Piše: Josip Vričko

Kongres velikih sila 1878. u Berlinu doista je važan nadnevak za Bosnu i Hercegovinu, pa čak i usprkos tomu što je davno – ne bez stanovite indignacije – konstatirano da se na Balkanu ionako proizvodi višak povijesti. Naime, na rečenom je kongresu Austro-Ugarska dobila mandat uvesti red i mir u BiH i ustrojiti upravu, slijedom čega je u kolovozu iste godine njezina vojska okupirala BiH.

No, teritorijalna pripadnost Turskoj nije dovedena u pitanje jer je formalno BiH bila pod turskim suverenitetom, ali u stvarnosti pod austrougarskom upravom. Zapravo, bila je njihov protektorat. Baš kao što je, evo danas, a u biti već čitavo desetljeće, visoki predstavnik Austrijanac Valentin Inzko (formalno) s ovlastima – bonskim! – guverner, a u stvarnosti neka vrsta muppetovca što iz bijele kuće na Miljacki, kao s kakva balkona, gleda što se po Bosni napaćenoj valja. I uglavnom šuti. A za to prima golemu apanažu. „Pos'o dobar, a para laka“, kazali bi.

Osvajači ili okupatori...

Zašto je, međutim, 1908. označena kao godina povratka Hrvata iz BiH u europski civilizacijski krug? Te je godine, nakon Mladoturske revolucije u Osmanskom Carstvu, sultan morao sazvati Parlament s predstavnicima iz svih krajeva, pa i iz BiH. Što bi ugrozilo opstojnost BiH pod bečkom krunom i potvrdilo njezinu pripadnost Osmanskom Carstvu. Zbog toga austrougarske vlasti žurno donose dekret kojim si pripajaju BiH. Dekret je objavljen 6. listopada 1908. čime se BiH konačno oslobodila turske okupacije i tutorstva, i formalno vratila u europski civilizacijski krug. (Mada, ini bošnjački intelektualci posljednjih godina pod snažnim utjecajem [esdeaovske] erdoganizacije vole kazati kako Osmanlije nisu bili okupatori, već [samo] osvajači...).

Imajući u vidu povijesni fakt da je austrijska uprava u BiH trajala od 1878. do 1918., treba kazati kako su tijekom toga razdoblja najznačajniji procesi koji su oblikovali društvo bili definitivno uključivanje BiH u kulturni i politički prostor Europe, te „pretvorba“ bosanskohercegovačkih Hrvata od etničko-vjerskog u moderni politički subjekt. Ili, od naroda u – naciju, integrirane u nacionalni korpus zajedno sa svojim sunarodnjacima izvan domovine.

Važno je, također, kazati kako su austrougarske vlasti, znajući koliki utjecaj na narod ima Crkva, žurno nastojale pod svoj nadzor staviti sve vjerske i crkvene zajednice. Samo tri godine nakon Berlinskog kongresa, 1881., Austro-Ugarska je potpisala Konkordat s Vatikanom o uvođenju svjetovne katoličke hijerarhije. Njime su franjevci, koje austrijske vlasti nisu držale pouzdanim političkim elementom, izgubili pozicije u BiH koje su godinama držali, te su se morali podvrgnuti novoj hijerarhiji.

Iste je godine uspostavljena redovita crkvena hijerarhija; za nadbiskupa vrhbosanskog imenovan je dr. Josip Stadler, a ukinuta su oba apostolska vikarijata – bosanski i hercegovački, kao i misijski oblici djelovanja. Umjesto njih uspostavljene su četiri nad/biskupije: Vrhbosanska sa sjedištem u Sarajevu te Banjolučka, Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska.

