Razmišljanje

Još odjekuje podrugljiv glas nalogodavaca zločina


Hrvatska je u situaciji da se niječe smrt nevinih poratnih žrtava, slave njihovi egzekutori te pokušava spriječiti potomke da mole za njihove duše na misama zadušnicama i da se sjećaju na komemorativnim skupovima.

Piše: Josip Vričko

Upozoravajuće je gromko odjekivao glas zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića na zagrebačkom Gornjem gradu u utorak 25. lipnja na Dan državnosti tijekom mise za Domovinu, kojoj je nazočio hrvatski državni vrh. Kardinal se osvrnuo na odnos prema žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, istaknuvši žalosno činjenicu što objektivno proučavanje tog razdoblja još nije dovršeno, iako je monopol nad povijesnom istinom u Hrvatskoj prestao još 1990.

„Čini se, kazao je Bozanić, „da nekima, i s desne i s lijeve strane, odgovara to stanje. Tako nalaze posao, pa i zaradu za ta svoja politiziranja, čak i na račun društvenog budžeta, a time samo unose nepotrebnu radikalizaciju u hrvatsko društvo“. I dok su ga, iz prvog reda crkve Sv. Marka slušali Kolinda Grabar Kitarović, Gordna Jandroković i Andrej Plenković (a za neke od njih nije baš lako odrediti jesu li lijevo ili desno... gdje su opće), zagrebački je nadbiskup istaknuo primjer Njemačke prema grobljima svojih vojnika i spomenuo kako je to vidljivo i na Mirogoju. Svatko se, dakle, može uvjeriti.

 „Privatno“ komemoriranje?!

Podsjetio je pritom i na pismo bl. Alojzija Stepinca od 18. kolovoza 1945. Upućeno Vladimiru Bakariću, predsjedniku Vlade Federalne Republike Hrvatske u kojem kardinal ukazuje na anticivilizacijsku odluku o uklanjanju grobova ustaša i Nijemaca i praksu oskvrnjivanja grobova.

„Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja, partizana ni ustaša ni Nijemaca ni Slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnog Suca, koji će ih suditi samo po tome kakovi su ljudi bili, jesu li vršili Njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim“, kazao je Bozanić.

Neke je Bozanićeva propovijed podsjetila na onu njegovu glasovitu iz 1997. kada je progovorio - još za živa Tuđmana! - o „grijehu struktura“. Novinare je zato, poslije gornjogradske mise, interesiralo na koga je (sad) mislio, koga je kritizirao? Crkva ne kritizira, dobacio je, uz osmijeh, kardinal u prolazu, odgovarajući na ovu znatiželju.

No već pogled na rečeni prvi red crkve na Dan državnosti, sugerira odgovor. Ova je, naime, godina zbilja znakovita;  Primjerice predsjednica Hrvatske pohodila je, primjerice Macelj, Bleiburg i Hudu jamu bez prisutnosti medija nekoliko dana prije komemoracije. Predsjednik Sabora hodočastio je na Bleiburg dva dana prije no što će petnaestak tisuća ljudi nazočiti misi za nevine žrtve jedne od najvećih tragedija u hrvatskoj povijesti. Predsjednik vlade nije učinio niti to, a taj je istureni trojac hrvatske države komemorirao  te stradalnike „preko“ izaslanika.

Nije, dakle, teško pretpostaviti zašto je pred Grabar Kitarović, Jandrokovićem i Milanovićem spomenuto Stepinčevo pismo Bakariću (upamćenom i po nadimku Svileni) te naglašen pozitivan primjer Njemačke glede odnosa prema (svojim) mrtvim vojnicima. Zanimljivo, na dan kada su na Bleiburškom polju komemorirane žrtve Križnog puta, njemačka je kancelarka  Angela Merkel uveličala skup na kojemu je HDZ promovirao svoje kandidate za Europski parlament. Što, vidjet ćemo malo kasnije kad su izbrojani glasovi, i nije dalo naročita ploda...

