Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Izraelsko-palestinski konflikt ovih je dana goruća tema u svijetu, a događanja oko toga nisu – a i kako bi – zaobišla ni Bosnu i Hercegovinu. Mada, priznati se mora, na jedan, čak i za naše okolnosti, neobičan način. Neki su bošnjački mediji, naime, 18. listopada obznanili kako je vođa Hamasa Ismail Hanija prije sedam dana poslao pismo bh. ministru vanjskih poslova Elmedinu Konakoviću u kome je tražio pomoć za Palestinu.

Šef bh. diplomacije, kojega ni inače ne resi baš diplomatski vokabular, oštro je demantirao tu vijest te novinare koji su je objavili nazvao neobjektivnim i plaćeničkim. Uza to, Konaković nam je, otkrivajući rupu u saksiji, priopćio i kako oko – sad već – izraelsko-palestinskog rata u BiH ne postoji konsenzus. Baš kao da, eto, oko ičega postoji… A pritom je i otkrio ono što će, vjerujem, u značajnoj mjeri umiriti svekoliku svjetsku diplomaciju.

Još da se (sam) sjetio Hamasa

„Nikad nisam krio kako sam na strani borbe za rješavanje koje se zove dvije države, da podržavam napore Palestine da zadrže svoj suverenitet, teritorijalni integritet te da imaju svoju državu i očekujem rješenje u tom pravcu“, reče ministar (inozemni).

Solidna je to opservacija… Ali pod uvjetom da je kazana prije nekoliko godina. U mirno doba, naime. A i da je Konaković spomenuo konkretan povod za aktualnu bliskoistočnu dramu – strahoviti zločin koga je Hamas počinio na Šabat ubivši stotine civila (i vojnika) na teritoriju Izraela. Slijedom čega mu je zapravo vrlo upitan kredibilitet kada tvrdi kako određeni novinari i političari iz BiH događanja u Gazi koriste u dnevnopolitičke svrhe. „Vidljivo je da smo svi bliži jednoj od strana, ali u ovom slučaju ne želim tako promatrati ovaj proces, jer kao ministar vanjskih poslova imam odgovornost prema BiH“, kazao je čime je, vjerujem nehotice, priznao na čijoj bi (bezuvjetno) strani bio kad ga ne bi priječila funkcija.

Nesvrstanoga (…), pak, našega ministra može tješiti to što nije jedini koji se ne snalazi baš najbolje u okolnostima kada cijeli svijet sa strahom prati događaje u Gazi i oko nje. Do incidenta je čak došlo i na otvaranju 75. frankfurtskog sajma knjige na komu je Slovenija počasni gost, pa je onda i logično da je tom prigodom govorio glasoviti Slavoj Žižek. Jasno, već i samo uprizorenje toga (uglavnom!) kontroverznog slovenskoga filozofa navješćivalo je kako ova svečanost neće proći baš po protokolu. I ne krijući, Žižek se odlučio za provokaciju.

„Slučaj Dostojevski“ – frankfurtska inačica

„Osuđujem bezuvjetno, bez ikakvih 'ako' ili 'ali', napad Hamasa na Izraelce u blizini granice s Gazom. Priznajem pravo Izraela da se brani i eliminira prijetnju. Međutim, primijetio sam nešto neobično. Čim se spomene potreba za analizom složene pozadine situacije, obično čujem optužbe da to opravdava ili podupire Hamasov terorizam. Shvaćamo li koliko je čudna ova zabrana analiziranja, uočavanja složenosti? Kakvom društvu pripada takva zabrana?“, zapitao se, sugerirajući odgovor.

