Piše: mr. don Siniša Jozić, Katoličćki tjednik

Od početaka ljudske vrste pa do danas religija je ostala jedan od središnjih dijelova ljudskoga iskustva koji snažno utječe na našu percepciju i odnos spram okoline u kojoj živimo. Religija i religioznost kao sustavi vjerovanja, osjećaja i prakse rasprostranjeni su u svim vremenima i prostorima: svako društvo unutar svoga holističkog sustava sadrži neki oblik religioznosti, neodvojiv od svakodnevnog života. Tijekom vremena pojedine kulture i njima pripadajuće religije evoluirale se i jačale, dok su slabije kulture i njihova vjerovanja nestajali ili su se preoblikovali, a često i stapali s jačim kulturama i vjerovanjima (religijama). Stoga je važno primijetiti da su kroz povijest religija i religijski motivi često bili generatori putovanja, bilo osobnih, bilo grupnih. Potreba za posjetom važnim svetim mjestima i religijskim spomenicima, prepunim simbolike i mistične energije, dovela je stoga do religijom motiviranih putovanja.

Spomenuti evolutivni „iskorak“ kad je riječ o religiji povezanoj s putovanjem, ponajprije se očituje u razumijevanju dviju ključnih kategorija: vremena i prostora. Naime, od početnog shvaćanja da je samo Bog isključivi vlasnik vremena (npr. promjene godišnjih doba), vrijeme je postupno postajalo čovjekovo „vlasništvo“ samo ukoliko se njegova umješnost, učinkovitost i sposobnost mogla očitovati u prolaznosti. Drugim riječima, „uhvatiti“ vrijeme, značilo je ponajprije živjeti darovani trenutak – kairos. S druge strane, i kategorija prostora doživjela je svoju metamorfozu: od zatvorena prema otvorenu; od stabilna prema pokretljivu, od dvorca ili utvrde na strmoj litici prema gradu i selu otvorena oblika.

Prvotni homo viator postajao je sve više homo turisticus. To je u početku očitovao u pukoj znatiželji da bi upoznavao svoju bližu i daljnju okolicu. Da bi postao homo turisticus, homo viator mora pokazati određeno zanimanje za nešto „više“, a ne samo za golo održanje života

Čovjek – putnik

Na tragu rečenoga, usredotočit ćemo se na dva ključna termina: hodočašće i religijski turizam te njihov odnos u životu jednog hodočasnika-turista-migranta.

Izraz „putnik“ toliko je star i univerzalan koliko i stvoreni svijet. Budući da je „čovjek – putnik“ trajno prisutan u Bibliji (Adam, Abraham, Mojsije), umjetnosti i literaturi, ne možemo ne primijetiti ljudsku žudnju te neutaženu želju za odgovorima na tri egzistencijalna pitanja: Tko sam? (identitet); Odakle dolazim? (podrijetlo); Kamo idem? (sudbina). Drugim riječima, netko tko se pita o smislu svojega života nužno postavlja navedena pitanja, ali i traži sebi zadovoljavajuće odgovore. Zašto? Zato što je putovanje (hod) nužno prirođeno čovjeku jer je dio njegova postojanja. Oduvijek se putovalo iz jednog mjesta prema drugomu, tj. iz poznatoga prema nepoznatome.

Doista, čovjek je već po svojoj prirodi mobilno, pokretno biće, pa se oduvijek neprestano kretao i putovao. U početku je, međutim, išao u potragu za hranom, dakle iz nužde, da bi održavao goli život. Poslije je putovao i iz želje za privrjeđivanjem, dakle iz lukrativnih pobuda. S vremenom se taj pretpovijesni nomad, homo viator,pošto je osigurao osnovne uvjete egzistencije, počeo zanimati, ne samo za hranu i privrjeđivanje, nego i za ostale stvari i zbivanja oko sebe. Tako je taj prvotni homo viator postajao sve više homo turisticus. To je u početku očitovao u pukoj znatiželji da bi upoznavao svoju bližu i daljnju okolicu. Da bi postao homo turisticus, homo viator mora pokazati određeno zanimanje za nešto „više“, a ne samo za golo održanje života. U tome i jest bitna razlika između pretpovijesnog nomada i modernog suvremenog turista. Turist ne ide u potragu za hranom, njega mora nešto „više“ privući, mora postojati neki atraktivan čimbenik. Taj, naravno, ne mora odmah biti i duhovne, intelektualne naravi; može ga, naprotiv, privući i čisto fizički, prirodni fenomen, prirodna rijetkost.

