Kad jednom odeš, ne vraćaj se više?!


Veleposlanstvo Njemačke je 2017. obradilo oko 17 000 zahtjeva bh. građana za njemačku vizu. Budući da građani BiH uživaju slobodno putovanje u zemlje Schengena, može se kazati kako je u najvećem broju slučajeva riječ o vizama za trajni boravak u zemlji.

Piše: Josip Vričko

Za manje od četiri godine iz Bosne i Hercegovine iselilo se, prema podatcima Unije za održivi povratak i integracije BiH, više od 150 000 ljudi. A koliko je to alarmantan podatak, zorno ilustrira činjenica da je primjerice Banja Luka, prema posljednjem popisu, imala 150 000 ljudi što će reći da smo za četiri godine izgubili pučanstvo drugog najvećeg grada u državi. U istraživanju Unije, kako prenosi Večernji list, sudjelovalo je 1 750 mjesnih zajednica, 82 općine, 104 lokalne nevladine organizacije i 170 volontera.

Iz Federacije BiH iselilo se 68 068 ljudi, a prednjače Unsko-sanska županija s 18 110, na drugom je mjestu Tuzlanska županija iz koje su otišle 8 252 osobe, a na trećem Hercegovačko-neretvanska koju je napustilo 7 277 građana. Iz Zeničko-dobojske županije otišlo je 4 578 ljudi, iz Posavske 5 901, iz Srednjobosanske 5 903, iz Sarajevske 6 855, Herceg-bosanske županije 7 000, iz Zapadno-hercegovačke 3 569 i iz Bosansko-podrinjske županije najmanje 623 osobe.
 

Razočarani, gnjevni, frustrirani...

Porazne podatke za budućnost ove zemlje dodatno potkrjepljuju informacije o odobrenim vizama. Samo je, naime, Veleposlanstvo Njemačke u toj, pa gotovo kobnoj, 2017. obradilo oko 17 000 zahtjeva bh. građana za njemačku vizu. Budući da građani BiH uživaju slobodno putovanje u zemlje Schengena, može se kazati kako je u najvećem broju slučajeva riječ o vizama za trajni boravak u toj zemlji. Uobičajeno je misliti kako mladi, jer o njima je ponajviše riječ, odlaze zbog nezaposlenosti. No, istraživanje Instituta za razvoj mladih KULT upućuje na zaključak da tomu ipak nije tako.

Mladi su zapravo najčešće razočarani stanjem u BiH. U biti, gnjevni su i frustrirani zbog političkog i društvenog stanja u zemlji. Alarmantna je pritom činjenica da je BiH svrstana na 131. mjesto od 133 države u kategoriji „odljeva mozgova“. Rečeno je istraživanje pokazalo kako mladi u zemljama u koje dolaze očekuju bolji obrazovni i zdravstveni sustav, bolje životno okruženje, veću mogućnost zaposlenja i bolju sigurnosnu situaciju.

Poseban je pak problem to što BiH napuštaju građani deficitarnih zanimanja kao što su programeri, inženjeri, liječnici i drugo medicinsko osoblje te visokokvalificirana radna snaga. Kada govorimo o liječnicima, prema posljednjim podatcima, BiH trenutačno ima 200 liječnika na 10 000 stanovnika, što je znatno manje od europskog prosjeka od 326 liječnika. Prema podatcima KULT-a od 1995. do potkraj prošle godine, ovu je zemlju napustilo 79% istraživača u području inženjeringa, 81% magistara i 75% doktora.

Predviđanja kako većina naših migranata zapravo definitivno odlazi iz svoje domovine, potvrđuje anketa prema kojoj čak 80% mladih odlazi jer ne vidi da će ovdje uskoro biti bolje. Slijedom čega se onda može kazati kako ih na odlazak, prije svega, tjera loša politička situacija, prisutnost korupcije, ali i prevelika zastupljenost nacionalnih, vjerskih i ratnih pitanja. Više od 50% mladih u druge zemlje odlazi samostalno, više od 30% uz pomoć rodbine i prijatelja, dok ih manje od 10% za odlazak koriste usluge agencija za posredovanje u zapošljavanju.
 

