Obitelj na dlanu

Irci su naučili što znači imati vlastitu zemlju


Irska je posljednjih 30-ak godina zemlja koja je doživjela procvat. To je zemlja u koju se danas useljava, zemlja u kojoj nema nezaposlenosti, zemlja koja je, prema prosječnoj plaći, u vrhu Europske unije.

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Piše: Danijela Blažeka

O Irskoj se kod nas u posljednje vrijeme dosta govori, najčešće u kontekstu iseljavanja iz Hrvatske. Ima tu svakakvih vijesti, počevši od onih kako je zbog velika useljavanja postao lutrijski zgoditak pronaći koliko-toliko povoljan stambeni prostor u većim gradovima u Irskoj, pa do one koju mogu jedino okarakterizirati kao tragikomičnu: o najavljenom pa brže-bolje otkazanom okupljanju HDZ-a Irske. Eto smo doživjeli i to da jedna tobože domoljubna stranka kao u najmračnijim vremenima ima svoj ogranak u stranoj zemlji - u bijegu, valjda, od stanja u vlastitoj u kojoj je najveći dio vremena od osamostaljenja bila (i jest) na vlasti. Stvarno otužno...

Loši susjedi i iseljavanje

No, pustimo HDZ Irske na stranu. Irska je zemlja prekrasnih krajolika i ljudi koji su nama, Hrvatima, po naravi vrlo bliski. Čitala sam puno o njoj, ponajviše o njezinoj tragičnoj prošlosti koja ima puno sličnosti s prošlošću naše zemlje. I Irska je, kao i Hrvatska, dugi niz stoljeća bila zemlja kojom su drugi vladali. U Hrvatskoj su to bili Austrijanci i Mađari, a kasnije Srbi, a u Irskoj se radilo o samo jednom, ali zato vrlo jakom susjedu - Velikoj Britaniji. Mi smo se za našu neovisnost izborili 90-ih, a Irci su je, nakon dugog niza pobuna ugušenih u krvi, uspjeli postići još 1922., i to pod sramotnim uvjetima u kojima su se odrekli dijela svoje zemlje (Sjeverna Irska) i još pristali platiti odštetu engleskim velikoposjednicima koji su ostali bez svojih posjeda u Irskoj, koje su neštedimice cijedili stoljećima nauštrb domaćeg pučanstva.

Dugo englesko upravljanje Irskom, koju je Velika Britanija doživljavala u svakom pogledu kao svoj osvojeni teritorij i koloniju u najgorem smislu te riječi (dijelom i zbog vjerskih razloga - Irci su katolici, a Britanci protestanti), imalo je razorne posljedice za irski narod. U trenutku osamostaljenja Irske irski je jezik bio već gotovo izumro. Pučanstvo je bilo neškolovano, s dugom tradicijom iseljavanja, posebno potenciranog za vrijeme Velike gladi (1845. - 1849.) kad je i umrlo više od milijun ljudi. Pučanstvo Irske prepolovilo se od 1841. do 1901. - s 8,2 milijuna palo je na 4,5 milijuna. Treba li uopće reći da su se iseljavali uvijek oni najsposobniji, najjači? Od 1830. do 1914. gotovo pet milijuna Iraca otišlo je u SAD, zemlju koju su praktički izgradili, a gdje su tek oni koji su se iselili u Veliku Britaniju, Kanadu, Australiju i druge zemlje...? Bio je to dug i strahovit odljev pučanstva koji je zemlju ostavio opustošenu i osakaćenu. Godine 1922., u trenutku kad se konačno osamostalila, Irska je imala samo 3 milijuna stanovnika.

Država "neuspjeli projekt"?

No, njezina kalvarija nije tu stala. Iseljavanje se nastavilo jer je zemlja nakon osamostaljenja nazadovala. Naravno da jest - a što bi se drugo i moglo dogoditi s narodom koji je toliko dugo bio pod tuđinskom čizmom, raseljen i oslabljen? Upravljanje vlastitom zemljom nešto je što se treba naučiti, i to nije ni lak ni brz proces. 1950., niti 30  godina od osamostaljenja, iseljavanje opet poprima dramatične razmjere. 50-ih godina prošlog stoljeća skoro pola milijuna Iraca napušta svoju zemlju. Godine 1960., unatoč tomu što se u irskim obiteljima rađalo puno djece, broj stanovnika pao je na tek malo više od 2,8 milijuna. Tragično, strašno... Paralele s Hrvatskom i dugom tradicijom iseljavanja iz naše zemlje kao i s nesnalaženjem u okolnostima nakon što smo se konačno izborili za vlastitu državu (koje je dovelo do novog vala iseljavanja, ovog kojem upravo svjedočimo) nameću se same po sebi. Pitam se kako su se Irci osjećali 30-ak godina nakon teško izborene neovisnosti gledajući kako im zemlju opet napuštaju u velikom broju najbolji od njezinih ljudi, trbuhom za kruhom...? Vjerojatno isto onako kako se danas osjećaju mnogi ljudi u Hrvatskoj: iznevjerenih očekivanja, razočarani, ljuti... No, ni u Irskoj, kao i kod nas, nisu se svi osjećali tako. Ljudi koji su bili lojalni Velikoj Britaniji u sebi su se rugali "neuspjehu projekta irske države", slično kao što se kod nas "neuspjehu projekta Hrvatske države" raduju oni kojima Hrvatska kao država nikad nije bila mila.

Procvat

No, od 1960. broj stanovnika Irske polako ali sigurno raste, i većinom je riječ o povratnicima. Irska je posljednjih 30-ak godina zemlja koja je doživjela procvat. To je zemlja u koju se danas useljava, zemlja u kojoj nema nezaposlenosti, zemlja koja je, prema prosječnoj plaći, u vrhu Europske unije. U njoj trenutno živi skoro 5 milijuna ljudi. Trebalo je vremena, ali građani Irske naučili su (u ekonomskom smislu) što znači imati vlastitu zemlju. Od zemlje čiji je stanovnik bio stoljećima karikatura u (engleskim) vicevima, kojoj su se rugali i ponižavali je, do zemlje koja je postala jedna od najpoželjnijih za useljavanje bilo je, povijesno gledajući, potrebno zapravo vrlo malo: Cijeli taj preokret dogodio se unutar samo jedne jedine generacije. Druga je priča što je za tu jednu generaciju koja je taj preokret proživjela od početka (stjecanja države) do kraja (postizanja ekonomskog uspjeha) to bilo jedno vrlo teško iskustvo...

To je ono isto iskustvo kroz koje i mi u Hrvatskoj prolazimo. I najvažnija poruka "irskog poučka" jest da će ono proći. Proći će sigurno, koliko god nam se to danas možda činilo nemogućim. Budite uvjereni u to.