„Od Trebinja do Brodskijeh vrata“

Glede političkog ozračja, bitno je znati kako je većina hrvatskih političara, smatrajući BiH povijesnom hrvatskom zemljom, očekivala da će ona poslije austrougarske okupacije (ili osvajanja...) biti priključena Trojednoj Kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. Hrvatski je sabor 1878. pozdravio austrougarsko vojničko zaposjedanje BiH nadajući se kako će se ta zemlja preurediti tako da se postupno može pridružiti sjedinjenim hrvatskim zemljama. Nije se to, međutim, svidjelo (uz ino) hrvatskom kralju Franji Josipu koji ih je upozorio da su prekoračili saborske ovlasti. Današnjom terminologijom rečeno: miješali su se u unutarnje stvari druge države.

Stanoviti, ali u neku ruku i perfidni, odgovor Krune uslijedio je četiri godine kasnije kada je vojnička uprava zamijenjena građanskom koju je vodio Benjamin Kallay. Nije se taj mađarski povjesničar i ministar financija u carskoj i kraljevskoj Vladi naročito obazirao na nacionalne zasebnosti Hrvata i Srba u BiH. Poticao je, dapače, stvaranje jedinstvene bosanske nacije i jezika, čime je BiH nastojao što više izolirati od utjecaja Zagreba i Beograda. Oslanjajući se pritom i na neke muslimanske intelektualce okupljene oko Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka koji je 1891. u Sarajevu pokrenuo list Bošnjak i u njemu promicao ideologiju bošnjaštva (ne, dakle, bosanstva) pod motom: Od Trebinja do Brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata!

Dojam je, gledajući, evo, iz današnje perspektive, kako je rujanska deklaracija temeljne bošnjačke stranke u priličnoj mjeri inspirirana Kallayem i tzv. nacionalnim bosanstvom.  Zanimljivo, čak ju je ovodobni Kallay Ivo Komšić komentirao u svojoj kolumni (prizivajući pritom Radovana Karadžića iz ranih devedesetih prošlog stoljeća). „Hoće li Deklaracija SDA odvesti BiH u pakao, a jedan narod možda u nestanak?“, pita se taj, za potrebe ratnog Alijinog Predsjedništva BiH, instalirani tzv. pošteni Hrvat.

Nije, dakako, maslo Komšića I. za ramazana, ali, ipak, ozbiljno treba uzeti njegovu tezu kako je aktualno društveno stanje vrlo slično onomu iz devedesetih. I, dodao bih, kako se Izetbegović II. i jarani nisu „nacionalnog bosanstva“ sjetili – 'nako...

MN: Tako je govorio Stjepan Radić  

Suprotstavljajući se Kallayevu bosanstvu, franjevci su počeli promicati hrvatstvo u BiH pa su u Mostaru 1884. pokrenuli Glas Hercegovca – prvi politički list namijenjen bosanskohercegovačkim Hrvatima. Četiri godine potom izlazi pravaški Osvit. U Sarajevu je 1900. osnovano Sportsko društvo Hrvatski sokol, a dvije godine kasnije počelo je djelovati Hrvatsko kulturno društvo Napredak.

U biti, početak XX. stoljeća može se označiti početkom oblikovanja političkog pokreta bh. Hrvata. Godine 1907. osnovana je Hrvatska narodna zajednica pod vodstvom odvjetnika Nikole Mandića, prva politička stranka u BiH u čijem je radu značajnu ulogu imao i Ivo Pilar, hrvatski geopolitičar iz Zagreba, koji je u to doba živio i radio kao odvjetnik u Tuzli. U raspravi Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, tiskanoj 1908. u Zagrebu, Stjepan Radić piše:

„I tako su bosansko-hercegovački Hrvati stvorili pravo narodno družtvo, tj. podpunu narodnu cjelinu, brineći se osobito da seljački narod bude svoj na svom i da bude što prosvjećeniji. I zato Hrvati imadu tamo najviše seljaka svojih gospodara, najviše obrtnika, najviše vrstnih tvorničkih i šumskih radnika i najviše činovnika i službenika svake struke, najviše akademski obrazovane inteligencije. Jednom riječju, Hrvati su najorganiziraniji i kulturno najjači element u Bosni.“

Car i kralj Franjo Josip potvrdio je 1910. Zemaljski ustav Bosne i Hercegovine prema kojemu je ona ustrojena kao posebna austrougarska pokrajina. Imala je Bosanski sabor i Zemaljsku vladu na čijem je čelu bio zemaljski poglavar što ga je imenovao vladar. U to doba BiH je imala 1 898 044 stanovnika, od čega 22,8% katolika.

