Piše: Josipa Prskalo

Svjedoci smo, kako je to zapisao urugvajski novinar i pisac Eduardo Galeano, da „živimo u svijetu gdje su pokopi važniji od pokojnika, gdje su vjenčanja važnija od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže koja prezire sadržaj“. U ovomu bismo kontekstu mogli nastaviti niz riječima: „Gdje je (za Božić) 'Djed Božićnjak/ Mraz' (i ne samo on!) važniji od Isusa u jaslama“...

Reklame
Kada govorimo o „božićnim“ medijskim sadržajima kojima smo bombardirani već, bez pretjerivanja, od početka studenog mjeseca, u njima doista nema, ili ima vrlo malo, Božića, odnosno malog Boga, Isusa rođena u jaslicama.

U medijskom prostoru zemalja engleskog govornog područja to je učinjeno vrlo perfidno, te je tako od CHRISTmasa nastao njegov „brat poganin“ – Xmas, a nerijetko se za istu riječ, dakle Christmas koristi imenica (čitaj „zamjenica“) Holidays. Ovdje se jasno zrcali ona „kultura ambalaže“ koja i ne pokušava skriti prijezir sadržaja, a sadržaj je Isus. Sadržaj je Isusov rođendan. Sadržaj su Isus, Marija i Josip za koje mjesta u betlehemskom svratištu nije bilo. Sadržaj je njegova zvijezda koju su pratili mudraci s Istoka. Sadržaj su pastiri koji su pod vedrim nebom u tom kraju čuvali noćnu stražu kod svojih stada kada im je pristupio Anđeo Gospodnji te im javio blagovijest... Sadržaj je iznad svega – utjelovljenje.

Međutim, umjesto toga nama se plasiraju raznorazne „unosne“ (kao da nam se baš unose u lice) ambalaže. Započet ćemo s Coca-Colinom reklamom jer kažu da „Božić počinje kada Coca-Cola počne s blagdanskim reklamama“.

Naime, ovaj proizvođač pića u 2018. potrošio je nevjerojatnih 5,8 milijardi američkih dolara na globalno oglašavanje i marketing. Pitamo se koliko je od toga otišlo na njihovu megapopularnu „božićnu“ reklamu s famoznim crvenim šleperom i u crveno odjevenim djedicom s bijelom bradom?!

No, nije Coca-Cola jedina, ona je samo jedna u mnoštvu onih koji veliki novac ulažu u reklame s patetičnim sadržajima, praćene mnoštvom raznobojnih lampica, pomalo već iritantnih zvukova zvončića, okićenih jelki, snjegovića, darova, irvasa, saonica, bogate trpeze, osvijetljenih kuća, automobila (?!), ulica, gradova, sela – planeta nam Zemlje! Pitamo se, i s velikim naporom pokušavamo se sjetiti – kada je neka od tih reklama, koje se vrte po TV-u ili internetu, za svoju ilustraciju imala istinski sadržaj Božića – malog Isusa u jaslama, Svetu Obitelj?!

S druge strane imamo ljude, nerijetko deklarirane i praktične vjernike katolike, koji su zaluđeni trivijalnim promidžbenim sadržajima i hvale ih na sav glas, jer su tobože „božićni“.

Čestitke: čestit, sretan – praznik?!
Slijede čestitke kojima se krene – uzet ćemo okvirno – uz Prvu nedjelju došašća. Njih posebno vole političari, kako katolici, tako i oni drugih vjeroispovijesti – da bi pokazali svoju otvorenost drugom i drugačijem, naglasili međureligijski dijalog, ekumenizam, ali obvezno ga čestitaju s „praznik“. U tom kontekstu ne možemo odoljeti, a da ne primijetimo sličnost između pridjeva „prazan“ i imenice „praznik“.

U hrvatskom standardnom jeziku imenice blagdan/svetkovina i praznik nemaju isto značenje. Svetkovine i blagdani su dani posvećeni vjerskomu događaju, a imenicom praznik označava se dan kojim se obilježava važan događaj za zajednicu ili međunarodni dan posvećen nečemu. Dakle, katolici 25. prosinca ne slave praznik pa im se isti tako ne bi trebao ni čestitati. Jer katolici tog nadnevka slave svetkovinu Rođenja Gospodnjeg – Božić.

Iako je danas postalo „općeprihvaćeno“ Božić oslovljavati blagdanom, on je, dakle, svetkovina, i to jedna od četiriju zapovjednih (Tijelovo, Uznesenje Blažene Djevice Marije – Velika Gospa i Svi Sveti) koje se u kalendaru bilježe crvenim slovom.

TV emisije
Dalje, ponekad se zna dogoditi i da se višak praznog prostora TV programa (naravno ne u udarnim terminima) upotpunjuje emisijama s božićnom tematikom – najčešće je riječ o običajima i tradiciji vezanim uz ovu svetkovinu, a rjeđe o njezinu teološkom i liturgijskom tumačenju – ali, da ne budemo toliki #hejteri, potkrade se i koja takva.

Ono što je u takvim prigodama posebno simptomatično jest da takvoj emisiji narator obvezno bude netko tko baš nikako ne poznaje spomenutu terminologiju, a ni jezik, pa tako u govoru o katoličkom Božiću nerijetko čujemo „Hrist“, „sveštenik“, „Vitlejem“, „Presveta Deva“, „Josif“...

Tu su i razne emisije s gostovanjima, a goste se bira naravno po ključu podilaženja – bira se one za koje se zna kako će podilaziti „širim“ javnim masama te u govoru o Božiću zaboraviti da su katolici (i Hrvati). Tako će oni radije diskursom kojeg „ceo svet razume“ govoriti o pravljenju kolačića, darovima (a zaboravit će spomenuti onaj najveći i središnji dar u jaslama – Djetešce), kuhanom vinu, sladunjavim „božićnim“ pjesmicama, kićenju bora... S druge strane nerijetko se dogodi i da svećenici pod plaštem Božića govore o politici, te prilikom njihova gostovanja u raznim medijskim kućama ovim povodom naglasak bude daleko od same svetkovine u kojoj je Bog postao jednim od nas.

Hereze i koješta
U ovakvim prigodama mnogi si dopuštaju koješta: pa tako ne čudi da, primjerice, neka crkvena institucija uputi „božićnu“ čestitku u kojoj se (izričito) niti spominje niti vidi Isus. Kao da se i sami katolici boje reći, napisati čiji je to rođendan.

No, tu su i razni svjetovni mediji koji bi iz kurtoazije i napisali nešto o Božiću, ali ne znaju, odnosno tomu pristupaju površno, pa tako provuku i pokoju herezu, bez želje posegnuti za sigurnim izvorima – koji su nadohvat ruke. Uistinu jesu, jer dovoljno je, primjerice, pogledati (pročitati) Papino obraćanje Urbi et orbi (kojeg, nećete vjerovati, većina javnih servisa prenosi izravno) ili baciti pogled na poruke i poslanice biskupa koji ih upute prije Božića... Ali zašto bismo se informirali kad smo utvrdili da „živimo u kulturi ambalaže koja prezire sadržaj“?!

Mediji naši svagdanji, nemojte iz Božića istjerivati BoGića. Dovoljno je što se rodio u svojevrsnom „izgnanstvu“. Od ove godine pokušajte mu biti dobrim domaćinima.