kazao mu: 'Ne razumijem ništa o ovome. Brate, mi nismo državni klerici, ne možemo koristiti jezik politike, nego Isusov'“, kazao je Franjo dometnuvši i kako je upozorio patrijarha da se ne može pretvoriti u Putinova ministranta.

Razgovor nije, eto, bio baš prijatan, pa su se Franjo i Kiril dogovorili odgoditi njihov planirani sastanak 14. svibnja 2022. u Jeruzalemu, što bi bio njihov drugi, nakon onoga na Kubi u veljači 2016., susret licem u lice. Obojica su se, naime, složila kako bi njihov mini summit, u ova osjetljiva vremena, mogao poslati dvosmislen signal. Inače, njihov je susret u Havani, uz domaćinstvo Raula Castra, označen kao povijesni. Sveti ga je Otac čak opisao kao dar Božji! Kiril je bio (malo…) suzdržaniji, kazao je tek kako je dvosatni razgovor s Franjom bio bratski te da je bio pozitivan za budućnost cijelog svijeta.

Međutim, i ovogodišnje korizmeno doba ne prolazi bez reakcije duhovnika na aktualnu ukrajinsku krizu. Jedan od povoda bio je uhidbeni nalog Međunarodnog suda za ratne zločine za uhićenje Vladimira Putina. Ekumenski carigradski patrijarh Bartolomej I. iskoristio je tu prigodu kako bi poslao poruku da Ruska Pravoslavna Crkva dijeli odgovornost za sukob u Ukrajini te je, također, kritizirao Kirila zbog blagoslova invazije, koji je razjedinio (svjetsku) Pravoslavnu Crkvu. „Naš međureligijski dijalog mora se usredotočiti na načine da se odupremo i neutraliziramo sposobnost vodstva Moskovske patrijaršije da potkopa jedinstvo i teološki legitimira kriminalno ponašanje“, poručio je duhovni poglavar svjetskih pravoslavnih kršćana koji je 2019. priznao novoutemeljenu Pravoslavnu Crkvu Ukrajine, uz opasku kako ruske vlasti koriste RPC kao „instrument za svoje ratne ciljeve“.

Prekid vatre, uvjet svih uvjeta

U takvim okolnostima Sveta Stolica – i dalje! – ne odustaje od nastojanja diplomatskim, vjerojatno i jedinim mogućim, načinom zaustaviti rat komu se, inače, ne vidi kraj. (A proljeće je obično, zbog povoljna vremena, doba kada „kraljevi izlaze u rat“ [usp. 2 Ljet 20,1].) Sredinom ožujka Papin državni tajnik kardinal Pietro Parolin kazao je kako Vatikan nastoji uporabiti svu svoju kreativnost kako bi potaknuo mirovne pregovore, pri čemu bi prekid vatre trebao biti prvi, ključni korak. Naglasio je, također, kako imaju drugačije viđenje u odnosu na pojedine države. „Papa Franjo želi ići i u Moskvu i u Kijev jer vjeruje da može služiti miru jedino ako se uspije susresti s dvojicom predsjednika, Vladimirom Putinom i Volodymyrom Zelenskim“, pojasnio je šef vatikanske diplomacije, dok nas gotovo svakodnevno bombardiraju informacijama o novim kontingentima oružja što ga „zapadni saveznici“ šalju Ukrajini.

Neizravno polemizirajući s vatikanskim kardinalom, veliki nadbiskup kijevsko-halički Ševčuk, odgovarajući na pitanje Glasa Koncila: „Je li moguće zaštititi ljudske živote u Ukrajini bez oružja“, poručuje iz napaćene domovine kako je to vrlo važno pitanje na koje će, veli, pacifisti spremno odgovoriti: Bez oružja, molim!

„… Ali moramo biti realni. Je li trenutačno moguće zaustaviti rusku agresiju bez oružja? Zasad je to nemoguće. Je li uporaba oružja bila razmjerna? Mislim da ćemo to moći utvrditi tek nakon završetka rata. Ali sad moramo zaštititi ljudski život te kao Crkva u svojem društvenom zalaganju, u svojim župama koje su postale središte socijalnog služenja, moramo provoditi socijalni nauk Crkve. Dijelimo ljubav i brigu za žrtve“, kaže Ševčuk.

I to je, u biti, njegova svojevrsna uskrsna poruka uz, dakako, vjeru kako će poruka Kristove Pashe biti poruka pobjede koja će obnoviti ukrajinsku sposobnost da izdrže, nastave ići dalje, ostanu svoji, slobodni i – kršćani! „Obnovit ćemo Ukrajinu, obnovit ćemo svoje gradove, zaliječit ćemo svoje rane. Zašto? Jer Krist je – uskrsnuo“,  poručuje veliki nadbiskup kijevsko-halički.