Najmanji bh. konstitutivni narod ponovno na prekretnici

Koja Hrvatska – Plenkovićeva ili Milanovićeva – brani bh. Hrvate?!


Hrvatski je predsjednik skinuo diplomatske rukavice, spustio gard i golih grudi juriša na Zapad, NATO (i)li EU. Hrvatski se premijer, pak, odlučio na tihu diplomaciju i svoj (navodni) utjecaj u Bruxellesu. Bh. Hrvati trenutačno nemaju koristi ni od jednoga. Samo što je Milanovića zanimljivije slušati.

Plenković – Milanović: Rat (i) oko BiH

Plenković – Milanović: Rat (i) oko BiH

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Deklarirani agnostik, ali i, po vlastitu priznanju, krštena, štoviše i crkveno vjenčana duša Zoran Milanović prošloga je tjedna duboko zagazio u religiozne vode baveći se svojom, sad već, omiljenom temom – rampa na ulazak Finske i Švedske u NATO.

   „Ja ću na summitu staviti veto na pozivnice ako to bude na toj razini“, prisegnuo je hrvatski predsjednik najavljujući svoj nastup na lipanjskom summitu Saveza, te zaprijetio: „Onda će hrvatska Vlada morati kazati kako je ona za to da se te dvije države pozovu u Alijansu, bez da se riješi problem Hrvata u Bosni i Hercegovini. To je onda izdaja! A onda ću ja proganjati kao đavao grješnu dušu svakog zastupnika koji u Europskom parlamentu digne ruku za ratifikaciju toga sporazuma!“

Sretna (n)ova – '45.!

  I, dakako, „grješna“ se duša javila, istina ne (samo) jedna, ali Gordan Grlić Radman se prilično efektno nadovezao na Milanovićevo prizivanje Belzebula vraćajući se -  u ovome  vremenu kada se Udba u Hrvatsku vratila na velika vrata – u davne godine poslije Drugog svjetskog rata. „Izdajnik se rijetko može čuti u vokabularu demokratskih zemalja. Mogu vam reći da se to moglo čuti '45. kada su svi hrvatski patrioti bili veleizdajnici. To nam nanosi veliku štetu. Predsjednik se ponaša kao milicajac 1945. koji je ulazio u crkve i istjerivao ljude samo zato što su bili vjernici“, uzvratio je šef hrvatske diplomacije nakon čega je u tome Bosancu (Prisoj kod Tomislavgrada) proradio i lokalpatriotski nerv, pa je ustvrdio kako predsjednik svojim prijetnjama šteti i Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

   Nije, dakako, Grlić Radman pokolebao Milanovića. Čak ni nakon što mu je – po tko zna koji put! – spočitnuo, citirajući svoga šefa Andreja Plenkovića, kako je 2010. sudjelovao u (bošnjačkom) Udruženom zločinačkom pothvatu – instaliranju Željka Komšića u hrvatsku fotelju u bh. državnome vrhu. „Ovi su dani jako važni. Ne odustajem od svoga stava, znam da ga većina Hrvata podržava. Ja se borim mirnim sredstvima, to su naša vitalna prava, to je pola milijuna Hrvata u BiH. Ja sam, rekao je Udbašenković (misli na hrvatskoga premijera, op. aut), Komšićev jaran. Ja sam to bio, ljudima pristupam naivno. Kad sam vidio da je džepar i lopov – doviđenja!“, apsolvirao je „slučaj Sejdo“.

    Što je možda bio šlagvort Boži Ljubiću da ovaj „slučaj“ – po njemu ne još dokraja riješen – adresira na službeni Zagreb. Podsjetivši pritom kako je prije nekoliko tjedana Komšić u Mostaru izjavio da Hrvatska i Srbija nastavljaju agresiju na BiH te kako je zadovoljan što su propali pregovori oko izmjene Izbornog zakona jer bi to, veli, omogućilo Hrvatskoj da upravlja u BiH.

Je li jaran gori od Putina?!

   Uz to, napominje, još je dobro u Ljubića pamćenje, kako je prije nekoliko godina taj Milanovićev bivši jaran pokrenuo tužbu protiv Hrvatske zbog gradnje Pelješkog mosta, a njegov je savjetnik (Nihad Hebibović, op.a.) prijetio slanjem vehabija na Jadran tijekom turističke sezone. „Hrvatska koja je uvela sankcije jednom Lavrovu i(li) Putinu, s razlogom, ne bi se trebala suzdržavati od uvođenja sankcija onima koji rade protiv hrvatskih državnih i nacionalnih interesa. Kako onima iz BiH, tako i izvan BiH“, poručio je u intervjuu Hrvatskom medijskom servisu predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora. Koji je, istina, i osobno, kao višegodišnji hrvatski sabornik, imao prigodu potaknuti proglašavanje Komšića personom non grata, što je on (već) ionako u svim bh. općinama s hrvatskom većinom.

  Slijedom čega treba podsjetiti kako je Plenković, još na početku Milanovićeva juriša na Bruxelles i NATO, kazao kako on i njegova Vlada ustrajno, tiho diplomatski rade kako bi Hrvatima u BiH osigurali prava koja pripadaju konstitutivnom narodu. Nije, međutim, time impresionirao neke zastupnike, oporbene i neovisne, u Saboru te su ga na prošlotjednom zasjedanju podsjetili kako su prava Hrvata u BiH hrvatski ključni vanjskopolitički interes. Nema, dakle, onda ni potrebe ni rezona ni za kakvim „tajnim operacijama“.

