Piše: Danijela Blažeka

Radnja filma odvija se za vrijeme II. svjetskog rata i neposredno nakon njega. U toj sceni koju ne mogu zaboraviti, mlada žena, Židovka, nađe se s dvoje djece, sinom od 12 do13 godina i kćeri od 9 do 10, na ulazu u koncentracijski logor. Nakon svih strahota uhićenja i transportiranja vlakom u neljudskim uvjetima, suočava se s užasom većim od svih drugih zajedno: Jedan od logorskih čuvara, nacist, stavlja je pred izbor - može sa sobom povesti u logorski dio (i možda život) samo jedno od svoje djece, drugo ide s onima koje će odmah usmrtiti! Ako ne izabere sama, on će u smrt odvesti oboje djece! Snaga te scene jeziva je, strašna! U toj nemogućoj situaciji, žena u očaju izabire sina i potom gleda kako djevojčicu koja se očajnički okreće prema njoj i zaziva je odvode na njezinu kalvariju i golgotu koja će neminovno uslijediti. Godinama kasnije, vidimo da su majka i sin preživjeli logor. No oboje su uistinu u njemu, u onoj jednoj jedinoj sceni, u onom jednom jedinom trenutku odluke... umrli.

Drugačija slika izbora

   I dandanas razmišljam o toj sceni i toj odluci. Što je ta žena trebala učiniti u onom trenutku? Je li pogriješila? Što bih ja učinila u takvoj situaciji? U takvoj nemogućoj situaciji... u kojoj se nijedna majka nikad ne bi smjela naći. Dugo nisam imala odgovor na to pitanje. "Hvala Bogu da je II. svjetski rat završio i da je tako nešto danas nemoguće!", mislila sam kao mlađa. Danas, međutim, znam da se u tom smislu II. svjetski rat nikad nije završio. I da je ta scena samo drugačija slika izbora pred koji današnji svijet, pa i naše društvo, stavlja žene.

   Žena iz tog filma, nesretna Sofija, u trenutku kad je donijela odluku, koju nikako nije smjela donijeti, pobacila je svoju kćer. Oh, da. Do tog trena bila je žrtva, od tog trena postala je sudionicom u zločinu. Dužnost je majke da brani svu svoju djecu, a ne da bira između njih koje će živjeti, a koje neće. Umjesto toga, ona je pristala na "igru" onog zatvorskog čuvara i odlučila umjesto njega. Ta njegova prijetnja ono je što žene (a i muškarci) slušaju i dandanas svakodnevno: rodi dijete i... nećeš završiti fakultet, nećeš ostvariti karijeru, nećeš već rođenoj djeci moći omogućiti koješta, ostat ćeš bez posla, imat ćete manje, bit će vam teže, izgubit ćeš pravo na svoje vrijeme i sebe... Zatvorski čuvari koji nam upućuju te prijetnje nemaju danas nacističke odore, ali se nalaze posvuda oko nas. A žene, majke, umjesto da brane svu svoju djecu, biraju... I dok za jednu (kao i za sebe same) biraju kvaziživot, za drugu imaju samo put kalvarije i golgotu na koje su ih same gurnule. One same, a ne oni koji im upućuju prijetnje, a koji nakon njihova izbora postaju tek puki izvršitelji njihove odluke.

Koji je izbor?

   Što je trebala Sofija napraviti u onom jezivom trenutku koji je u meni ostao do dana današnjeg? Danas, i sama majka, znam odgovor na to pitanje. Nije smjela izabrati. Ako je taj čuvar bio baš takva zvijer, ako je ovaj naš svijet baš takvo sotonsko mjesto, onda mu je trebala reći da uzme oboje djece i nju zajedno s njima. Možda bi sve troje umrli, možda bi ostala bez završenog fakulteta, posla... ali ne bi izdala svoju kćer koja se okretala k njoj dok su je odvodili i plakala za majkom, ne bi izdala svoga sina koji se mogao i sam naći na mjestu sestre poslane u smrt. I ne bi izdala samu sebe kao majku, ženu, ljudsko biće, pristajući na tu neljudsku ucjenu i odlučujući umjesto ubojice.

Strašan je svijet u kojem je tako nešto moguće. No za tog zatvorskog čuvara to troje ljudi, kojima se narugao i u čijoj je patnji uživao, barem nisu bili ljudi. Što reći za one koji znaju da su to ljudi, koji bez oklijevanja priznaju da znaju da su ta bića nad kojima dopuštaju takvu neljudsku torturu ljudi - a ipak ne žele onemogućiti tu torturu? Što reći za one koji dopuštaju da se ta tortura nastavlja jer je to "stečeno pravo" zatvorskih čuvara, iako u istoj rečenici priznaju da se odvija nad ljudima, a ne nad... što ja znam... kamenom? Zar je moguće da postoje takvi ljudi? Onaj nacist bio je luđak, utjelovljeno zlo - barem nas danas uče da na njih gledamo tako. Što reći za "fine", "kulturne" ljude koji nas danas okružuju i moraliziraju nam s malih ekrana, ljude koji kažu da znaju da su djeca koja se pobacuju ljudi, ali ipak ne žele zaustaviti njihovu kalvariju kao ni torturu nad njihovim majkama i očevima koje se gura pred nemoguć, neljudski izbor, zato jer je, pazite ovo: "riječ o stečenom pravu koje se ne smije ukinuti"?!? Od kada se to zlo ne smije zabraniti zato jer je "stečeno pravo"? Zar je koncentracijske logore i njihovu praksu trebalo zaštititi jer su trajali kao praksa neko vrijeme i jer su ih možda organi države izabrani u demokratskom procesu donijeli kao zakon?

   Ne poznajem osobno Mariju Selak koja je nedavno u Nedjeljom u dva izjavila kako zna da život čovjeka počinje začećem, ali da nije za zabranu pobačaja jer je "riječ o stečenom pravu", ali znam da sam se nakon te njezine izjave ponovno našla kako razmišljam o onoj groznoj sceni iz filma Sofijin izbor.