Sljedba „junačkih operacija“

S Bozanićevom propovijedi korespondira homilija njegova pomoćnika, zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška na euharistijskome slavlju za žrtve pogubljenih na stratištu jame Jazovka (Sošice, Žumberak) 22. lipnja ove godine. Biskup se, naime, vratio u bližu povijest i napomenuo kako se kada je Hrvatska izborila slobodu očekivalo da će se žrtvama dati dužno poštovanje, ali ni nakon trideset godina ništa se bitno nije promijenilo, ni ovdje ni na drugim komunističkim stratištima.

„Niti jedna hrvatska vlast do sada ono što su komunisti odredili za jezovito i ponižavajuće 'odlagalište' nije preobrazila u doličan spomenik i pokopala žrtve. Nad time se lako čuje podrugljiv glas nalogodavaca, počinitelja i njihovih sljedbenika: Uzalud vam pokušaji, i dalje mi vladamo“, kazao je Šaška, dometnuvši kako se bol pojačava pred činjenicom da se ta uzaludnost preslikala i na vrijeme stradanja i zločina u Domovinskom ratu protiv hrvatskog naroda i svih koji vole Hrvatsku kao svoju domovinu.

„Tko je tada, kada se urušavao komunistički sustav, mogao pomisliti da će ostatci žrtava i dalje biti jednako zanemareni, da će se istina i dalje iskrivljavati, da će izgledati uzaludnim pokušaji uspostave sustava vrjednota“, zavapio je biskup.

Jasno, nije trebalo dugo čekati da se oglase „iskrivatelji“, i to jedan od najglasnijih; DragoPilselje u (istina) minornom njegovu portalu Autograf je u propovijedi biskupa Šaška prepoznao prozivanje, štoviše poistovječivanje hrvatske predsjednice i hrvatskoga premijera s „komunjarama“. Jasno, samo kako bi konfrontirao Crkvu i državu (u Hrvata).

Pritom, autor se čudi zašto tijekom mise kod Jazovke, biskup nije govorio i o ustaškim zločinima te - čak! - ni o zločinima (Hrvata) počinjenim u Domovinskom ratu?!

Biskup kao da je i očekivao ovakvu reakciju - na koncu nije prva - pa je (još) iznad Jazovke kazao: „Načelno se čuje govoriti da su vrijednosti za koje su se žrtvovali hrvatski branitelji u temelju našega društva i države. Uz to se pokušava s njima izjednačiti pripadnike onih istih snaga koje su ovakve 'junačke operacije'.

Ovaj biskupov stav podsjetio me je na „slučaj Zlatko Hasanbegović“; Taj je bivši ministar kulture, naime, svojevremeno problematizirao pojam antifašizam te kazao kako je to – floskula. Uzalud je kasnije pojašnjavao da nije mislio na antifašizam kao takav, nego je govorio o jugoslavenskom, komunističkom antifašizmu koji je u suprotnosti sa svim vrednotama na kojima počiva moderna Hrvatska država.

Država, dakle, nastala u pobjedonosnom Domovinskom ratu, koji - svako malo! - propituju baštinici baš tog YU-antifašizma, ili, možda još preciznije, titoizma.

Šlampavost pobjednika

 U čiji se, inače, simbol prometnuo Nenad Stazić; Potkraj svibnja prošle godine taj je saborski zastupnik SDP-a napisao: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika“. I na to je, uz ino, mislio Šaško kada je kazao kako se i danas čuje podrugljivi glas „nalogodavaca, počinitelja i njihovih sljednika: Uzalud vam pokušaji, i dalje mi vladamo“. Jer samo se temeljem te matrice netko, pa i notorni Pilsel, nekadašnji, inače, jurišnik molotovljevim koktelom na veleposlanstvo Izraela u Argentini, može čuditi zašto iznad Jazovke -  u koju su partizani bacili 476 (dosada identificiranih) svojih žrtava među kojima i tri časne sestre - nisu spomenuti zločini Hrvata u Domovinskom ratu.

