Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Možda – ali uistinu samo možda – nije u pravu predsjednik Republike Srpske u sjeni kada kaže kako je – ovakva! – Bosna i Hercegovina nemoguća država. Uporni, višegodišnji narativ Milorada Dodika bilo bi, međutim, lako demantirati kada bi u evo izbornoj godini, uoči pripetavanja za hrvatsku fotelju u troglavom državnom vrhu, tzv. probosanci uputili otvoreno pismo otpravniku poslova Veleposlanstva SAD-a u BiH Johnu Ginkelu sljedećeg sadržaja:

Ni Rijasetu nije bio - mrzak

„Najnoviji pokušaj kandidature Slavena Kovačevića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH smatramo grubim narušavanjem duha i slova Daytonskog sporazuma. Riječ je o osobi koja je pred Europskim sudom za ljudska prava nedavno nastupala kao pripadnik Ostalih, tvrdeći da su mu uskraćena prava, dok se danas izjašnjava kao Hrvat s ciljem političke kandidature. Takvo postupanje predstavlja očitu manipulaciju identitetom, pokušaj izbornog inženjeringa te izravno podrivanje koncepta konstitutivnosti naroda.“

No ovo je pismo, komu se niti pravno, niti moralno ne može ni zarez odbiti, potpisalo Predsjedništvo HSP-a BiH, a ne sarajevski tzv. probosanci pod ravnanjem SDP&SDA, koji su afirmirajući u Bošnjaka kovanicu „pošteni Hrvat“ prije dva desetljeća izmislili bošnjačkog gaziju i sarajevsku raju te ga četiri puta bošnjačkim glasovima instalirali poput kukavičjeg jajeta u Titinu 16. Uz opasku, prvi se ove ujdurme sjetio Zlatko Lagumdžija koji je, inače, u postdejtonskoj BiH bio sve osim – reisa… A, kad smo kod reisa – bilo kojega u posljednja dva desetljeća – treba podsjetiti kako bivši načelnik novosarajevske Općine nije ni Rijasetu bio mrzak. Štoviše!

U okolnostima kada je bjelodano kako se Savjetnik već začešljao za Predsjedništvo, treba podsjetiti na svjedočenje nekadašnjeg sudca Ustavnog suda BiH i ministra pravde u Vladi Federacije BiH te i sudionika pregovora u Daytonu Mate Tadića. Jedan detalj iz Tadićeva dejtonskoga iskustva naročito je znakovit, jer je – možda i ponajviše – zakomplicirao odnose u jednom od dvaju bh. entiteta. Izbor, naime, hrvatskoga člana državnog kolektivnog rukovodstva.

Što Bošnjacima (ne) pada na pamet

„Jedan dan imali smo o toj temi razgovor kod gospodina Izetbegovića, tada predsjednika Predsjedništva BiH, na kome smo bili Krešimir Zubak, ja, te profesor Kasim Trnka. U raspravi koja je vođena na tu temu, mi smo tražili preciziranje odredbe tko za Hrvata, a tko za Bošnjaka. No, predstavnici međunarodne zajednice kazali su kako to ne bi trebalo stavljati u Ustav, nego da se to može riješiti drugim propisima, zakonom. Izetbegović je pak rekao da se ne brinemo zbog toga jer njima ne pada na pamet birati nam člana Predsjedništva BiH“, prisjetio se Tadić nedavno u Večernjem listu. Nitko u ta (olovna) dejtonska vremena nije slutio kako će desetak godina kasnije Lagumdžiji na pamet pasti Komšić II. (bio je, ne zaboravimo, u ratnim okolnostima i Komšić I., Ivo, naime…), te kako će se kasnije ta prijevara svidjeti i Alijinu jedincu i, više-manje, svim Bošnjacima koji su – uvijek treba ponavljati! – četiri puta birali Hrvata koji je na izborima u općinama s hrvatskom većinom uspio dobaciti do 1%.

Pa, ipak, ta bjelodanost ne priječi „probosance“ i pripadajuće im medije osoviti se na zadnje noge nakon zagrebačke konferencije koja je organizirana u suradnji konzervativnih – u Sarajevu bi kazali ultra – udruženja Vigilare i Ordo Iuris Hrvatske, uz podršku američkog think tanka Heritage Foundation, bliska Donaldu Trumpu. Ponajviše, jasno, zbog panela pod nazivom BiH: neuspjela država i nužnost trećeg hrvatskog entiteta.

Pa, dobro: je li (onda) uspjela?!

Već je proteklih dana dosta kazano o tom, u biti, neformalnom skupu. Ipak, kao neka vrsta reakcije na panel u hotelu Dubrovnik, moglo bi se iščitati događaj na kuli hercega Stjepana Kosače u Stjepan Gradu u Blagaju gdje su noćni jurišnici postavili zastavu Republike BiH s ljiljanima i palestinsku zastavu. Uz to golema (ratna) zastava ex-republike osvanula je 18. travnja i na sahat-kuli u Počitelju. Neki vjeruju kako se na ovaj način obilježava (željeni) teritorij. Osobno, pobornik sam teze koju je odmah nakon skandala na Stjepan Gradu formulirao politolog Danijel Vidović:

