Piše: Mario Bernadić, Katolički tjednik

Nedavno, unutar molitve časova u Službi čitanja (obveza za svećenike, redovnike i redovnice), čitali smo dio iz Druge poslanice Korinćanima (11,24–29), gdje se apostol Pavao „hvali“ što je sve proživio do toga trenutka na svojem apostolskom putu (a tek će nakon toga ono „pravo“ i proživjeti): „Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladi i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve.“

Netko bi se s pravom, čitajući ove retke, mogao upitati: „Pa, što je ovaj čovjek toliko Bogu zgriješio; da nije možda kojim slučajem proklet!?“ A Pavao bi mu na to vjerojatno spremno odgovorio kao što i kaže u Rim 9,3: „Da, htio bih ja sâm proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu.“ Apostol ovdje koristi vrlo oštar grčki izraz – ἀνάθεμα (anathema), kako bi naglasio da bi doslovno prokockao i vlastito spasenje ne bi li koga od svojih, na evanđelje gluhih židovskih sunarodnjaka, uspio pridobiti za Krista. A da nije sve slučajnost ili nekakav usputni emotivni ispad, potvrđuje slično i u Drugoj Korinćanima (4,11–12): „Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. Tako smrt djeluje u nama, život u vama“ – što će reći da se apostoli strašno žrtvuju poradi dobra i spasenja vjernika!

Netko bi iz suvremene, mekoputne „wellness“ kršćanske pozicije primijetio da je Pavao jednostavno i suviše radikalan i gorljiv za današnje standarde. Međutim, u svakom slučaju, on nije fanatik, niti je Crkva ikad fanatike proglašavala svetima, a još manje da bi ih se naložilo svima čitati kao „Riječ Božju“. Pavao jednostavno u svome poslanju vidi na djelu volju Božju, kao što mu se čini i to da mu Duh Sveti u svakom usputnom gradu jedino jamči „okove i nevolje“ (Dj 20,23).

Marija na platou Gize
Nekoć još kao vrlo mlad ili premlad čak, čitao sam jednom zgodom (i razgledao) ilustriranu Bibliju, sad je l’ bila dječja ili za mlade, ne znam više ni sam. I dobro se sjećam stranice koja se odnosila na Svetu Obitelj u Egiptu. Mala kućica, tu ispred Josip nešto raducka, Marija majčinski nadgleda malog Isusa koji se bezbrižno igra. Okolo palme, datulje, poneka kamila, a u pozadini veličanstvene piramide, što će reći da su se, prema dotičnom ilustratoru, idilično bili smjestili tu negdje na slavnom platou Gize. „Joj, što im je krasno“ – pomislih – „hoću i ja ovako!“ Međutim, danas bi se kudikamo puno prije upitao je li održiva jedna ovakva dražesna romansa iz njihove stvarne povijesne perspektive? Pobjegli od ludog koljača u tuđinu. Među tuđim svijetom, tuđim narodom, daleko od domovine, kuće, rodbine i prijatelja… Znaju sigurno svi oni koji su slične stvari prošli u ratu kako im je bilo.

Nasuprot toj surovoj realnosti života, romantiziranje vjere javlja se kao nekakva stalna kršćanska napast, i osobito se nesmetano događa onda kada čovjek u svojoj blizini ima nekog „Sv. Pavla“ koji preko svake mjere izgara i za samog sebe i za dotičnog čovjeka. A dotični se ili dotična, u međuvremenu fino opustili, uvjereni da izgaranje nije za njih, pa radije onda cmilje i dime, obmanjujući i sebe i druge, a inače, imaju spremnu kritiku za sve i svakoga, pa čak i za onog „Pavla“ koji se više trudi oko njihova dobra i spasenja nego li oko svoga vlastitoga.

Bog je „Bog života“ a ne „uživanja“
Božji blagoslov se u Starom zavjetu općenito mjeri kategorijama kao što su sitost (kudikamo ne prejedenost), dobro zdravlje, dug život, brojno i zdravo potomstvo, da su ti zidine i gradska vrata dovoljno čvrsti da zadrže kojekakve neprijatelje, pljačkaše i protuhe, i tako, reklo bi se „ništa posebno“ – barem ne iz ove današnje perspektive gledano. Jer čovjek je s razvojem kulture i civilizacije postao nevjerojatno gladan. Od „imajućeg“ pretvorio se u vječito „ne imajućeg“. Ono što je nekoć bio znak najvišeg blagoslova i Božje naklonosti prema čovjeku, danas se često uzima kao ona, tek neka nezadovoljna i nepotpuna, početna pozicija pred Bogom. Čovjek bi tako puno toga, a Bog je i dalje kao što je oduvijek bio samo „Bog života“ a ne „uživanja“.