Zanimljivi, ili možda (još) više znakoviti, su podatci o povratku: 20% kaže kako se nikad ne bi vratilo u BiH, 32% se vjerojatno ne bi vratilo, 40%  bi se vjerojatno vratilo ako bi se situacija značajno popravila, dok njih samo 6% tvrdi da bi se sigurno vratilo ako se situacija poboljša.

No, svi ovdje navedeni podatci nisu zapravo službeni. Niti jedna od nadležnih institucija u Bosni i Hercegovini, naime, ne raspolaže službenim brojkama. Što, dakako, govori samo po sebi. Uostalom, ni tijekom izborne kampanje, a niti poslije, malo koji se političar bavio ovim problemom.

Oni koji se spremaju otići, a naročito oni koji su već promijenili adresu, nisu – glasači... Zapravo, nedavno se u emisiji Hrvatske televizije Nedjeljom u dva očitovao član Predsjedništva BiH Željko Komšić. Na voditeljevo pitanje što bi odgovorio kćerki ako bi mu kazala da želi otići iz zemlje, kazao je, nakon podužeg razmišljanja: „Ne znam, volio bih da ostane, ali se bojim da joj ne upropastim budućnost.“

Valjalo bi, međutim, utvrditi koliko je Hrvata odlučilo napustiti domovinu nakon što je u listopadu Komšić po treći put bošnjačkim glasovima instaliran u državni vrh kao hrvatski član... što je, također, frustrirajuće.

Ipak se (i) vraćaju

Potkraj siječnja ove godine Ministarstvo unutarnjih poslova Njemačke objavilo je podatak da su iz BiH u Njemačku u 2016. i 2017. otišle 50 122 osobe. A, zanimljivo, vratilo se njih 28 423. Njemačka je, inače, u 2016. i 2017. primila 3,42 milijuna iseljenika, dok se iz Njemačke  u te dvije godine – nerijetko baš zbog golemog migrantskog vala i politike „otvorenih vrata“ – iselilo 2,5 milijuna Nijemaca te se tako broj stanovnika u ovoj zemlji povećao za 0,92 milijuna. Inače, po useljavanju u tu zemlju, Hrvatska – iz koje se iselilo 110 526 ljudi – je među europskim državama na petom mjestu, iza Rumunjske (432 852), Poljske (316 275), Bugarske (158 761) i Italije (128 968).
 

Irska – obećana zemlja

 Iza činjenice da je Irska u posljednje vrijeme država u koju hrvatski državljani najradije odlaze, nema, zapravo, nikakve misterije. Istina, ima i onih koji inzistiraju na bliskosti sudbina Hrvata i Iraca, pa onda i međusobnom razumijevanju. Ima, dakako, nešto i u tomu. No, pravi je razlog u tomu što je ta zemlja, svojedobno suočena s demografskim slomom, povukla niz pravih poteza te tako postala poželjna za život.

   Irska je 1961. imala samo 2,8 milijuna stanovnika i nalazila se na rubu izumiranja. Shvaćajući ozbiljnost problema, žurno je pokrenuta revitalizacija nacije rabeći model umjerene imigracijske politike, kao i model aktiviranja kapitala i interesa svojih iseljenika, uz čiju je pomoć vrlo brzo revitalizirana irska ekonomija.

  Početkom trećeg tisućljeća Irska je imala godišnju stopu gospodarskog rasta veću od 8% i oko 10% imigranata u strukturi pučanstva te sada ima nešto manje od pet milijuna stanovnika.