„… Naravno, u proteklom ratu to je postao nacionalni simbol bošnjačkog naroda, što im nitko ne osporava. Ali često se tu događa jedna, rekao bih politički šizofrena, situacija pa u isto vrijeme imate slavljenje Bosanskog Kraljevstva i Turaka koji su srušili to kraljevstvo. Tako da je to jedan popriličan identitetski košmar o komu bi možda meritornije mogli progovoriti psiholozi, a ne politolozi.“ Čemu treba dodati i kako se zastava s ljiljanima znala zavijoriti na Bobovcu, tome simbolu Bosanskoga Kraljevstva, gdje katolici tradicionalno svake godine mole – uz povremeno bošnjačko osporavanje?! – za Domovinu…

I, u takvome se evo ozračju očekuje sjednica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, najavljena za 12. svibnja, a na kojoj će se raspravljati o BiH. Svoje je izvješće o Bosni i Hercegovini usvojila i Vlada Republike Srpske, no do potkraj prošloga tjedna, kada evo nastaju ovi redci, nije poznato hoće li biti pročitano, niti tko bi to učinio. Prvi mi na pamet, međutim, pada ruski veleposlanik na East Riveru.

Glede sadržaja banjolučkoga uratka, ponovno je riječ o napadu na Christiana Schmidta zbog „nelegitimna i represivna djelovanja“. Ipak, iz vizure sarajevske političke čaršije posebno je dvojben dio koji se odnosi na „nastojanje bošnjačkih političara za dominaciju u BiH“, uz upozorenje službene Banje Luke na veze Bošnjaka s radikalnim islamistima.

Pišem ti ova žalosna slova

„Perspektiva potpune dominacije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini izaziva veliki strah i zabrinutost kod Srba i Hrvata i, zapravo, trebala bi zabrinjavati i veći dio Europe jer u bošnjačkoj zajednici postoje značajni džepovi radikalnog islama. Zabrinjavajući znak utjecaja radikalnih islamskih elemenata u BiH je i nedavni antisemitizam“, drže u Srpskoj, argumentiraju ovu posljednju konstataciju podsjećajući na otkazivanje Konferencije europskih rabina što se u Sarajevu imala održati u lipnju prošle godine te i kvalifikacijsku utakmicu za Europsko nogometno prvenstvo U21 između BiH i Izraela, kada se bh. nisu željeli rukovati s igračima gostujuće ekipe.

Biju Srbi – al' biju evo i Bošnjaci. Neposredno, naime, nakon što je (nekako) u medije, kako srpske, tako i bošnjačke procurila rečena eresovska optužnica, oglasili su se i Bošnjaci iz „boljeg dijela BiH“. Tamošnji bošnjački dužnosnici upozorili su na diskriminaciju, negiranje genocida i neprovođenje Aneksa 7 Daytonskog sporazuma – povratak i jednakopravnost – u ovome entitetu. Uz to, napominju kako ovdje nije riječ o političkoj izjavi, nego o dokumentiranu prikazu kršenja obveza koje su prihvaćene potpisivanjem Mirovnog sporazuma.

Potpisnici, također, pozivaju Vijeće sigurnosti UN-a da pozove visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta da, u okviru mandata iz Aneksa 10 Daytonskog mirovnog sporazuma i Bonskih ovlasti, poduzme mjere kojima bi se osigurala stvarna ustavna ravnopravnost konstitutivnih naroda u RS-u, otklonili diskriminatorni propisi i prakse u područjima obrazovanja, policije i javne uprave, uvele afirmativne mjere zapošljavanja i inkluzivna proračunska politika, te uklonile i odredbe koje su suprotne presudama međunarodnih sudova.
Mah'o, ne mah'o…

Jasno, legitimno je progovoriti o diskriminaciji. Mada, nisam siguran koliko će to u New Yorku razumjeti budući da je jedan od potpisnika Ćamil Duraković, potpredsjednik Republike Srpske, naime…

Ali i bez toga dojam je kako su se Bošnjaci u nevrijeme sjetili visokog predstavnika kao odvjetnika ovih njihovih žalosnih slova. Prema, istina neslužbenim, najavama, Vijeće sigurnosti UN-a prvi bi put moglo preispitati – čak! – i samo Schmidtovo imenovanje koje Rusija otpočetka ne priznaje. Doduše, i visoki predstavnik će predstaviti svoje redovito polugodišnje izvješće o stanju u BiH, koje je već dostavio UN-u. Taj, u posljednje vrijeme samozatajni Nijemac kojega inače Washington mjesecima ignorira – procjenjuje kako je situacija u BiH stabilna, ali krhka te, već tradicionalno, upozorava kako SNSD i HDZ koriste mehanizme kvoruma u Domu naroda PS-a BiH za političke opstrukcije.

Pitanje je, nakon rečenoga, čiji će se glas bolje čuti?! Slijedom čega se vratimo rodonačelniku teze o „nemogućoj državi“. Jasmin Mujanović, naime, drži kako Baja nikad nije bolje stajao na političkoj pozornici. „U ovome trenutku strateška i taktička pozicija vrlo je pozitivna za njega i njemu se gotovo nitko u Sarajevu ne suprotstavlja na bilo koji sistematičan način, niti vlast, niti opozicija. Samo je pitanje u ovome trenutku kakvi su apetiti Milorada Dodika, što on želi uraditi. To je jedino pitanje. Apsolutno nitko od bošnjačke opcije tu nije faktor. Nažalost“, tvrdi taj politolog s američkim doktoratom.

Ali mogu zato „ganjati“ tzv. ultrakonzervativce po Zagrebu, plašiti Bošnjake trećim entitetom i mahati ratnim zastavama tamo gdje im nije mjesto.