Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

U travnju 2019., dok je još trener svih trenera po zemlji hodao, hrvatski je izbornik Zlatko Dalić u društvu toga svoga nogometnog uzora Ćire Blaževića – dakako (!), tijekom korizmenog ciklusa posvećena temi Zašto vjerovati, održanog u zagrebačkom dominikanskom samostanu Bl. Augustina Kažotića, održao mali sat iz novije povijesti u Hrvata. Koji je, bez pretjerivanja, govorio o hrvatskom bezumlju. Upozorio je, naime, kako se Hrvate – usred Hrvatske! – 15 godina gazilo, zaboravljao se Domovinski rat i hrvatstvo te su se počeli zatvarati u sebe…

I kada je Dalić govorio da je katolik, ljudi su se čudili. Da je, primjerice, kazao da je LGBTQ+ (ili nešto slično…), čuđenje bi u zemlji Hrvata na (umalo) brdovitom Balkanu, gdje živi blizu 80% deklariranih katolika, bilo manje. Značajno, manje.

Gdje mu je (sad) Gospa?!

„… Meni to nije bilo jasno, zašto ne bih rekao što sam i tko sam. Koga se ja bojim u svojoj Hrvatskoj? Ja sam vjernik katolik, mene je tako moja mama naučila i Bogu hvala na tome“, posvjedočio je najtrofejniji hrvatski nogometni izbornik svih vremena, prije evo sedam godina. U međuvremenu se, međutim, ništa nije promijenilo. Zapravo, jest – ali nagore. Oni kojima, još od njegova svjedočenja u dominikanskom samostanu, pada mrak na oči na svako Dalićevo uprizorenje, i danas ga, kada primjerice govori o važnosti obitelji, šalju u Livno. Uzalud im je presudio bivši kapetan Hrvatske nogometne reprezentacije Darijo Srna koji je u intervjuu peruanskoj internetskoj stranici Flashscore kazao kako bi taj Livnjak u Engleskoj bio Sir Zlatko Dalić, a u Lijevoj, malobrojnijoj ali ipak glasnijoj, našoj (…) samo čekaju njegov kiks.

Evo kada su Vatreni na otvaranju Svjetskog nogometnog prvenstva nesretno izgubili od Engleza, društvene su mreže bile pune – ali uistinu pune! – izrugivanja, tipa: Gdje mu je sad Gospa Međugorska?! (Kojoj je, podsjetimo, izbornik hodočastio uoči američke nogometne smotre.)

Sljedeći koji dijeli usud svoga izbornika Nikola je Vlašić koji je, nakon pobjede nad Ganom u kojoj je njegov gol bio presudan za prolazak skupine, svjedočio o tomu kako je ova (Dalićeva) reprezentacija skupina koja se drži zajedno. „Molimo svi skupa. Bog nam je jako bitan u životu. Vidi se jedno veliko zajedništvo i osjećam da smo svi kao obitelj“, kazao je taj sportaš bez ijedne mrlje u svome životopisu. Njega ateistički cinici, kojima, osim što im Bog ne znači ništa, niti Hrvatsku doživljavaju Bog zna kako, ne mogu baš – jer je iz Splita – „vratiti“ u Livno, ali mogu vrijeđati. Pritom ne štedeći ni njegovu sestru Blanku, jednu od najvećih – dvostruka svjetska prvakinja! – hrvatskih sportašica. Ali i vjernicu, što je ljevičarima neoprostiv – krimen.

Svi, doduše, trče…

Gotovo je zapravo bizarno da Vatreni – oni (izvorni) Ćirini bili su treći, a ovi (aktualni) Dalićevi drugi i treći na svijetu – bolji medijski tretman uživaju u inozemstvu, nego u domovini. Tako je sredinom lipnja katolička televizija EWTN donijela prilog u komu ističe kako je za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju Mundijal prigoda (i) za svjedočenje vjere: „Katoličanstvo je duboko utkano u identitet ove momčadi, što jasno pokazuju i njihove pripreme u bazi u Aleksandriji u Virginiji. Dok se igrači fizički i psihički pripremaju za nadolazeće utakmice, njihove poruke podsjećaju kako život nudi mnogo više od samog sportskog uspjeha.“

Gotovo je nestvarno kako je – izvan Hrvatske! – ljudima, a i novinari su (ipak) ljudi, jasno da je za Hrvatsku nogomet način života te kako, usred blještavila koje donosi vrhunski sport, nogometaši ne zaboravljaju svoje prioritete. Redoslijed im je uvijek nedvojben: Bog je uvijek na prvom mjestu, Domovina na drugom, a nogomet tek na trećem.

„… Meni to nije bilo jasno, zašto ne bih rekao što sam i tko sam. Koga se ja bojim u svojoj Hrvatskoj? Ja sam vjernik katolik, mene je tako moja mama naučila i Bogu hvala na tome“, odgovarao je Dalić onima što su se čudili njegovu svjedočenju vjere

U svome tekstu od prije dvije-tri godine Je li sport moderna religija?, nagrađivani teološki autor Krešimir Cerovac podsjeća kako se u kršćanskoj tradiciji borba za krjepost i vjernost Kristu često prikazuje metaforom sportskog natjecanja te se referira na Sv. Pavla koji je svoj život opisivao kao utrku u kojoj je važno doseći krajnji cilj: „Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete…“ (1 Kor 9,24), što je rado tumačio papa Ivan Pavao II. koji je u homiliji tijekom Svete godine govorio kako se Pavlovo razmišljanje može shvatiti i doslovno i kao metafora za sport kao ljudsku vrijednost te da sport pruža uzor za prepoznavanje istinskih vrijednosti.

