Tragom biblijskih tekstova

Isus je uskrsnuo. Što to zapravo znači?


Malo koji događaj u povijesti ima toliko svjedoka kao što je Isusovo uskrsnuće. Prvi i najvažniji argument je rimski pečat koji je bio slomljen da bi grobni kamen bio odvaljen i pokazao praznu grobnicu stranca Josipa u koju je Isusovo tijelo bilo položeno.

Piše: dr. Dubravko Turalija

Arimatejčev grob
Prije svega vrlo je zanimljivo, barem na čas, analizirati mjesto gdje je Isus pokopan, tj. gdje je počinuo. To je prema evanđeljima grob Josipa iz Arimateje (usp. Mt 27,57-60; Mk 15,42-46; Lk 23,50-53; Iv 19,38-42). Arimateja kao mjesto nije poznato Judeji.

Pošto je hebrejska osobna imenica prevedena na grčki, onda i nije veliki problem analizirati ovu heleniziranu hebrejsku imenicu Arimateja. Vjerojatno je riječ o hebrejskome izrazu ha-ramatha. Prefiks „ha“ je hebrejski određeni član pa bi Josip dolazio iz stanovitoga Ramatha. I u sirskom prijevodu četiriju evanđeljâ namjesto Arimateja stoji ime Ramatha. Međutim, arheološki izvori ne nalaze Ramathu blizu Jeruzalema. Grad koji fonetski aludira na Ramathu bio bi Ramallah, sjeverno od Jeruzalema. Ovo nam sve govori kako Josip iz Ramatha ili Ramallaha nije bio Jeruzalemac nego pridošlica. Taj došljak darivao je Isusu svoju grobnicu. Grobnica je bila novoklesana, a to opet znači da se stranac Josip nedavno doselio u Jeruzalem i uzeo sebi mjesto gdje će biti pokopan on i njegova obitelj. U Jeruzalemu je moralo postojati groblje za domaće Jeruzalemce, tj. starosjedilačke jeruzalemske obitelji. Njihovo je groblje moralo biti odvojeno od onoga za doseljenike. Grobnice kraljeva i judejskoga plemstva bile su osamljene i dobro vidljive za razliku od Josipovog koji je bio skriven u vrtu, tj. mjestu koje je prvotno služilo agrikulturi, a ne pokopu.

U glavni grad Jeruzalem doseljavali su obično bogatiji građani, mahom trgovci koji su stekli određeni ugled i kapital. Ipak, preseliti se u Jeruzalem nije bilo lako ni vrlo bogatima. Stoga je Josip iz Arimateje morao imati dodatni utjecaj u gradu ili po nečemu biti posebno istaknut kako bi se uselio u kraljevski, hramski Jeruzalem. Pa ni tada nije bio samo Josip, nego Josip iz Arimateje. Jeruzalemci su toliko bili ljubomorni na svoju gradsku pripadnost da su se zbog iste ljubomore ogradili i od Isusa, pridavajući mu ime Nazarećanin. Nije dakle svatko mogao biti Jeruzalemac. Tako je Isus i umro kao Nazarećanin, stranac u gradu i kao takav ukopan u tuđu grobnicu, i to ne domaćeg Jeruzalemca nego opet stranca, pridošlice Josipa koji se izgleda jedini ponudio dati svoje mjesto zemnoga počinka preminulome Isusu.

A na grobu rimski pečat
Sve je i počelo od Josipova groba u kojemu je počinuo Isus. Prazan grob bio je najuvjerljiviji argument da je Isus uskrsnuo. Bilo je riječ o javnome, vidljivome dokazu u kojega se mogao uvjeriti svatko. Da je prazan grob kojim slučajem bila izmišljotina, nitko od Isusovih učenika ne bi imao toliko poleta, hrabrosti i volje izići u grad koji je upravo pogubio njihova učitelja i javno propovijedati njegovo uskrsnuće. Pa i svećenici i vlasti u trenu bi ugušili malu grupu „lažljivaca“ da se svatko nije mogao uvjeriti u grob koji nije bio običan jer se na njemu nalazio i rimski pečat.

S pravom ističe Josh McDowell da je rimski pečat prvi i najvažniji argument Isusova uskrsnuća. Rimski pečat predstavljao je rimsku izvršnu vlast kojoj se nije smio usprotiviti ni najutjecajniji građanin Rima. Razbiti rimski pečat značilo je presuditi sebi po kratkome postupku. Isusovi učenici nisu bili sikari ili zeloti koji su izazivali javne nerede, nego prva učenička grupa u svijetu koja je bila okarakterizirana izuzetnom miroljubivošću i pristupačnošću. Ako bi Isusovi učenici bili ti koji bi bili spremni razbiti rimski pečat na Isusovu grobu, onda to više ne bi ni bili Isusovi učenici jer takav čin posve bi bio oprečan njihovoj nauci, moralu i ponašanju. Baš zbog toga ih rimske vlasti nisu ni gonile jer su znale da se Isusova skupina nikada ne bi upustila i odlučila na takvo što.

Straža i veliki obli grobni kamen
Argument koji je išao Isusovim učenicima u prilog bila je i rimska straža koja je čuvala grob. Prema evanđeoskoj naraciji rimska straža je pozaspala, a kada se probudila razbježala se. Ali odlika rimskoga vojnika bila je izuzetna hrabrost i odvažnost te neupitna vjernost Rimu. Ni jedan vojnik koji bi olako napustio svoju službu nije ostao nekažnjen. McDowell navodi da je glavni razlog jake discipline u rimskoj vojsci bio veliki strah od smrtne kazne.