 Mandić – Komšić prije Komšića

Vrhbosanski nadbiskup Stadler osnovao je 1910. novu stranku, Hrvatsku katoličku udrugu. Ta stranka i već ranije osnovana Mandićeva Hrvatska narodna zajednica računale su, kazali bismo danas, na isto izborno tijelo, pa je ubrzo došlo do sukoba. No, ne samo zbog potencijalnih glasača, već i zbog idejnih neslaganja: Mandić je nakon austrougarske aneksije napustio ideju ujedinjenja BiH s Hrvatskom, a nadbiskup Stadler bio je blizak pravaškoj opciji koja je zagovarala ujedinjenje s banskom Hrvatskom.

Stranačka su se mimoilaženja prenijela i na katoličku crkvenu organizaciju koju su prožimale podjele između franjevaca i redovite crkvene hijerarhije. Posredovanjem Papina izaslanika 1911. spor je prevladan. Stadlerova je stranka ukinuta, a Mandić je postao zemaljskim poglavarom BiH. Dakle, Komšić prije Komšića.

Sve ovo Kallay, koji je umro 1903., nije dočekao. S njim ili, svejedno, bez njega – može se kazati kako je njegova, tj. politika Krune, doživjela poraz. Uključenost BiH u sustav Austro-Ugarske pojačala je, naime, i ubrzala među građanskom i vjerskom elitom kod katolika politički razvoj u pravcu usvajanja hrvatske nacionalne ideologije, prema čijim postavkama su Hrvati u Hrvatskoj i u BiH jedan, nedjeljiv narod, a BiH po Starčevićevu ideologemu „hrvatskoga državnog prava“, hrvatski teritorij.

Povjesničar i publicist Ivo Lučić smatra kako je među brojnim čimbenicima koji su uvjetovali uspjeh hrvatskog političkog kursa u BiH nekoliko (bilo) najvažnijih: „Na prvom mjestu je činjenica da su se sada, prvi put u pola tisućljeća dugoj povijesti, katolici-Hrvati iz BiH i iz svih hrvatskih zemalja našli pod zajedničkim državnim krovom, i to pod 'katoličkom krunom'. Sa stajališta razvoja i učvršćenja nacionalnog identiteta ta je činjenica od prvorazredne važnosti.

Valja dodati da će od tada Hrvati, neovisno o drastičnim mijenama društvenih uređenja i državnih formacija, kroz cijelo XX. stoljeće, sve do raspada Jugoslavije 1991./92., živjeti u istom državnom okviru, te će to veoma osnažiti njihovu povezanost i predodžbu o nacionalnom jedinstvu“, naglašava Lučić.

 Jedan (smo) narod

A u aktualnim okolnostima treba dobro čuti i razumjeti riječi što ih je izgovorio vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić tijekom prošlotjednoga posjeta mjestima u Slavoniji, naglašavajući vrlo važnim sastanak s novim ministrom zaduženim u hrvatskoj Vladi za prekograničnu suradnju.

„Za nas je to jedno ohrabrenje u BiH da nismo ostavljeni na milost i nemilost zbivanjima, kako u materijalnom, tako i psihičkom osjećaju da smo jedan narod, iako živimo u dvjema državama“, kazao je kardinal nakon razgovora u Osječko-baranjskoj županiji.

Da, važan je taj, pa makar i samo psihološki, osjećaj Jednoga (naroda), osobito zbog sve glasnije ovdašnje denominacije Hrvata u (samo) bosanske katolike, pa onda, eto, i u Bosance, slijedom čega se nerijetko čini da je – živ Kallay!