Piše: Žaklina Brnadić/ KT

Svaki od njih bio je poput niti u velikom tkanju zajedništva koje se širi iz godine u godinu. Bilo je to ljeto ispunjeno smijehom, igrom, pjesmom, molitvom i srdačnim susretima. Bilo je to ljeto koje je još jednom potvrdilo kako se radost umnaža samo kada se dijeli, a ljubav raste kada se daruje. U sve to bilo je uključeno više od 350 osoba: djeca, mladi, volonteri, edukatori, svećenici, redovnice i prijatelji.

Trag u srcu
Kroz inkluzivni kamp SINOPS zajedno smo svjedočili kako razlike nisu prepreka, nego bogatstvo. Mladi s intelektualnim poteškoćama, njihovi prijatelji i volonteri iz Bosne i Hercegovine, Singapura i Njemačke, pokazali su nam što znači istinsko zajedništvo. Na bazenima u Orašju, u pjesmi i plesu s prijateljima iz Kuće nade, u radionicama i kvizovima, rodila se ona vrsta prijateljstva koja ne poznaje granice. Osmijesi su nadjačali svaku nesigurnost, a riječi podrške odjekivale su jače od bilo koje prepreke. Harun, jedan od sudionika, kasnije je rekao: „Zauvijek ću pamtiti karaoke večer i druženja s prijateljima. Volio bih sve to ponoviti.“ A upravo je to smisao, da se poželi ponoviti, jer iskustvo nije bilo obično, nego ono koje ostavlja trag u srcu. Bio je to kamp koji nas je podsjetio kako inkluzija nije samo pojam, nego način života – put kojim hodimo zajedno.

Samo nekoliko dana kasnije Kornica je ponovno oživjela kroz Male putokaze u život (PUŽ). Ovaj projekt, posvećen djeci bez roditeljske skrbi, ove je godine obilježio svoj 15. rođendan. Djeca iz Dječjeg sela mira Turija i Dom-porodica u Zenici učila su, igrala se, pjevala i stvarala uspomene koje će ih nositi kroz život. Projekt PUŽ za njih je uvijek bio puno više od kampa, to je dom i obitelj, iako na nekoliko dana, siguran prostor u kome osjećaju pripadnost i da su voljeni. Pod šatorima, u igrama, na bazenu i uz logorsku vatru rodila se nova snaga, ona koja djecu podsjeća kako nisu sami, nego da postoje ruke koje ih prate i podižu. Kada se čuo dječji smijeh oko logorske vatre i kada su se pjesme širile noćnom tišinom, bilo je jasno da su ti mali znakovi pažnje zapravo veliki putokazi u njihovim životima. Za nas koji smo gledali njihove oči, nije bilo sumnje – svaki osmijeh vrijedio je više od svih statistika i izvještaja. Jer što vrijedi rad ako ne donosi radost onome kome je najpotrebnija?

Nemjerljiv dar
Friedensgrund, ekumenski kamp, i ove je godine kreirao ozračje pomirenja i dijaloga. Mladi katolici i pravoslavci, potpomognuti volonterima iz Kine, Njemačke i Francuske, otkrivali su kako mostovi nisu tek građevine, oni se stvaraju riječima, gestama i iskrenim zagrljajima. Molitve u duhu Taizéa, volontiranje u Kući nade, razgovori uz logorsku vatru, sve to oblikovalo je tjedan koji je pokazao da se mir gradi strpljivo, ali i s puno radosti. Posebna vrijednost kampa bila je u jednostavnim trenutcima: u tišini molitve, u zajedničkom poslu, u iskrenim razgovorima koji brišu predrasude. Friedensgrund nas je ponovno podsjetio da pomirenje počinje od nas samih.

Posebnu važnost imala je i Opća specijalizacija animatora – Mladi za mlade. Naši mladi iz raznih župa Bosne i Hercegovine, uz smijeh i ozbiljnost, molitvu i ples, prešli su prag zrelosti i postali animatori, oni koji će u svojim zajednicama biti nositelji života, vjere i radosti. Svaka radionica, svaka misa i svaka pjesma bili su korak bliže jednoj velikoj odluci: služiti Bogu i čovjeku. Njihova volja, kreativnost i hrabrost preuzeti odgovornost znak su kako Crkva u Bosni i Hercegovini ima budućnost koja je mlada, živahna i spremna donositi promjene. Na kraju, kad su primili certifikate, u očima im se vidjela mješavina ponosa i zahvalnosti. Oni su postali animatori, spremni darovati svoje vrijeme i talente drugima. I to je dar koji se ne može izmjeriti.

