Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Konačno su izbrojali. Joe Biden, nakon što se u jednom trenutku učinilo da nema kraja brojanju, izabran je za 46. američkog predsjednika. Gotovo da nema nikakve dvojbe da je ova izborna utakmica, ne samo zbog aktualnoga napetoga epiloga, već inspirirala nekoga u Hollywoodu te kako neće proći dugo vremena, i na velikom ćemo ekranu vidjeti ovu nedvojbeno veliku priču.

Oba su, naime, junaka – filmična. Republikanski pretendent na drugi predsjednički mandat, Donald Trump još otprije zbog svoje osebujnosti, kojoj je u korona-eri dodao još malo (?!) „pozlate“. A izabrani američki predsjednik, iako naoko samozatajan, solidna je inspiracija kakvu holivudskom maheru.

Trumpov sraz sa Svetim Ocem
„Sumnjiv“ mi je, primjerice, Oliver Stone. Taj je, naime, trostruki oskarovac 1991. snimio politički triler JFK o, dakako, Johnu F. Kennedyju, irskom katoliku koji je tragično skončao u Dallasu 1963. A i Biden je irski katolik. Uz to, njegova potpredsjednica Kamala Harris ući će u povijest i kao prva potpredsjednica i kao prva Afroamerikanka na toj dužnosti. Slično kao što je, uostalom, Biden, kao potpredsjednik u administraciji Baracka Obame, bio prvi katolik na toj službi u američkoj povijesti.

I kad smo već na religijskom terenu, valja podsjetiti kako je papa Franjo bio prilično skeptičan glede Trumpa koji se uoči ovogodišnje službene kampanje počeo teatralno slikati s Biblijom u ruci i obilaziti crkve. Ponajviše, doduše, one u neposrednoj blizini Bijele kuće. Naime, Papa je, u to vrijeme tek aspiranta na američko čelništvo, detektirao još u veljači prije više od četiri godine kada je ovaj u predizbornoj kampanji najavio kako će pobijedi li na izborima, izgraditi zid na granici s Meksikom. Baš nekako u to vrijeme Franjo je bio u Meksiku, pa je po povratku poručio: „Osoba koja samo razmišlja o podizanju zidova, gdjegod oni bili, a ne o gradnji mostova, nije kršćanin. Toga nema u evanđelju.” Nije se, dakako, Trump nakon ovoga pokrio po ušima, nego je žurno – dobar je, kakav bilo, sraz s Vatikanom u kampanji! – replicirao: „Sramotno je kad vjerski vođa dovodi u pitanje nekog pojedinca. Nijedan vođa, a osobito vjerski ne bi si smio uzeti za pravo propitivati religiju ili vjeru nekog čovjeka.”

No, neimar Donald je pobijedio i zid prema Meksiku je podignut. Pa, ipak, sudeći po rezultatima aktualnih izbora, Meksikanci mu to, ipak, nisu naročito zamjerili. U svakom slučaju puno manje od Rimskog biskupa koji potkraj rujna ove godine nije primio američkog državnog tajnika Mikea Pompea, iako je to ovaj tražio. Imao je, istina, Sveti Otac dobru izliku – ne prima visoke dužnosnike u izbornoj godini. Ali i Trumpov minuli rad igrao je sigurno značajnu ulogu.

Argumenti ekstremnih ateista
A u predizborno doba, početkom ovoga lipnja, papa Franjo se na Općoj audijenciji osvrnuo na višednevne prosvjede u Americi nakon ubojstva Georgea Floyda. "Draga braćo i sestre iz Sjedinjenih Američkih Država, s velikom zabrinutošću pratim bolne socijalne nemire koji se ovih dana događaju u vašoj zemlji nakon tragične smrti gospodina Georgea Floyda. Dragi prijatelji, ne smijemo tolerirati i zatvarati oči pred bilo kojom vrstom rasizma ili isključivosti, a pretvarati se da branimo svetost svakog ljudskog života“, poručio je američkim katolicima, a „između redova“ i američkom predsjedniku.