Na primjer Sfinga u Egiptu odnosi se baš na čovjeka i njegov hod koji ga obilježava u svakom razdoblju njegova života: kao mali – na četiri; u punini životne snage – na dvije; u starosti, oslanjajući se na štap – na tri noge. Na bilo koji način, bilo da nas vuku ili se sami oslanjamo, nužno je ići naprijed kako bismo dosegli cilj prema kojem smo usmjereni i za kojim hrlimo. Zbog toga čovjek je u svojoj biti putnik: u traganju istine, u vječnom nemiru sve dok ne pronađe Onoga prema komu je usmjeren. Još preciznije, homo viator – emblematičan primjer ljudskog i vjerničkog iskustva – živi ovdje na zemlji u nadi i u iščekivanju poziva na život vječni. Sada živi putujući, poslije će živjeti kontemplirajući. Sada kuša nesigurnost zemaljskog života, poslije će uživati puninu i radost života u svojoj cijelosti. Dakle, možemo zaključiti, biti čovjek znači biti na putu: tek rođeni iz majčina krila čovjek zauzima „kurs života“ u vremenu i prostoru te počinje koračati prema nebeskom Jeruzalemu – Raju odakle su bili protjerani praroditelji.

Zvati se putnikom obilježje je čovjeka koji čvrsto stoji na zemlji jer je put upravo mjesto nade, štoviše putnik je čovjek nade. Dva koncepta, dvije stvarnosti koje se međusobno prožimaju, stoga je doista teško ne prepoznati se putnicima, stanovnicima koji putuju prema Apsolutnom.

Hodočašće danas: također i turizam?

Kazali smo da su religijski motivi jedni od najstarijih i najčešćih motiva koji su pokretali velik broj ljudi na putovanja. U kontekstu turističke ponude i potražnje, oni su oduvijek imali veliko značenje, a posebno se aktualiziraju danas kada reafirmaciju religije i duhovnosti potiču sve veća racionalizacija, globalizacija, opća nesigurnost i ekološki problemi. Drugim riječima, važnost duhovne komponente, kao sastavnog dijela kulture i tradicije čovječanstva, ostavljala je i ostavlja vrlo jak trag u turizmu, kako na strani ponude, tako i na strani potražnje.

Proizlazi jedno drugo pitanje: Na koji se način Crkva (župna zajednica) mora postaviti pred izazovom turizma i svih njegovih aspekata koji ga kvalificiraju? Crkva načelno ima trajno pozitivan stav prema turizmu prepoznajući u njemu novu društvenu stvarnost kojoj je dužna pristupiti tako da bi je svjetlom evanđeoskih istina osvijetlila i da bi sudionicima te nove stvarnosti pomogla otkriti pozitivne vidike i mogućnosti. Analiza koncilskih i papinskih dokumenata, koji izravno ili sporedno govore o turizmu, te iz organiziranih posebnih skupova crkvenih institucija na kojima su se razmatrale određene teme vezane za turizam, jasno ukazuje na prilagođavanje katoličke doktrine suvremenim uvjetima života. Crkveni pristup fenomenu turizma i odnosu prema toj važnoj stvarnosti potiče dublje promišljanje i svjesno stvaranje preduvjeta da turizam bude stvarno obogaćenje, kako domaćina, tako i gostiju. U suvremeno doba, kad se profit nameće kao jedini pravi bog, kad je najvažnija što veća zarada, kako na državnoj i lokalnoj razini, tako i na razini turističkih tvrtki i pojedinih sudionika turističke djelatnosti, gotovo sva promišljanja o turizmu iscrpljuju se u rješavanju pitanja kako privući što više gostiju, kako što više ubrati, da ne kažemo ugrabiti, od turističkih gostiju, a pritom što manje uložiti svojih sredstava i svojega truda.

Što je hodočasnik, a što turist?

U svakom slučaju, s crkvenog aspekta, neće biti dovoljno ponavljati već uhodane fraze i pisati beživotne pastoralne projekte koje nitko ne čita, nego je nužno sagledati očima vjere u kojim se uvjetima te s kojim izazovima Crkva susreće na području turizma, odnosno imati adekvatan rječnik kako bi Radosna vijest doprla do svih ljudi, vjernika i nevjernika. Pastoralno djelovanje u radu s hodočasnicima i turistima dakle mora prepoznati Boga u licu: hodočasnika, turista ili migranta s kojim se i sam Bog identificira (usp. Mt 25,35).