Može se, u ovome (teškom) ratnom ozračju, polemizirati sa svakom tezom, ali uvertira u Frankfurtski sajam knjige upućuje kako se vraćamo u vremena s početka rusko-ukrajinskog rata – kada su, sjetimo se, po uglednim europskim sveučilištima, u gotovo općoj antiruskoj histeriji, zabranjivani (neumrli) velikani poput, primjerice: Dostojevskog, Čehova ili Čajkovskoga?! Nije, naravno, ni slavni Slovenac to zaboravio te je, dok su neki zbog njegovih stavova demonstrativno – a i teatralno! – napuštali svečanost otvaranja, naglasio kako je terorizam protiv Izraela suprotan svim vrijednostima za koje se zalaže Frankfurtski sajam knjiga. No, dodao je, protiv vrijednosti sajma je i odgađanje dodjele nagrade palestinskoj autorici Adaniji Šibli. Naime, nekoliko dana prije početka sajma stigla je vijest da je organizator otkazao ceremoniju dodjele nagrade, planirane u čast njezine knjige, zbog rata u Izraelu.

Zlatna lopta i Muslimanska braća

Nije, međutim, ni Njemačka najgora. Valerie Boyer zahtijeva da se Karimu Benzemiju oduzme francusko državljanstvo i Zlatna lopta koju je osvojio prošle godine. Reakcija je to francuske političarke iz konzervativne stranke Les Republicans na nogometaševu izjavu u kojoj je taj, inače francuski, reprezentativac javno podržao Palestinu. A Boyer tvrdi kako osim što je, po njoj, sporna ova verbalna potpora, Benzema ima i poveznicu s organizacijom Muslimanska braća, političko-religijskim pokretom koji ima misiju uvesti islamske zakone diljem svijeta. Ukratko…

Nakon čega je – iz sigurnosti Saudijske Arabije – nekadašnji Realov golgeter najavio tužbu.

A otkako je Hamas iznenadio Izrael, a napadnuti onda odlučili uzvratiti kao vjerojatno nikad prije, sportaši su – valjda između dvaju treninga – vrlo angažirani na društvenim mrežama. Tako jeizraelski golman Daniel Peretz, koji nastupa za Bayern, nedvosmisleno pružio podršku svojoj zemlji. „Moje srce je uz sve ljude Izraela. Ostanite jaki i čuvajte se. Prevladat ćemo i ovo“, poručio je Izraelac. A ubrzo se oglasio i Peretzov suigrač, marokanski nogometaš Noussair Mazraoui podržavši palestinski narod. „A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene!“, napisao je čime je citirao jedan od ajeta iz Kur'ana (Sura Ibrahim - Ibrahim 42).

A prijetnja „nevjernicima“?!

Motri, istina, Allah, ali motre i još neki. Poput, eno, zastupnika u Bundestagu iz CDU-a Johannesa Steinigera koji je podsjetio javnost kako je najdugovječniji predsjednik u povijesti Bayerna bio Židov Kurt Landauer. „Dragi Bayerne, izbaci ga odmah iz tima. Štoviše, neka država iskoristi sve mogućnosti da ga protjera iz Njemačke“, oštro je poručio na društvenoj mreži X, na što su mu se pridružili još neki njemački političari.

Vidjevši u što se uvalio, Mazraoui se pravdao koliko je, s obzirom na prvo oglašavanje i okolnost da je njemačka javnost listom na strani Izraela, mogao. Ali bez naročita uspjeha. Zanimljivo je kako je slučaj rečenih Bayernovih nogometaša komentirao Klix. „Marokanac dakle nije ni spomenuo spornu grupu Hamas, već je samo izjednačio izraelsku reakciju s prvim napadom iz Palestine, a to u Njemačkoj očigledno nije dovoljno“, drže u tome sarajevskom portalu. Izjednačavaju, dakle, običnu ljudsku potporu svome narodu s „prijetnjom nevjernicima“…

I samo nekoliko dana nakon ovoga njemačkoga slučaja, terorist je u Bruxellesu ubio dvojicu švedskih navijača koji su došli u Belgiju navijati za svoju reprezentaciju u kvalifikacijskoj utakmici za Euro 2024., koja je zbog toga prekinuta. Stranka MR odmah je pozvala na raspoređivanje vojske na strateškim lokacijama u zemlji, kako bi se „oslobodilo vrijeme i resursi za policiju“ te kako bi se „odmah ojačala operativna sposobnost policije za izvršavanje bitnih zadaća u trenutnoj situaciji“.