Zanimljiv je u ovom kontekstu i tekst Davida Robertsa objavljen u Christian Todayu u prosincu 2017. Taj autor, naime, konstatira kako ekstremni ateisti i sekularisti uživaju u objavljivanju „činjenica“ (sa ili bez navodnika, op. a.) o desničarskom, rasističkom, seksističkom kršćaninu, dodavši kako je Trump, u biti, savršen kandidat za opravdanje njihove mržnje prema kršćanima. "Ovo nije velik problem za mene kada je riječ o njemu kao predsjedniku, ali kada je riječ o njemu kao ljudskom biću, tada se molim za njegovo spasenje… Kršćani koji su glasovali protiv Billa Clintona zbog njegova moralnog karaktera, a glasovali su za Trumpa unatoč njegovu moralnom karakteru, nisu jako konzistentni", poentirao je rečeni autor referirajući se na Trumpovu (iznenađujuću) izbornu pobjedu nad Billyjevom suprugom.

A "konzistentnost" nas, evo, dovodi do drugog (u povijesti) katolika u Bijeloj kući. Potkraj listopada prošle godine vlč. Robert Morey, svećenik iz savezne američke države Južne Karoline, na svetoj misi uskratio je pričest Joeu Bidenu zbog njegove podrške legalnom pobačaju. "Sveta pričest označava da smo jedno s Bogom, jedni s drugima i s Crkvom. Naši postupci bi trebali to odražavati. Svaka javna osoba koja zagovara pobačaj postavlja se izvan crkvenog nauka", napisao je vlč. Robert u izjavi poslanoj Catholic News Agencyju.

"Promijenjene okolnosti"
Što je onda bila prigoda podsjetiti se kako je Biden u lipnju ove godine nakon objave kandidature za predsjednika SAD-a izjavio da zbog "promijenjenih okolnosti" podržava državno financiranje abortusa kojemu se, inače, suprotstavljao 43 godine…

Uz to, na događaju koji je ovog ljeta organizirao Planned Parenthood, Biden je obećao "ukloniti sve promjene koje je Donald Trump uveo vezano za programe obiteljskog planiranja", te rekao kako će ako dobije priliku, povećati izdvajanja za najvećeg izvršitelja pobačaja u SAD-u. I, evo, to je vrijeme došlo…

Slijedom čega nije teško zaključiti kako katolici i nisu imali baš nekog izbora. Birali su između kandidata koji je, glede žena, slijedio "Clintonovu (moralnu) vertikalu" i katolika koji je u (kasnu) jesen svoga života promijenio stav o jednom vrlo bitnom pitanju. Pitanju, naime, života!

Treba, međutim, kazati kako ni moral niti dosljednost, politička (i)li životna, nisu nešto što bi Amerikance opredjeljivalo Za ili Protiv. Naime, prije korone, dakle početkom izborne godine, Trump je sjajno stajao. Baš kao i Amerika. Predsjedniku je na ekonomskom planu išlo jako dobro. Nije, istina, ostvario rast od obećanih 4%, ali bio je, ipak, visok, porezi su smanjeni, nezaposlenost je bila ispod 4%, siromašni sloj pučanstva realno je dobro zarađivao… Ali, kada je došla pandemija, koja je Ameriku u crno zavila, nije joj dopustio da mu ukrade show. Dapače, nova je (ne)normalnost u njemu probudila nekadašnju (?) reality zvijezdu. Pa čak i kada se zarazio, nije se dao (dugo) zbuniti. Nakratko je stavio masku, a onda, nakon samo nekoliko dana po izlasku iz karantene, nastavio po starom.

 I živ je – trumpizam!
Tako da se danas, nakon što je izgubio, njegovi oponenti pitaju kako je moguće da čovjek s ponašanjem koje posve ignorira činjenice, znanost, sve ono što je lako povjerljivo… uspijeva ostati atraktivan velikom broju Amerikanaca. Jer, na ovim izborima broj glasova koji je dobio treći je u povijesti. (A Biden, doduše, više nego itko ikad!) A njegovi će republikanci, po svemu sudeći, i dalje kontrolirati Senat. Trumpizam – nije, znači, mrtav. Dapače!