   Pritom čak i Milanovićevi poklonici – Most i SDP – nisu baš oduševljeni „umjetničkim dojmom“ njegovih istupa. Ali, naprosto drže kako je to jedini način u danim okolnostima kada se bošnjačka politička i intelektualna klika sprema i po četvrti put u listopadu u kolektivno bh. rukovodstvo instalirati Ljiljana Zlatnog. Naprosto, radikalna situacija zahtijeva radikalne mjere.

Eh, da je (bilo) Milanovića – ranije!

     Trenutačno, glede odgovora na pitanje: Koja Hrvatska – Plenkovićeva ili Milanovićeva – brani bh. Hrvate (?!), stvari stoje ovako: hrvatski je predsjednik skinuo diplomatske rukavice, spustio gard i golih grudi juriša na Zapad, NATO (i)li EU. Hrvatski se premijer, pak, odlučio na „tihu diplomaciju“ i svoj navodni utjecaj u Bruxellesu. Bh. Hrvati trenutačno nemaju koristi ni od jednoga. Ni od galame, ni od tihe vode. Samo što je Milanovića (makar) zanimljivije slušati. Predsjednik HSS-a BiH Marijo Karamatić tvrdi kako bi, da su svi drugi hrvatski političari bili takvi u posljednjih 30 godina, Herceg-Bosna danas bila aktivna članica EU-a i NATO-a, a ne bismo „svi skupa pričali o Izbornom zakonu i tomu kako nas Bošnjaci preglasavaju gdje god i kad god mogu“.

  No, kad smo već kod utjecaja, povijest, zapravo zagrebački povjesničar Višeslav Aralica,nećak, inače, akademika Ivana Aralice, uči nas kako je Hrvatska znala precijeniti svoj značaj. Tvrdeći pritom kako je Franjo Tuđman napravio samo jednu ozbiljnu stratešku pogrešku u Daytonu jer Hrvatima u BiH nije osigurao da imaju neki oblik državnosti, poput onoga što ga imaju Srbi. Bio je prvi hrvatski predsjednik te '95., drži Aralica, ključni čovjek jer je zahvaljujući njemu i Hrvatskoj vojsci, do Mirovnog sporazuma u Ohiu i došlo. Mogao je, vjeruje taj povjesničar, postavljati uvjete i pritiskati sve strane, a pristao je na zajednicu Hrvata i Bošnjaka koja, kako je budućnost pokazala, ide na štetu Hrvatima. A zašto je de facto Tuđman ispao (tako) naivan?! Je li bio izložen pritiscima?

Erdogan i drugi remetilački čimbenici

   „On je to prihvatio potpuno svojom voljom misleći da će Hrvatska u budućnosti biti tako snažna država i da će postojati neki makar labavi oblik konfederacije kao što je danas Hrvatska povezana s Europskom unijom. (Washingtonski je sporazum to predviđao, a što je u Daytonu obezvrijeđeno, op.a.) Mislio je kako će Hrvatska u svakom pogledu biti toliko snažna, a u tom je trenutku i bila vojna i regionalna sila oslonjena na SAD, da će biti neodoljivi magnet za tu polovicu Bosne i Hercegovine“, analizira za Večernji list Aralica dajući istodobno Tuđmanu i stanoviti alibi:

  „Smetnuo je s uma da se stvari mijenjaju, nije mogao predvidjeti nekog poput Erdogana na svjetskoj sceni i da će se Rusija u međuvremenu uzdići. Ali je pretpostavljao, a to su već te nacionalističke tlapnje, da će svi Hrvati biti uz HDZ, da će svi Hrvati znati tko ih je vodio u slobodu i kako će sljedećih sto godina biti zahvalni njemu i njegovoj stranci i samo za njih glasovati.“

  A u povijest je sredinom prošloga tjedna, nakon što su raspisani Opći izbori prema važećem Izbornom zakonu, ugazio i Dragan Čović koji taj potez Središnjeg izbornog povjerenstva drži protivnim, ne samo vladavini prava, nego i izravnom prijetnjom miru i stabilnosti u BiH te protivnim potpisanom Washingtonskom sporazumu 18. ožujka 1994. Budući da je Aralica mlađi o tomu već sve kazao, koncentrirajmo se na konstataciju hadezeova lidera kako su Hrvati, osim što su konstitutivni narod, ujedno i građani Europske unije čija se „osnovna politička i građanska prava sustavno krše već više od dva desetljeća“.

Dvadeset(ak) godina koje su pojeli skakavci

Naglasak je baš na ova dva desetljeća: Čović je na čelu HDZ-a od 2005., a Komšić je prvi put bošnjačkom izbornom prijevarom, pod ravnanjem Lagumdžijina SDP-a, u Predsjedništvo BiH izabran 2006. Obojica, dakle, u politici traju podjednako dugo, a prvi u (bh.) Hrvata u međuvremenu znao se dokopati i hrvatske fotelje u Titinoj 16. Gotovo je bizarno da se o Izbornom zakonu govori i danas u, evo, sve dramatičnijem ozračju, pa će se o tomu, ako se što ne promijeni, raspravljati čak i na summitu NATO-a.

Malo o Putinu, malo o Komšiću! Pošteno, tu je to negdje...