Ljubav prema Bogu i more
Srce ljeta pripalo je i ministrantima. U Kornici su se okupili mladi Vrhbosanske nadbiskupije, koji su tijekom pet dana učili što znači služiti Gospodinu u veselju. Njihovi dani bili su ispunjeni igrom, molitvom, kvizovima i putovanjima, ali ono najvažnije, učili su kako svoje služenje pretvoriti u radost. Njihove male ruke koje prinose darove na oltar i glasovi koji radosno pjevaju: „Služite Gospodinu, u veselju služite…“, tijekom mise znak su velike ljubavi prema Bogu.

Novost ove godine bio je i prvi ministrantski kamp na moru. Savudrija, sa svojim svjetionikom i morem koje šumi priče stoljeća, dočekala je ministranate i njihove voditelje. Kupanje, mise, izleti i pjesma na obali bili su okvir jednog novog iskustva koje će, vjerujemo, prerasti u tradiciju. More je postalo podsjetnik kako Božja ljubav nema granica, baš kao i obzor koji se ne vidi gdje završava. Za mnoge od sudionika ovo je bilo prvo iskustvo mora i zato će im zauvijek ostati urezano u srce.

A onda je stigao i Offline kamp, također u Savudriji, koji je okupio mlade željne odmaka od tehnologije i uživanja u ljepoti zajedništva. Igre, radionice, mise i šetnja ulicama Umaga pokazale su kako im nije potreban zaslon da bi se povezali jer dovoljni su pogled, riječ i osmijeh.

Poseban trenutak bio je posjet porečkog i pulskog biskupa mons. Ivana Štironje koji je mladima uputio poruku ohrabrenja i darovao im misijske krunice. Dodatnu radost unio je i iznenadni dolazak Marka Purišća – Baby Lasagne koji je s mladima podijelio nekoliko iskrenih riječi i puno fotografija. Offline kamp postao je podsjetnik kako su najljepše uspomene one koje nastaju izravnim susretom.

Dio u mozaiku ljeta
Kad pogledamo unatrag, možemo reći kako su NCM-ovi kampovi bili više od programa, bili su prostor gdje se gradila nada, gdje su se liječile tišine, gdje su osmijesi bili glasniji od briga. Ukupno se kroz ovih sedam kampova okupilo oko 300 mladih sudionika, a s edukatorima, volonterima i pastoralnim suradnicima brojka se penje na više od 350 uključenih osoba. Svaki od njih ugradio je djelić sebe u mozaik ovoga ljeta. To je 350 priča, 350 iskustava, 350 darovanih trenutaka.

Zato želimo od srca zahvaliti svima: mladima na otvorenosti i radosti, volonterima iz Bosne i Hercegovine, Njemačke, Kine, Singapura i Francuske na hrabrosti i širini srca, edukatorima i djelatnicima Centra na strpljenju i predanosti, svećenicima i redovnicama na duhovnoj podršci, kao i svim prijateljima i donatorima koji su vjerovali u naš rad. Hvala župnicima i lokalnim zajednicama koje su nas primale, roditeljima koji su povjerili svoju djecu, kao i svakom pojedincu koji je uložio svoje vrijeme i darove kako bi ovi kampovi bili mogući. Na poseban način zahvaljujemo vlč. Benjaminu Petroviću na srdačnom gostoprimstvu i otvorenosti kojom je Savudrija za naše mlade postala pravi dom, mjesto molitve, radosti i zajedništva. Bez svakoga od vas ova priča ne bi bila ovako bogata i snažna.

Smijemo reći kako smo postigli mnogo. I ne samo mi, nego svi zajedno: mladi, volonteri, edukatori, svećenici, redovnice, prijatelji. Jer kampovi nisu samo događaji koje organiziramo. Oni su naš odgovor na svijet koji često zaboravlja na blizinu i ljudskost. Oni su dokaz kako zajedništvo još uvijek ima snagu promijeniti život. Kampovi nisu samo događaji u kalendaru, nego znak da Crkva i društvo imaju budućnost u mladima koji znaju služiti, voljeti i darovati.

A kada se svi ti trenutci slože jedan do drugoga, nastaje priča o ljetu koje nismo samo živjeli, nego ga i darovali jedni drugima. To je dar koji ostaje, i koga će se sjećati još dugo nakon što su šatori složeni, a pjesma utihnula. Jer tamo gdje su mladi, tamo gdje je ljubav, tamo gdje se daruje – uvijek je novi početak.