U kontekstu odlazaka, zanimljiva se polemika u rujnu prošle godine povela baš u Hrvatskoj, a nakon što je pomoćnik ministrice obrazovanja Momir Karin na otvaranju škole kazao: „Danas se u Hrvatskoj nudi plaća od 1 500 eura, stan i hrana, ali nešto se događa i ljudi odlaze... Je li to pomodarstvo ili više nemamo taj domoljubni osjećaj? Mi smo '90-ih branili domovinu i nije nam bilo teško. Ne bi trebalo ni danas zaposlenima biti teško ostati ovdje jer ostati nije samo ekonomsko, nego domoljubno pitanje prvoga reda.“

Odgovorio mu je demograf Marin Strmota kazavši kako iza iseljavanja stoji niz društveno-ekonomskih razloga. „Odlaze i ljudi koji imaju posao, ali zato što druge stvari nisu uređene u državi, od zakona, radnih uvjeta, prava rodilja. Osim plaća niz stvari utječe da bi čovjek bio zadovoljan u svojoj državi. Za sreću treba malo više od plaće“, tvrdio je Strmota i tako, ipak, amortizirao priču o domoljublju, taman kad su neki ironično predlagali reanimaciju centralnog komiteta koji bi onda utvrđivao tko (ni)je pravi domoljub. K'o nekoć.
 

Nije u šoldima sve

Povremena istraživanja u Bosni i Hercegovini pokazuju kako doista za sreću nije dovoljna (samo) plaća: Korupcija, nepovjerenje u državne institucije, pravna nesigurnost i nemoral političkih elita istaknutiji su od težnje za boljom zaradom. Ipak, podatak da se ovdje iz Njemačke vratilo gotovo 30 000 onih koji su sreću pokušali naći u tuđini, priziva riječi vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića izrečene prošle godine u etnoselu u Vitezu. „Nažalost, stvorena je nezdrava klima koja se može ocijeniti čak i pomodarstvom. Ne odlaze samo oni koji zaista idu tražiti kruha, nego i oni koji traže kruha nad pogačom. U svemu tome ima i tendencija, a riječ je o zapadnim zemljama koje imaju problem s natalitetom, problem nedostatka mlade i obrazovane radne snage i spremni su platiti više kako bi privukli naše mlade ljude. Privlače ih novcem, a za njih, za njihovo obrazovanje ništa nisu dali“, kazao je kardinal sa žaljenjem konstatirajući kako je kod naših ljudi prisutno pomanjkanje svijesti pa oni ono što su njihovi očevi i djedovi životima branili, sada napuštaju.

„Istina je, odlaskom na Zapad imat će više novca, ali će izgubiti ono što imaju kod kuće – osjećaj svoj na svome, gubit će vremenom identitet... što se, sigurno, novcem ne može nadoknaditi“,  naglasio je kardinal Vinko.

I, doista, gotovo 30-ak tisuća povratnika iz Njemačke u Bosnu i Hercegovinu svjedoči kako nije u šoldima sve. Ipak...

 

Hrvatske rode u Njemačkoj

Komentirajući prošle godine odluku hrvatske Vlade o poticajima za zapošljavanje od 1 600 kuna ili poticajima od 5 000 kuna za svako novorođeno dijete, Tonči Tadić je upozoravao kako takve mjere neće popraviti neveselu demografsku sliku. No, hrvatska će se djeca rađati, predviđao je, ali ne u Hrvatskoj.

 I, doista, početkom veljače ove godine objavljen je podatak kako su hrvatske državljanke (mogu, dakako, među njima i biti rodilje iz BiH) tijekom 2017. rodile više od 4 000 beba. Kako se došlo do toga podatka? Od 2000. u Njemačkoj je na snazi zakon koji omogućava djeci kojoj su oba roditelja stranci, a rođeni su u Njemačkoj, stjecanje njemačkog državljanstva ako jedan od roditelja legalno boravi na području Njemačke najmanje osam godina.

Od 2013. situacija se dramatično mijenja: udio djece koju su rodile hrvatske državljanke, a koja nisu rođenjem stekla njemačko državljanstvo, narastao je s 5 na 12%, tijekom naredne godine na 20%, a 2017. gotovo je svako drugo dijete ostalo bez njemačkog državljanstva.

„To znači da nijedan roditelj gotovo polovice djece koju su rodile hrvatske državljanke u Njemačkoj u rečenoj godini nije barem osam godina boravio u Njemačkoj, što pak ukazuje na to da se znatnim dijelom radi o djeci rođenoj u mladim hrvatskim obiteljima koje su se nedavno doselile u tu zemlju“, tumači dr. Ivan Čipin, voditelj Centra za longitudinalne populacijske studije pri zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.