No, dobiti više od onog samo „života“ zapravo je iznenađujuće teško, i to je egzistencijalni paradoks. Svi znamo, ima ljudi koji ništa ne rade i nikad ništa nisu ni radili pa opet nekako preživljavaju. Kao što ima i onih koji se „satraše“, pa opet tek možda malo više od onoga da samo preživljavaju. Dok ono završno životno iskustvo uglavnom i potvrđuje kako čovjeku i ne treba puno više od samog života, misleći pri tome kudikamo na onaj život u pozitivnom smislu…

U tom kontekstu smo, čini mi se, pod ovom rubrikom već jednom spominjali onu jako poučnu knjigu australske autorice Bronnie Ware – Top five regrets of the dying (Pet stvari za kojima umirući ljudi najviše žale). Riječ je o svjedočanstvu iskusne palijativne njegovateljice koja je praktično cijeli svoj radni vijek provela bdijući uz umiruće. I zanimljivo, kaže da se apsolutno nitko na kraju ne kaje što u životu nije uspio zgrnuti više bogatstva, vlasti ili što više nije uživao u seksualnim nasladama i užicima. Naprotiv, ljudi najviše žale što nisu hrabrije slijedili svoje snove (neiskorišteni talenti), zatim što su previše radili i brinuli za materijalno, a tek sad na samrtnoj postelji razaznaju da se trebalo više družiti i putovati, tj. više vremena provoditi sa svojim dragim prijateljima i obitelji. Također, jako žale što nisu bili hrabriji u iskazivanju svojih osjećanja, što će reći, što nisu znali reći „volim te“ koga se već voljelo, i što nisu smjeli svim onim zločestima reći da su jednostavno „zločesti“. Na taj način, umirući kao da poručuju svima nama, kako se na samom kraju sve svodi na pitanja smisla, ljubavi, istine i obitelji. A onda, pred sam kraj, u zadnja 72 sata života, obično se počinju javljati snažne aluzije na putovanje. Pita baka jesu li joj spremni koferi, pita djed iz sobe pored nje je li mu karta za let čekirana? To je to, dan je često dug, ali život kratak, i mi na kraju neminovno putujemo odavde…

Marijina briga
Reče Ivo Andrić: „Svi pravi ljudski životi lijepi su i teški!“ I od ovoga kao da ne može pobjeći niti jedan pravi čovjek. Blažena Djevica Marija je od ljage istočnoga grijeha unaprijed bila oslobođena, kao što joj je sin (zapravo Sin!), bio sam Sin Božji. No, ni jedno ni drugo nije bilo oslobođeno brige i tegobe življenja. Čak, naprotiv, kao da su poput brojnih svetih prednjačili u istima usred ljudskog roda: anđelovo navještenje, Josipova sumnja, odlazak Elizabeti, u visokoj trudnoći jaši na magaretu sve do Betlehema, tamo trudovi, i k’o zadnja sirotica – porađa se u štalici. Bijeg u Egipat, povratak kući, zatim sva prestravljena tri duga dana traži nestalog dvanaestogodišnjeg Isusa. Na kraju ga nađe, a on mrtav hladan: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ (Lk 2,49) Nema što, reklo bi se, vrlo sveto od Njega, ali na izrazito pubertetski način! Pa onda Josipova smrt, mlada osta' udovicom; onda Isusu došlo ono da propovijeda, pa i ona za njim svukud. Slušaj svakakve priče: „Što je onaj tvoj mali sebi umislio… je l’ normalan!?“ – i tako… Zatim onaj strašni „mač boli“ se obistini (Lk 2,35). Razapeše ga k'o zadnjeg ološa pred njezinim očima; gleda svoje mrtvo dijete samljeveno silnim udarcima, batinama i eonskom mržnjom. Kad srećom, uskrsnuo On, ali nedugo, zatim, ode On opet dalje svome Ocu na nebesima. Ona ostala s apostolima, pa raziđoše se i oni uskoro. Osta' na kraju s Ivanom, i prema tradiciji okonča svoj prelijepi i preteški život u maloj kući u okolici Efeza i bi odatle uznesena dušom i tijelom na nebo.

Marijina škola kršćanske brige
Jedan od najčešćih duhovnih motiva suvremenog čovjeka je nekako se osloboditi sve te silne životne brige i tegobe. Ali to je po sebi nemoguće, odnosno, moguće samo potpunim bijegom od svega i svakoga, a što je po sebi opet posve pogrešno. Jer čini se da smo tu upravo kako bismo naučili istinski i plodonosno brinuti.

Za njemačkog filozofa Martina Heideggera, „briga“ (njem. „Sorge“) nije samo osjećaj zabrinutosti, nego osnovni način na koji čovjek („Dasein“) jest u svijetu. Struktura našeg postojanja – sve što radimo, mislimo ili osjećamo oblikovano je time da nam „nešto“ u svijetu „stalo je“ ili „ima značenje“ za nas. Stoga je jedna, tako da kažemo, neutralna ljudska egzistencija za Heideggera posve nemoguća ili barem besmislena. Naše će postojanje uvijek podrazumijevati onaj odnos prema sebi, drugom i budućnosti koja nadolazi, a to je sve skupa, upravo ona neizbježna „briga“ (usp. Bitak i vrijeme, §§ 41–44.).

I za kraj, nešto iz domene „ispovijesti“. Naime, kad sam tek počeo moliti krunicu, upravo sam i ja sam očekivao da će me Marija nekako osloboditi od svih životnih briga i izazova. Ali onda sam jednog dana, puno godina kasnije, razmatrajući otajstva krunice, iznenada spoznao nešto jako „strašno“: „Pa kako će me Marija osloboditi brige kad ni samu sebe nije uspjela osloboditi!?“ Da, točno tako! Ako je tko brinuo za života, brinula je Marija. Međutim, svi oni koji kroz krunicu brinu skupa s Marijom, spoznat će već prije ili kasnije da se naše brige s njom uvijek okreću na dobro! Baš kao što je naš pobožan svijet oduvijek i tvrdio: „Samo radi i Bogu se moli, i sve će se već nekako riješiti!“