Je li Bosna i Hercegovina i danas i-i-i?!


Bosna i Hercegovina izgubila je državnost 1463. kada su ju okupirale Osmanlije, a državnost joj je vraćena '43. u Mrkonjić Gradu. Međutim, nakon posljednjega rata odnos prema osvajačima starostavnim prilično je redefiniran, pa tako onda i temeljna stečevina iz Mrkonjić Grada.

Znakovito – Baš na Dan državnosti dolazi nam i Cirkus, i to na ledu Foto: Davor Krajinović

Znakovito – Baš na Dan državnosti dolazi nam i Cirkus, i to na ledu Foto: Davor Krajinović

Piše: Josip Vričko

Ove je godine Dan državnosti BiH dobro pao – u ponedjeljak; Pa se moglo, tamo gdje se slavi, lijepo sastaviti tri dana. A kako je u Sarajevu, tome, inače, multietničkom bastionu običaj odmah nakon džume izbjegavati radno mjesto, ovogodišnjem (pod)sjećanju na ZAVNOBiH radovali su se i oni koji inače ne znaju mnogo o zasjedanju u Mrkonjić Gradu 25. studenoga 1943.

  A najveća je stečevina toga povijesnog događaja, kako se dugo vjerovalo, to što je Bosna i Hercegovina obnovila svoju državnost koju je izgubila 1463. kada je pala pod upravu osmanskog okupatora.

 Brat Tayyip – naš predsjednik

  No, odnos prema okupatoru je ponešto redefiniran poslije posljednjega rata, a poglavito nakon što je ovodobni turski sultan Erdogan posvjedočio kako mu je „prvi predsjednik“ BiH Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet. Kad k tomu (još) dodamo da je brat Tayyip svoje predizborne skupove održavao po okolici Sarajeva, onda je ovaj domašaj Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH prilično relativiziran.

  Ako bismo malo, ali samo malo slobodnije tumačili aktualno političko ozračje u suvremenoj BiH, onda bismo mogli kazati i kako teritoriji pod nadzorom temeljne bošnjačke stranke mnogi doživljavaju kao tursku pokrajinu. Primjerice, Bakir Izetbegović je u mnogim svojim istupima, a osobito prigodom Erdoganovih izbornih pobjeda, znao kazati „naš predsjednik“.

   A baš je u Mrkonjić Gradu '43. izbjegnut scenarij prema kojemu je BiH trebala uživati status autonomne pokrajine i definirana je kao jedna od šest ravnopravnih republika u tadašnjoj Jugoslaviji – što je ratificirano četiri dana kasnije, 29. studenoga, na Prvom zasjedanju AVNOJ-a.

   Treba, dakako, podsjetiti i na zaključak zasjedanja ZAVNOBiH-a da je Bosna i Hercegovina jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj će svi narodi imati ista prava, bez obzira je li riječ o Hrvatima, Srbima i(li) Muslimanima. Slijedom čega je iskovano povijesno – ni hrvatska, ni srpska, ni muslimanska. Nego i-i-i! Nemali je, pak, broj onih koji drže kako upravo u toj odluci leži zametak aktualnog pojma konstitutivnost naroda, pa bi se onda moglo kazati da su oni koji danas osporavaju konstitutivnost, zapravo protivnici ideje o samoj državi.

 Paralele Zlatnog Ljiljana

  To, međutim, ne priječi Željka Komšića, koji je u državni vrh kao hrvatski član instaliran bošnjačkim glasovima, da s legitimnim bošnjačkim članom Šefikom Džaferovićem 25. studenoga položi vijenac pred sarajevskom Vječnom vatrom, a odmah potom se pokloni i na Kovačima u Alijinoj „kući cvijeća“. Komšić, naime, drži kako je nemoguće odvojiti ono što se tada događalo i sudbonosni dani 1992. „Sve se to može gledati kao jedna cjelina neprestane borbe protiv fašista“, kazao je prošlog 25. studenoga Zlatni Ljiljan.

   S čime se, jasno, ne slaže njegov cimer iz Titine 16 Milorad Dodik koji je višekratno tvrdio kako je Izetbegović I. bio u nekoj drugoj vojsci dok su se vijećnici ZAVNOBiH-a šuljali prema Mrkonjić Gradu. Uz to, analizirajući ratni put Izetbegovića II. tijekom posljednjeg rata, tzv. hrvatski član kazao je kako se Bakir - zajedno s ocem -  „protiv fašista“ borio u trezoru Narodne banke.

  Ove je godine, međutim, Komšić, na poziv Bosanskohercegovačke (dakle bošnjačke) zajednice iz Chicaga, otputovao u Sjedinjene Američke Države gdje je upriličena Svečana akademija u povodu obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Usput, sastat će se i s nižerangiranim američkim diplomatima koji će, tradicionalno, izraziti snažnu potporu dejtonskoj BiH koja se, baš kao i ove godine 21. studenoga, slavila samo još u Republici Srpskoj.

   Morat će se, eto, Džaferović sam ove godine grijati kod Vječne vatre hladnoga prazničnog dana.