Iznad svih – ja…

„Kršćanski život sličan je prilično zahtjevnu sportu, kombinirajući sve napore pojedinaca kako bi ih usmjerio prema savršenstvu karaktera, prema cilju koji se ostvaruje u napoj ljudskosti 'po mjeri dara Kristova' (Ef 4,7). Uz sve ostalo, za ovo tumačenje taj Sveti Papa ima i kredibilitet bivšega sportaša. Štoviše, nogometnog vratara u mladosti, a poslije i neumorna planinara. Često je, bilježe njegovi biografi, rado stajao na gol u židovsko-katoličkim utakmicama kako bi popunio momčad i osigurao fair-play. Svoju veliku ljubav prema nogometu zadržao je i kasnije, pa je tako 2004. u Vatikanu primio i tadašnju momčad splitskog Hajduka.

Vratimo se pak onoj Pavlovoj: „Svi, doduše, trče…“, kako bismo pojasnili zašto su baš ovi (Dalićevi) Vatreni trčali i dvaput zaredom bili na pobjedničkom postolju. Bilo je, naime, nakon Ćirine generacije jako kvalitetnih reprezentacija u kojima su igrali nogometaši koji su u svojim klubovima osvojili 85 trofeja igrajući za: Real, Barcelonu, Bayern, Juventus… Ali uvijek im je falilo ono – nešto. Zapravo, nisu bili, kako to tumači aktualni izbornik, momčad. Bilo je „iznad svih ja“, a ne „iznad svih Hrvatska“.

Poglavito je pri tomu značajno podsjetiti kako Dalić priprema utakmicu: „Kad se sve pripremi i napravi, onda prepustiš da djeluje Bog. Prije izlaska na teren uvijek izmolim molitvu Gospi u potrebi, no nikada ne tražim da se meni nešto da, nego se zahvalim Bogu što me stavio na ovo mjesto. Ne smijemo zaboraviti da i drugi mole i traže pomoć od Boga, tako će biti ono što smo zavrijedili.“

Ljudskost Pelea

A, kako čitatelj ne bi pomislio da je samo Karol Józef Wojtyła bio nogometni fan, podsjetimo i kako je Jorge Mario Bergoglio, baš uostalom kao i svaki normalni Argentinac (pa i muškarac), bio lud za nogometom. Navijao je za malo znani San Lorenzo, a nakon što je postao poglavar Katoličke Crkve 2013., taj je klub iz Buenos Airesa odlučio zaigrati u dresovima s njegovom fotografijom uz natpis: „Molimo za tebe, moli za nas!“ Ipak, nije, za razliku od većine zagriženih navijača, poput ovoga (nesretnog) potpisnika koji vjeruje kako je Cico Kranjčar najveći nogometaš kojega je Bog dao, bio neobjektivan. Štoviše, iz argentinske – navijačke! – perspektive čak je i – „hulio“. Ne postoji, naime, Argentinac koji ne drži da su Lionel Messi ili Diego Maradona nedvojbeno GOAT-i. Kad je, međutim, papa Franjo upitan izabrati između ove dvojice argentinskih čarobnjaka, potisnuo je Argentinca u sebi.

„Dodao bih trećeg, Pelea. To su trojica koje sam pratio i svi su sjajni, svaki sa svojim nekim specijalitetima. Messi je trenutno jako dobar. Maradona kao čovjek nije uspio, jadan, okliznuo se, a ljudi oko njega nisu mu pomogli. Njegov život je loše završio, a upoznali smo se prve godine kad sam postao Papa. Došao je vidjeti me“, rekao je Franjo, dodavši: „Messi je vrlo korektan i džentlmen je, ali među njima trojicom, najveći džentlmen je Pele. On je čovjek jako velika srca. Razgovarao sam s njim, sjedili smo u zrakoplovu u Buenos Airesu i on je čovjek velike ljudskosti“, zaključio je.

Za razliku od pape Argentinca, papa je Amerikanac pokazao iznimnu diplomatsku vještinu, odgovarajući uoči ovogodišnjeg Mundijala u njegovoj domovini, a na letu za Španjolsku, za koga navija za Real Madrid ili Barcelonu, odgovorio je kako je to lako – Papa je za sve momčadi, ali Robert Prevost je za Real! Nisu mu to, međutim, zamjerili u Barceloni koju je pohodio nakon Madrida, dočekali su kako to i priliči. Baš kao što mu nitko ne može zamjeriti što je, skidajući ipak diplomatske rukavice, obznanio: „Definitivno ću navijati za SAD!“

Deplasirano svugdje (osim u Hrvatskoj)

Pa, za koga bi trebao navijati Amerikanac, pa makar bio i Sveti Otac?! (Baš, uostalom, kao i – Hrvat.) Dakako to je pitanje deplasirano svugdje, osim u Hrvatskoj u kojoj, udobno se uhljebivši usred Domovinskog rata, Dragan Markovina plače za vremenom kada su on i roditelji mu doma ushićeno ustajali na zvuke Hej, Slaveni. A danas mu, prema vlastitu svjedočenju, Vatreni ne znače ništa, niti išta osjeća kad čuje Lijepu našu. Uz to, postavlja i jedan uvjet – neka se, veli, riješe nacionalizma i klerikalizma, pa će i on navijati…

„Nacionalizam“ i „klerikalizam“ su, inače, Vjera i Domoljublje, ali ne vrijedi to tumačiti Lijevoj našoj. U kojoj bi, mada sam protiv te vrste atestiranja, bilo logično da ona progoniteljica svih koji su za temeljne kršćanske vrijednosti  u Hrvata – Dalija Orešković, u Mostar vraća Markovinu, a ne Dalića u Livno.