Duhovna dimenzija religijskog turizma stavlja u središte čovjeka kao osobu te nutarnje traganje za vlastitim „ja“ i ljudskim vrijednostima

Stoga je nužno, prije svega, napraviti preciznu razliku između hodočasnika i turista. Naime, turist u prvom redu želi mir i odmor: njemu nije cilj potraga za Bogom i onostranim, nego za neobičnim i nesvakidašnjim iskustvima. Ne traga za samospoznajom, nego za odmakom od sebe, za drugačijim od sebe, za zaboravom monotone svakodnevice. Vrijedi reći da su njegovi interesi isključivo „prizemni“, dok su hodočasnikovi religiozni (vjerski). Pod pojmom hodočasnik podrazumijevamo osobu kojoj je glavni motiv putovanja vjera i koji očekuje da će na putovanju zadovoljiti svoje religiozne potrebe, kroz susret sa svetim mjestom, kroz molitvu, meditaciju, ispunjenje zavjeta i sl. Razliku između hodočasnika i „običnog“ turista teško je vidjeti izvana. I jedan i drugi slično su odjeveni, koriste ista prijevozna sredstva, a s mjestima i ljudima susreću se kroz objektive fotografskog aparata i videokamere koji preuzimaju ulogu arhaične potrebe za dodirom. No, razlika između ovih dviju kategorija u biti je velika: hodočasnik je od početka spreman na susret sa Svetim, s Onostranim i teži osobnoj promjeni. Štoviše, želja za promjenom leži u samoj njegovoj odluci da krene na put i doživi transformaciju od bolesna u ozdravljena, od izgubljena u nađena, od skeptična u uvjerena vjernika. Hodočasnik je spreman na vlastiti trud oko susreta s Bogom i sa samim sobom.

Religijski turizam

Međutim, važno je također uočiti jednu novu pojavu u zadnjih nekoliko desetljeća, tzv. religijski turizam. Naime, unutar hodočasničkog ambijenta postupno je došla do izražaja kulturološka i umjetnička dimenzija hodočašća povezana s turizmom kao takvim gdje su hodočasnici uz susret sa Svetim zainteresirani i za dublje upoznavanje likovnih umjetničkih djela i skulptura u katedralama, svetištima i riznicama. Zanimljivo je primijetiti da nisu samo hodočasnici (vjernici) zainteresirani za ovaj oblik turizma, nego svi ljudi, također i nevjernici! Stoga je Crkva pozvana približiti se svima: kroz stručno pripremljene osobe koje poznaju umjetnost; kroz gostoljubivost; biti spreman suprotstaviti vjeru i kulturu; organiziranje koncerata uz popratnu duhovnu riječ i sl. Dakle, duhovna dimenzija religijskog turizma stavlja u središte čovjeka kao osobu te nutarnje traganje za vlastitim „ja“ i ljudskim vrijednostima.

Iz svega viđenoga smijemo zaključiti da je religijski turizam simbioza duhovnosti i prirode koji, ako je ispravno postavljen, može biti idealna prilika za Novu evangelizaciju već krštenih i onih koji će to (možda) postati.

U tom kontekstu zaključimo riječima bl. pape Pavla VI. upućenim hodočasnicima i turistima godine 1974. u Rimu: „Mudar putnik kako bi upoznao i uživao u ljepotama Rima, mora ga najprije otkriti. Nije riječ o tome da su rimski monumenti skriveni od interesa i divljenja svakoga posjetitelja, radilo se o antičkom, kršćanskom ili onom modernom. I još, Rim nije niti samo povijest, niti je samo umjetnost, i ne označava samo jednu civilizaciju. Nego, Rim je misterij! Ovdje se osluškuju stoljetni glasovi kroz doživljene umjetničke ljepote te ako smo ih spremni osluhnuti, one govore o vjeri ljubavi i miru. Ovdje se Krist mistično nazire. Stoga je važno znati gledati, znati vidjeti i na kraju znati razumjeti. Zato je jedan rimski boravak – unatoč tome što je kratak i zamoran – neponovljiv, proročki i radostan.“

Stoga je sada došlo vrijeme iskoristiti ove teološke spoznaje i saznanja kako bismo proširili znanstvene vidike turizma i s teološkoga znanstvenog pogleda na turizam, te u jednom interdisciplinarnom kontekstu ekonomije, sociologije, kulturologije i teologije doprinijeli tako boljoj kvaliteti hodočašća i turizma općenito.