     No, u suvremenoj BiH, prirodno, nema povijesnih zasjedanja, ali zato ima deklaracija političkih stranaka, koje, svaka na svoj način, praktički osporavaju zaključke iz sredine prošloga stoljeća. Tako je, primjerice, 2015. na Petom saboru Saveza nezavisnih socijaldemokrata usvojena Deklaracija o slobodnoj i samostalnoj Republici Srpskoj, uz, doduše, osudu međunarodne zajednice te bošnjačkog političkog establišmenta i medija pod njihovim nadzorom.

 Deklaracije, deklaracije, deklaracije...

    U siječnju ove godine Hrvatski narodni sabor pod ravnanjem Hrvatske demokratske zajednice usvojio je deklaraciju u kojoj se kaže: „Odbacujemo kvalifikacije Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju o udruženom zločinačkom pothvatu koji se neutemeljeno i nepravedno pripisuje Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane.“

   Očekivano, međunarodna zajednica, s OHR-om na čelu, gromoglasno je ustala na ovaj dokument iz (zapadnog) Mostara. A (vjerno) su je pratili bošnjački politički pravci i njihovi medijski glasonoše.

    A onda u rujnu 2019. Stranka demokratske akcije usvojila je deklaraciju u kojoj se kao dugoročan cilj navodi „Usvajanje Ustava kojim bi BiH bila definirana kao demokratska, regionalizirana, pravna i socijalna država pod nazivom Republika BiH“. Što je, reklo bi se, bio esdeaov mini-ZAVNOBiH.

   Banjolučka i zapadnomostarska reakcija bila je žestoka, a međunarodna se diplomacija oglasila sa zadrškom.

   No, visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko je početkom studenoga u svome redovitom polugodišnjem izvješću pred Vijećem sigurnosti UN-a kritizirao deklaracije SDA-a i HDZ-a, ali i retoriku Milorada Dodika – što mu Bošnjaci nisu mogli oprostiti. Zaboravili su odjedanput svu Inzkovu dosadašnju servilnost i žestoko ga napali zbog toga što ih je izjednačio s eresovskim voždom i politikom toga entiteta.

   I ma koliko Inzko (ne) bio u pravu, činjenica je kako je sve do prije nekoliko dana ova država bila u blokadi – dakle 13 mjeseci nakon izbora. A onda je doista iznenada, početkom prošloga tjedna, u Predsjedništvu BiH postignut dogovor koji, u biti, ne znači članstvo u NATO-u, već (samo) korak prema tome savezu i nastavak suradnje. Što je, zapravo, maksimum na koji je mogla pristati srpska strana.

   Opći je, međutim, dojam kako se kompromis između SNSD-a i SDA-a o NATO putu BiH dugo sondirao u uredima članova Predsjedništva BiH, a sve pod paskom zapadnih veleposlanstava čiji se prvi ljudi nerijetko ovdje ponašaju kao guverneri. Dodamo li k tomu kako u Ustavnom sudu BiH sjede stranci, jasno je u kakvoj državi živimo.

A baš je Ustavni sud uzrok višegodišnjeg prijepora koji je osobito eskalirao nakon odluke kojom se osporava Zakon o Danu Republike Srpske i pravo da se 9. siječnja obilježava kao Dan Republike.

 Bakir i okovi

    Eresovske stranke listom tvrde kako to pokazuje da je taj sud u svojoj biti antiustavni sud koji negira konstitutivnost srpskog naroda, ruši temelje Ustava BiH i razgrađuje državnu zajednicu BiH. Replicirao im je Šemsudin Mehmedović (SDA): „Zapamtite, strani sudci iz Ustavnog suda BiH mogu otići tek kada se u potpunosti vrati načelo ustroja BiH kao građanske republike, po sustavu 1 čovjek – 1 glas.“

    Što je, zapravo, bit, cilj bošnjačke politike – i s lijeva i s desna – unitarna država. Uostalom, kako temeljna bošnjačka stranka kani rješavati probleme, najbolje svjedoči izjava Izetbegovića II. iz kolovoza ove godine, usred, dakle, političke blokade slijedom koje nije funkcionirala većina bh. institucija. Govoreći o inzistiranju Dragana Čovića na izmjeni Izbornog zakona i pravu najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda, esdeaovski je, u rujnu na stranačkom kongresu potvrđeni, lider kazao: „Ako se budu okovi stavljali na ruke najbrojnijeg naroda u BiH, ako mu se ne bude dalo da dođe do onoga što je izglasovao na izborima, onda će se i taj narod organizirati na način da te blokade u budućim ciklusima sigurno razbije, da ih ukloni.“

   Nakon čega se, ne bez stanovite nelagode, treba zapitati čija je današnja BiH, koja je po ZAVNOBiH-u trebala biti i hrvatska i srpska i muslimanska, tj. danas i – bošnjačka?! Sudeći po svemu, ona je i stranih sudaca i visokog predstavnika i (uglavnom) zapadnih diplomata i Erdoganova i… Osim, dakako, što je još, ili prije svega, i Draganova i Miloradova i Bakirova – ne nužno tim redom!

Sretan vam, dakle, Dan državnosti! Tko slavi… Zapravo, komu je do (ikakva) slavlja.