Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Ususret još jednom Danu sredstava društvenih komunikacija, koji se na razini Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine obilježava posljednje nedjelje u mjesecu rujnu, naglasak se stavlja na medije naše svagdanje. Iste one koje se uglavnom (samo) kudi, a rijetko kada i moli za iste – za one koji ih uređuju, koji pišu i prenose informacije, fotografiju i ton – da se njihova srca (ali i svih nas) očiste, kako bi se moglo komunicirati „istinujući u ljubavi“, na što u ovogodišnjoj poruci za ovaj Dan poziva i papa Franjo…

Hladna glava, kršćanska
I prije 100 godina, kada se činilo da smo svjetlosnim godinama udaljeni od današnjih sredstava društvenih komunikacija, a o 300. obljetnici smrti crkvenog naučitelja Sv. Franje Saleškog, zaštitnika novinara i pisaca, u enciklici Rerum Omnium Perturbationem katolički novinari, odnosno medijski djelatnici (dodali bismo i nekatolici) upozoreni su kako: „Nikada ne smiju pristati na kompromis kada je istina posrijedi, niti je, pod izlikom da ne uvrijede neprijatelja, umanjivati ili prikrivati“ (br. 33). Također im se poručilo da glede slučajeva kada se moraju upustiti u kontroverzu, „moraju biti spremni odbaciti zablude i oduprijeti se zlim smicalicama, ali uvijek jasno stavljajući do znanja da su nadahnuti najvećim načelima i vođeni isključivo kršćanskom ljubavlju“ (isto).

Dakako, u takvim je situacijama svima teško sačuvati „hladnu glavu“, ali upravo ona u kojoj odjekuju „najveća načela i kršćanska ljubav“ treba razlikovati katoličkog novinara od onog koji to nije, ili možda jest, ali koji pak ne nastoji „na svaki način i koliko god mu je to moguće podrobno upoznati učenje Katoličke Crkve“ (isto).

Svjedoci smo kakve sve informacije i situacije mediji danas plasiraju i što su u stanju stvoriti, kakvo ozračje i hajku, a sve pod krinkom „neovisnosti i objektivnosti“.

Još jedna „pošast“ današnjice, u širem medijskom smislu, jesu i društvene mreže – koje, istina, imaju i svojih dobrih strana i mogu donijeti dobre plodve, ali samo ukoliko ih se koristi na ispravan način. Međutim, društvene mreže u globalu kao ni jedan drugi medij viraliziraju mahom loš sadržaj, i sve ono najcrnje u ljudskoj prirodi postaje dostupno publici od „7 do 77“. Govorimo o trendu kojim je samo jednim klikom i objavom moguće uništiti nečiji život, a sve zarad popularnosti, te je stoga jasno kako tu nema nikakvih „najviših načela“, niti (kršćanske) ljubavi.

Kao posebno „opasnu“ društvenu mrežu naveli bismo TikTok na komu se malo-malo pojavi još jedan smrtonosan „izazov“ koji mladi, bez sposobnosti analize i kritičkog vrjednovanja – kao dva od četiriju stupova medijske pismenosti – naivno ispunjavaju i tako gube živote na bizarne načine.

(Ne)zatirati istinu
Kako smo već spomenuli, današnji mediji su i dalje izrazito režimski te se, rekli bismo, koriste u svrhu „hladnog rata“. To je posebno primjetno na ovdašnjem podneblju, gdje se i nakon 30 godina od rata o istom živo priča (i sanja).

No, još je 1963. papa Ivan XXIII. – a primjenjivo i danas – u enciklici o miru utemeljenom na istini, pravednosti, ljubavi i slobodi Pacem in Terris naglasio kako „istina zahtijeva da se mnoštvo poduhvata što su ih omogućili moderni napredci u sredstvima izražavanja – a pomoću kojih se širi uzajamno upoznavanje među narodima – nadahnjuje na ozbiljnoj objektivnosti (…) treba odbaciti načine informiranja kojima se, zatirući istinu, nepravedno vrijeđa ugled ovog ili onog naroda“ (br. 50). A na prostorima bivše Jugoslavije kao da je netko pak afirmirao načine koje Ivan XXIII. poziva odbaciti. Doista, koliko samo puta izvještavajući o nemilim ratnim nedjelima, mediji svjesno zatiru i izvrću istinu te isto tako svjesno vrijeđaju i narušavaju ugled „suprotnog“ naroda (dakako, kada „zaborave“ da su neovisni i objektivni)…

Moć i odgovornost
Deset godina od objavljivanja enciklike Pacem in Terris, 1973. Papinsko vijeće za sredstva društvene komunikacije uputilo je Apel kontemplativnim redovima, u kojemu svjesni utjecaja (tada) modernih sredstava komunikacije navode kako „njihovo djelovanje sve češće nadilazi granice; ako se dobro koriste, mogu djelotvorno doprinijeti razvoju bratstva i razumijevanja među narodima“. Upravo su takvi mediji potrebni i danas, u kojima će prioritet nad neprijateljstvom imati bratstvo, a nad svađom razumijevanje. Svjestan ovog imperativa, papa Franjo u ovogodišnjoj poruci za Dan medija naglašava: „Zato moramo odbaciti svaku retoriku koja potiče na rat, kao i svaku vrstu propagande koja manipulira istinom iskrivljujući ju u ideološke svrhe.“

Crkva je, kako se navodi u Pastoralnom naputku Communio et progresio iz 1971. (br. 12), „potpuno svjesna ogromnih mogućnosti koje masovni mediji pružaju u promicanju pravde, mira, sloge, solidarnosti i ljubavi među ljudima i, na kraju, uspostavljanju jedinstva“. „Ona u 'medijima' prepoznaje providonosna sredstva koja danas mogu biti uporabljena i za razvoj ljudske osobe i za poboljšanje društvenih odnosa, u potpunom prianjanju Božjem nacrtu o ljudskom rodu“, navedeno je u broju 4 spomenutog Apela.

Ovdje je riječ o potenciji „mogu biti“, a za realizaciju je potrebna – ma koliko to nečijim očima naivno izgledalo – i molitva. Moliti da mediji budu „svjedočanstvo nepropadljive ljubavi istine, skromnosti i stvarne spremnosti na dijalog“ (Apel, br. 7). „Zahvaljujući nadnaravnim sredstvima kao što je misna žrtva, molitva, osobna žrtva, poziv Bogu da prosvijetli duhove i disciplinira volju, ona (Crkva) može očekivati da negativni efekti 'medija' budu, po Božjem nacrtu, poništeni i usmjereni spram dobra“ (Apel, br. 15.).

Ne treba stoga zaboraviti kako „sredstva komunikacije nisu u sebi ništa drugo doli mrtva sredstva kojih vrijednost ovisi o njihovoj uporabi (…) često u rukama pojedinaca i skupina nedostojnih teške odgovornosti koja im je povjerena“  (Apel, br. 9). Stoga molimo za ispravnu uporabu medija, kao i za one koji njima „vedre i oblače“. Jer vedrina i oblačnost prezentirana u medijima često od ljudi zdravih očiju pravi slijepce.