U veće kazne ubrajao se i prekršaj noćne straže. Noćnoj straži pribivali bi najizdržljiviji vojnici. Ukoliko bi se dogodio iznenadni napad, a ovi dosljedno ne bi odgovorili, kazna bi bila više nego okrutna. Takvi vojnici živi bi bili spaljeni ili mačem pogubljeni pred vojnim autoritetom i svojom divizijom. Iz tog razloga rimski vojnik nije imao privilegij spavati na straži, pogotovo u vrijeme kada netko uklanja teški grobni kamen.

Evanđelja opisuju dvije radnje glede grobnoga kamena: „otkotrljati“ i „odvaliti“. Žene koje su u praskozorje nedjelje pošle na grob razmišljale su kako će otkotrljati kamen s groba (usp. Mk 16,3). To znači da je kamen bio izuzetno težak, ali i okrugao, tj. oblast te da je imao svoje žljebove po kojima se mogao kotrljati. Međutim, kada su došle na grob vidjele su da je kamen odvaljen (usp. Iv 20,1), a biti odvaljen znači biti mimo ili daleko od svojega ležišta. Nitko ne bi mogao izvesti ovaj čin u tajnosti i apsolutnoj tišini, a pogotovo ne u nazočnosti makar i usnulih rimskih vojnika. Vojni autoriteti morali su se i sami osvjedočiti u izvanredno čudo koje je prestrašilo inače bešćutnu rimsku gardu.

Netaknuti povoji i složeni rubac
Isusovo tijelo, dakle, nije moglo biti olako ukradeno. Tomu najstrože svjedoči platno u kojem je Isus bio pokopan. Nitko ne bi uzeo golo tijelo i iznio ga iz groba, to bi bila sablazan ne samo za Židove, nego i za poganske Rimljane. Znači, u grobu su ostali dokazi da tijelo nije ukradeno. Povoji su ležali tamo gdje je ležao Isus. Isti glagol keimai upotrijebljen je za Isusa kada je kao novorođenče ležao u staji (Lk 2,12) i kada je kao mrtvac ležao u grobu (Lk 23,53), ali i prazni povoji su opisani istim glagolom (Lk 24,12). Povoji ne upućuju na bilo kakav nered nego savršeni red jer nisu bili razmotani i bačeni na stranu, nego su zatečeni onako kako su i ostavljeni. Znači, nema ni najmanjega traga da je tijelo uzeto, naprotiv, sve upućuje na čudo.

Međutim, ima jedan detalj kojega donosi Ivan, a to je rubac s lica Isusova koji ne leži kao ostali dio platna, nego je napose smotan i ostavljen na jedno mjesto. Detalj je ovo koji opisuje ne žurbu i stres, nego vrijeme u apsolutnoj mirnoći bez ikakve jurnjave. Netko tko je došao asistirati uskrsnuću jednostavno nije mogao odoljeti ne gledati lice Božje kako se iz ljudskog mrtvila vraća u božanski život. Taj komad platna, taj rubac, morao je biti uklonjen s Kristova lica prije njegova uskrsa i odložen na mjesto s kojega se čekao trenutak njegove slave. Običaj je i danas da se mrtvacu otkrije lice prije posljednjeg ispraćaja i da se prije zatvaranja lijesa to isto lice pokrije. Djeluje vrlo utješno da mrtvacu prije uskrsa prvo biva otkriveno lice koje oživljuje kako bi vidjelo Boga.

Svjedoci
Kako navodi McDowell, svaki događaj u povijesti mora imati i svoje svjedoke. Svjedočanstvo je tim autentičnije što je više živućih svjedoka. Isusovu uskrsnuću svjedoče njegova ukazanja ženama, apostolima i učenicima, a kasnije, prema Pavlu, i drugim svjedocima, njih više od pet stotina  (usp. 1 Kor 15,6). Apostol Pavao, dok piše zajednici u Korintu 30-ak godina poslije Isusove smrti i uskrsnuća, napominje da je većina tih ljudi još uvijek živa i da se svatko sam može uvjeriti u njegov iskaz. Povjesničar Tomas Arnold navodi da malo koji događaj u povijesti ima toliko svjedoka kao što je Isusovo uskrsnuće koje je povijesni događaj, ali koji je promijenio ljudsku povijest posve novom i originalnom stvarnošću da se raspadljivost preobrazuje u neraspadljivost i vremenitost pretvara u vječnost.          

Što je dakle Uskrs?

  1. Ne umrijeti kao domaćin, nego kao tuđinac u ovome svijetu.
  2. Ne biti pokopan u svoju, nego u tuđu, pozajmljenu grobnicu, koju što prije treba osloboditi.
  3. Ne bojati se slomiti neslomivi pečat ovoga svijeta.
  4. Ne otkotrljati, nego razvaliti svoj grobni kamen.
  5. Dočekati trenutak da anđeoskom rukom rubac s pokrivenog ukočenog lica bude maknut.
  6. Iščeznuti iz svojih mrtvačkih povoja.
  7. Nevidljivo proći pokraj onih što čuvaju i prijete i vidljivo se pokazati sav-savcat onima koje voliš.
  8. Opravdati svoju besmrtnost pred brojnim svjedocima.
  9. Biti dio povijesti koja je preobrazila ljudsku povijest.
  10. Biti vječno živ s vječnim, živim Bogom.