Što sve, dakako, svjedoči o psihozi u Belgiji. A tako je u gotovo cijeloj (staroj) Europi, ponajprije u Francuskoj nakon što je u Arrasu učitelj nasmrt izboden nožem, a 20-godišnji osumnjičenik navodno je otprije bio poznat vlastima kao radikalizirani islamist. BFMTV izvijestio je kako je prije napada, u komu su teško ozlijeđene još tri osobe, uzviknuo: „Allahu ekber.“

Zaustavite Shakespearea!

Gotovo istodobno The Guardian je objavio kako neće obnoviti ugovor s karikaturistom Steveom Bellom nakon što je poslao karikaturu koja prikazuje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua kako se priprema za operaciju vlastitog želuca s obrisom Gaze. Karikatura je odbijena jer, prema mišljenju uredništva, evocira antisemitsku „funtu mesa“, referencu na lik Shylocka u Shakespeareovu Mletačkom trgovcu. Riječ je, prema općem mišljenju, o jednom od najpoznatijih primjera književnog antisemitizma koji se stoljećima koristi za promicanje rasističkog prikaza Židova kao pohlepnih i opsjednutih novcem.

Vratimo se, međutim, na Konakovićevo zalaganje za rješenje koje se zove – dvije države. Koliko je to nerealno u ovome povijesnom trenutku – govori i svjedočenje Ayaan Hirsi Ali u Daily Mailu.

„Rođena sam u Somaliji, a rane godine provela sam bježeći od političkih sukoba nakon što mi je otac zatvoren jer je bio protuvladin aktivist. Nastanili smo se u Keniji, a najgora uvrjeda u somalijskoj zajednici bila je nazivati se 'Židovom', iako nitko od nas nije poznavao Židove. Neki su čak smatrali opravdanim ubiti svakoga tko ih je obeščastio ovom uvrjedom“, povjerila je Ayaan britanskome dnevniku dodajući kako se kao tinejdžerica pridružila Muslimanskom bratstvu – strogom sunitskom islamističkom pokretu osnovanom u Egiptu, iz koga je naposljetku potekao Hamas.

„Sjećam se kako sam sjedila s kolegicama u džamiji, proklinjala Izrael i molila Allaha da uništi Židove. Zasigurno nas nije zanimalo mirno rješenje s dvjema državama. Kad sam imala 16, učiteljica vjeronauka čitala nam je jezive opise iz Kur'ana o vječnoj vatri koja spaljuje meso i rastapa kožu – mjestu rezerviranom za Židove“, prepričava Ayaan nazivajući Hamas drugim ISIS-om koji je neprijatelj Izraela, Židova, Palestinaca te mira i slobode.

More neviđena nasilja

Odmah nakon ove potresne priče stigla je još jedna iz SAD-a. Šestogodišnji palestinsko-američki dječak po imenu Wadea Al-Fayoume izboden je na smrt, a njegova majka je teško ranjena. Policija je priopćila da je uhitila osumnjičenog koji je izdvojio žrtve zbog njihove muslimanske vjere i kao odgovor na rat Izraela i Hamasa.

U biti, u prvome je slučaju riječ o detektiranju korijena zla, osobe koja se od zla (i mržnje) izliječila. A u drugome o operacionalizaciji toga zla – od koga, svjedoci smo, niti jedna od dviju sukobljenih strana nije imuna. O čemu je, u biti, nakon prvog tjedna rata govorio i jeruzalemski patrijarh kardinal Pierbattisa Pizzaballa napominjući kako će se „mržnja koju, nažalost, proživljavamo već predugo, još više povećati“, te pozvao na molitvu za mir u Svetoj zemlji.

Pa, (po)molimo se! Valjda makar (svi!) to možemo, umjesto da, neprimjereno usred strašnih stradanja, zauzimamo strane. Navijajmo, dakle, za mir.