Ima li katarze poslije rat(ov)a?

Kajin(i) među nama


Nema dvojbe je li taj bratoubojica i danas među nama. U biti nikad nije ni odlazio. Što bi kazao Sveti Otac Franjo, zaljubljeni smo u ratove i u Kajinov duh. Uostalom, u Ukrajini je (stariji) brat, nekadašnji doduše, digao ruku na mlađeg. I slabijeg.

Papa na austrougarskom vojnom groblju Redipuglia: „Sjenka Kaina lebdi nad nama“

Papa na austrougarskom vojnom groblju Redipuglia: „Sjenka Kaina lebdi nad nama“

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Kao i uvijek, tako i danas dok nas strašne slike masakra u ukrajinskom gradu Buči vraćaju u 1990-e i u Vukovar i u Sarajevo i u Srebrenicu, svi su generali. Poslije bitke! Slijedom čega se nameće pomalo i ciničan zaključak kako nam se, unatoč tomu što, eto, svi sve znaju, povijest ponavlja. Kao tragedija, a nerijetko i kao farsa. Nikad više Vukovar, nikad više Srebrenica, nikad više... a onda, evo, Kijev, Mariupolj, Buča... i asocijacije čije posljedice mogu rastumačiti samo psiholozi.

Koji, uzgred budi kazano, drže kako je aktualni rusko-ukrajinski rat razorniji od prethodnih jer je prvi koji se odvija u digitalno doba. Gledamo, kazao bih, smrt – uživo... Informacija je na pretek... Problem koji se ovdje javlja, poglavito kod ljudi koji prelaze granicu normalne i opsesivne potrebe za informiranjem, naziva se sekundarna viktimizacija. Kojoj su naročito izloženi oni s traumatskim (ratnim) iskustvima u prošlosti.

Sol na otvorenu ranu

Čini se zato kako svi ovi novinari, osobito televizijski, koji ovih dana propituju Vukovarce ili Srebreničane kako se osjećaju dok gledaju slike iz Buča, samo sole (otvorenu) ranu: Čuj, kako se osjećaju... pa rukopis ruskih zločinaca – metak u potiljak vezanih žrtava, isti je kao i Miloševićevih zloglasnih Škorpiona. Jasno, mediji moraju izvještavati, istina se mora znati. Ali, malo, makar malo suosjećanja dobro bi došlo.

   Vratimo se, međutim, rečenim generalima. Jedan od njih je i Rimski biskup! No, Sveti Otac (bio) je general prije bitke. Nerijetki se danas sjećaju – mada ima i onih koji bi to najradije  zaboravili – njegova pohoda u travnju 2014. austrougarskom vojnom groblju Redipuglia u sjeveroistočnoj talijanskoj provinciji Gorice, na granici sa Slovenijom, gdje je sudjelovao u obilježavanju 100. obljetnice početka Prvog svjetskog rata. Tom su ga prigodom novinari, u kontekstu progona kršćana na Bliskom istoku i u Iraku, pitali za mišljenje.

 „To su plodovi rata, nalazimo se u ratu. To je treći svjetski rat, on je počeo, iako postupno, korak po korak“, odgovorio je Franjo upozoravajući (još) kako u današnjem svijetu, iza scene, postoje interesi, geopolitičke strategije, žudnja za novcem i vlašću. Apostrofirajući kao jedan od temeljnih problema i proizvodnju i prodaju oružja. „Sjenka Kaina lebdi nad nama danas na ovom groblju. Vidi se ovdje. Vidi se od 1914. do naših dana“, upozorio je poglavar Rimokatoličke Crkve čiji se djed borio u talijanskoj ofenzivi protiv Austro-Ugarske Monarhije tijekom Prvog svjetskog rata 1917. i 1918. na poljima kod Redipuglije. Slično je govorio i godinu poslije u Sarajevu ponovivši kako se nalazimo unutar trećeg svjetskog rata te kako se, u kontekstu globalne komunikacije, kreira prava ratna klima.

Ratna shema

„Postoje neki koji bi namjerno htjeli stvarati i izazivati takvu klimu među različitim kulturama i civilizacijama, te oni koji smišljaju ratove kako bi prodavali oružje“, bio je konkretan u gradu koji je kako-tako preživio gotovo četverogodišnju opsadu. Također, vraćajući se prije desetak dana s pohoda Malti, Sveti se Otac ponovno dotaknuo oružja dovodeći se u nepriliku da ga, zbog neprestana angažmana u ukrajinskoj krizi, neki ovodobni Staljin (a nije da ih nema), baš kao što je Josif Vasarionović na Jalti '45. pitao Roosevelta i Churchilla kada su mu ova dvojica sugerirala kako ne bi bilo loše u poslijeratne pregovore uključiti i Rimokatoličku Crkvu, upita: Koliko taj Papa ima divizija?  