Ili, kako bi kazao biskup Šaško, danas se o svemu može raspravljati, samo je područje partizanskih i komunističkih zločina nedodirljivo. To je vidljivo i iz onoga što je 23. lipnja na Danu sjećanja na Jadovno 1941. i na stradanje žrtava u tom koncentracijskom logoru NDH kazao koordinator Židovske općine Hrvatske Ognjen Kraus. On je, naime, zamjerio predsjednici Hrvatske što je prije nekoliko dana primila predstavnike „proustaške inicijative Hrvatski obredni zdrug Jazovka“.

Hrvatska je, dakle, u situaciji da se niječe smrt nevinih poratnih žrtava, slave njihovi egzekutori te pokušava spriječiti potomke da mole za njihove duše na misama zadušnicama i da se sjećaju na komemorativnim skupovima. Stoga je nužno iznova, ne samo na dane tih tragedija, ponavljati kakve su i kolike zločine činili ratni pobjednici. Poznati slovenski istraživač Roman Leljak svjedoči kako Jazovka spada u ona stratišta koja su događala poslije 15. svibnja 1945. godine, na jednak način kao i Huda Jama. Sve te jame imaju sličan 'potpis'. Komunisti su uvijek birali mjesta koja su bila sakrivenija, gdje nije trebalo vršiti iskopavanja.

Tvrdi također kako sličnih jama kao Jazovka ima u Sloveniji više od 100, a postoji ih i dosta u Hrvatskoj gdje su korištene takve "prirodne" jame za prikrivanje monstruoznih zločina. Napominje uz to i kako su se najveća ubojstva Hrvata su se dogodila 25. svibnja 1945. godine, a u komunizmu su 50 godina slavili taj datum kao Dan mladosti i Titov rođendan. 

 „Komunistički tumor“ je metastazirao

A raznim pilslima i stazićima ne smeta ni što se danas toga tragičnoga nadnevka po Kumrovcu maše jugoslavenskom trobojkom, igra Kozaračko kolo i priziva nalogodavac svih golemih zločina u kojima su poslije Drugog svjetskog rata pobijeni desetci tisuća Hrvata. Ako su to antifašisti, Hasanbegoviću se nema što zamjeriti. Napose ne biskupu Šašku koji je početkom lipnja u Maceljskoj šumi, tom još jednom hrvatskom stratištu, dijagnosticirao tešku bolest hrvatskoga društva.

„I dok smo mislili da će u demokratskoj Hrvatskoj, pri urušavanju komunističkog sustava, istinom biti liječena bolest nacije, sada je sasvim jasno da je tijekom posljednjih tridesetak godina, umjesto da bude uklonjen, a rane zaliječene, 'komunistički tumor' metastazirao u svaki dio tkiva hrvatskoga bića“.

Macelj – Titovo lovište…

Maceljska šuma  je najveće stratište nakon Drugog svjetskog rata na području Hrvatske gdje je još ostalo neistraženo oko 130 jama. Procjene govore da je ovdje stradalo između 12 i 13 tisuća žrtava. Do sada su istražene tek 23 jame, a pronađeni su zemni ostaci 1 163 osobe, koje su dostojanstveno i svečano pokopane 22. listopada 2005. Za ove se zločine, dakako, znalo, ali se o njima nije govorilo.

Štoviše, mjesto monstruoznih zločina bilo je znano kao Titovo lovište i ondašnji su komunistički moćnici često onamo lovili. Aktualna vlast u Krapinsko-zagorskoj županiji više, istina, ne lovi, ali gotovo redovito pohodi Kumrovec na rođendan najvećega Yu lovca svih vremena.

Još, međutim, nikad nisu zapalili svijeću niti na bilo koji drugi način komemorirali žrtve partizanskih poslijeratnih zločina.