Međutim, Amerika je, po općoj ocjeni, definitivno podijeljena, tako da će oni što su na prostoru pokojne SFRJ pokazali golemo zanimanje za američko predsjedničko pripetavanje, vjerujući kako ima značaj za ovu nesretnu regiju, ostati razočarani. Ne samo zato što za rješenje, primjerice, samo "bosanskoga (teškog) slučaja", trebaju godine (koje Trumpovu nasljedniku baš ne idu u prilog…). Nego, prije svega, zbog činjenice da su demokrati – logično! – predsjedničku kampanju temeljili na radikalnoj suprotnosti, prije svega vanjskopolitičkoj agendi, tj. agendama sad već bivšeg predsjednika. To bi se pospremanje trebalo odnositi na odnos prema Kini, Europskoj uniji, NATO-u… nakon čega je lako prognozirati kako će teško naći mjesta za brdoviti Balkan.

Polaznik Janša
Ipak, kao (makar) fusnota za budući filmski scenarij o ovim američkim izborima mogu poslužiti aktualne reakcije ovdašnjih dužnosnika. Neponovljiv je, dakako, osebujni slovenski premijer Janez Janša koji je slovenskome zetu Donaldu čestitao čim je ovaj – uranio! – i proglasio pobjedu. Zoran Milanović i, dakako, poslovično oprezni Andrej Plenković čestitali su tek kada je CNN obznanio: Imamo predsjednika!

A za Hrvatsku i Bidena vezana je i jedna anegdota još iz vremena kada je na Pantovčaku stolovala Kolinda Grabar Kitarović, a to je, sjećamo se, razdoblje ionako bogato zanimljivostima. U studenome 2015. Joe je bio Kolindin gost na sastanku Brdo-Brijuni i pohvalio tu inicijativu koju danas hrvatski predsjednik, baš kao i većinu inicijativa njegove predšasnice, drži kontroverznom.

"Ovdje sam bio dok je još Tito bio živ, a zatim Tuđman. Sad znate koliko sam star", našalio se na svoj račun taj, pokazat će se, budući američki predsjednik. Ali – anegdotama nikad kraja. Čim je Biden izabran, hrvatska ex-premijerka Jadranka Kosor,koja se s tadašnjim Obanimim potpredsjednikom sastala u svibnju 2010., sjetila se tih (povijesnih…) dana: "Rekao mi je tada jednu rečenicu koju i danas često ponavljam. Dugo mi je držao ruku i rekao: 'Ja sam tvoj prijatelj i možeš me nazvati u bilo koje doba dana i noći kad ti zatreba.'“ E, sad, nije jasno je li akcent na ovome „dugo me je držao za ruku“... ili ovo drugo glede zvanja (i) u nevrijeme?!

U delikatnoj je, međutim, situaciji Aleksandar Vučić. U rujnu je s kosovskim premijerom Avdullahom Hotijem u Bijeloj kući, pod budnom Trumpovom paskom, potpisao Sporazum o ekonomskoj suradnji. Hvalio se po povratku u Beograd kako mu je domaćin darovao ključeve Bijele kuće da, veli, može doći kad god poželi. Za ruku ga, navodno, nije držao – dugo. Nije (bilo) srpskom Aleksandru Velikom spomena vrijedno to što je ključ darivao i Hotiju, tabloidi pod njegovom kontrolom vrištali su s naslovnica: Donalde, Srbine!

Katolik – da izvinete!
No Srbi snuju, a Amerikanci odlučuju. Zato je Vučić malo razmislio, a tek onda napisao brzojav. Uz obrazloženje: "Mislim da bi za Srbiju, zbog politike prema Kosovu, bilo bolje da je Trump pobijedio", rekao je podsjetivši kako je Biden podržavao bombardiranje Srbije 1999. Dodavši: "Nikada o Bidenu nijednu ružnu riječ nisam rekao, a poznajem ga bolje nego Trumpa. Vidio sam se s njim četiri ili pet puta, s Trumpom jedva dva puta."

Razmišlja li vratiti ključeve Bijele kuće i tako se po peti put sresti s američkim predsjednikom, nije kazao.

Brz je, iako, ipak, malo sporiji od Janše, bio trenutačno prvi među jednakim u troglavom bh. državnom vrhu Šefik Džaferović. Još u subotu poslao je brzojav uvjeren, kaže, kako će mnogo puta dokazano prijateljstvo SAD-a i Bosne i Hercegovine biti dodatno osnaženo i unaprijeđeno Bidenovim izborom. Općenito, Džaferovićeva oduševljena poruka odražava bošnjačko (pred)izborno raspoloženje, tj. otvoreno navijanje za „osvjedočena prijatelja Bosne“.

Baš kao da nije – katolik! Kakav-takav...