 Naime, aktualni je malteški hodočasnik tumačio kako svaki rat proistječe iz nepravde. Uvijek! Naglasivši kako zato postoji ratna, a ne mirovna shema. „Primjerice, ulaganje u kupnju oružja. Kažu: potrebno nam je kako bismo se branili. To je ratna shema“, raskrinkao je, u biti, svijet u kome živimo. Uostalom, samo dva-tri dana kasnije, prošle srijede, iz nekoliko centara moći, sa, kako se to prilično kolokvijalno veli, Zapada stižu najave: Poslat ćemo Ukrajini suvremenije, sofisticiranije oružje. Nakon čega se budi sumnja kako se Putina i (njegovu) Rusiju, nerijetko i sve Ruse, sistematski sotonizira kako bi rat potrajao. O mirovnim pregovorima, onim ozbiljnim, kojima bi uistinu rat bio okončan, sve se rjeđe i tiše govori.

A Franjo je, kao osvjedočeni general prije bitke, objasnio i zašto je k tomu tako: „... Nismo navikli misliti na shemu mira. Kao čovječanstvo smo tvrdoglavi. Zaljubljeni smo u ratove, u Kajinov duh. Ne učimo. Neka nam se Gospodin smiluje, svima nama. Svi smo krivi!“

Volimo (naše) zločine i - zločince

   Zanimljivo, Papin (gotovo) istomišljenik, srbijanski redatelj Boris Liješević za Al Jazeeru je konstatirao kako smo (i danas) daleko od katarze jer volimo svoje zločine. I zločince – dometnuo bih.

  „Kad god čitam neki dobar roman ili priču o Drugom svjetskom ratu, pomislim – pa zar ne osjećate koliko je ovo i dalje živo i prisutno? Koliko pitanja iz toga razdoblja još čeka svoje odgovore. Koliko je nezatvorenih poglavlja iz Drugog svjetskog rata pervertiralo do danas. I dalje živimo posljedice toga rata. Nismo sigurni što se točno događalo. Dvojimo jesu li heroji ili zločinci. Prekraja se povijest... Još uvijek vrište nepravde, vapi neumirena krv. Mnogi su zločinci mirno proživjeli svoje živote u poslijeratnoj Europi. Koliko je okrvavljenih ruku iz Drugog svjetskog rata mazilo djecu, dizalo tu ruku za i protiv, zaokruživalo imena na glasačkim listićima“, pita se (retorički) Liješević.

   Čemu treba nadodati kako se isti scenarij ponovio i nakon ovih naših ratova iz 1990-ih. A ta Liješevićeva neumirena (i nenamirena) krv i inzistiranje na njoj, e i to je ta ratna shema o kojoj govori Sveti Otac. A gluhe ga uši ne čuju jer nema mirovne sheme. I onda se, jasno, u središtu brdovitoga Balkana iznova zvecka oružjem, a još nismo - kako treba - izbrojili žrtve posljednjega (?) rata.

    I kakvi su onda izgledi da (taj) Zapad koga, sa sve više argumenata, Guardian piše malim slovom, progleda. Da se okonča „zaljubljenost u Kajinov duh“.

Još i „crveni zagrljaj“!

Bivši hrvatski diplomat i neumorni politički analitičar Večernjeg lista Mirko Galić nije optimist. Dapače! „Iz ovoga rata svijet može izići s još više egoizma, podijeljen u nekoliko blokova ili sustava koje neće povezivati to da dijele isti planet, i da je taj planet ugrožen onako kako možda nije nikada bio u poznatome dijelu povijesti."

A jedna od poslijeratnih opcija, koja je po nekim analitičarima prava noćna mora, je da se Rusija baci u zagrljaj Kini koja je, inače, prilično distancirana od gotovo sveopće osude Moskve. Zasad je samo Ukrajini poslala humanitarnu pomoć kako bi pokazala da je protiv rata. U tome bi slučaju Zapad (ili, svejedno, zapad) imao dvostruki problem. A sve rečeno pogoduje proizvođačima oružja. Tržište je, naime, sigurno. Kajin(i) među nama trljaju ruke.

    Što bi kazao Sveti Otac: „Neka nam se Gospodin smiluje, svima nama. Svi smo krivi!“