Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

U Srbiji je zapravo teško govoriti o predizbornoj kampanji, poglavito vremenski je odrediti. Aktualni predsjednik mjesecima se ponaša kao da su mu izbori – sutra, iako oni predsjednički nisu nadolazećega 17. prosinca, kada Srbi biraju gotovo sve osim, dakle, šefa države. Aleksandar je Vučić, naime, izabran u travnju 2022. po drugi put, pobijedivši uvjerljivo u prvom krugu s respektabilnih gotovo 59%. No iako u lagodnoj situaciji glede stolovanja na Andrićevu vijencu, obznanio je – još prije nekoliko tjedana – kako će abdicirati iz predsjedničke fotelje ukoliko njegova Srpska napredna stanka ne dobije prednovogodišnje izbore.

Što bi nedvojbeno, drže tamošnji analitičari, izazvalo krizu u državi koja je ionako u permanentnim krizama, ne samo zbog Kosova. Tako se ova Vučićeva najava doima kao prijetnja političara koji je na vlasti, na ovaj ili onaj način, još tamo od vremena Slobodana Miloševića, obnašavši u ta olovna vremena funkciju ministra informiranja.

Ista ekipa

Srbijanski se novinari i danas toga vremena sjećaju s tihom jezom. A, evo, ovih dana jedan je događaj pred Skupštinom Srbije podsjetio na doba čak i prije Slobe. Beogradski je arhitekt i street art umjetnik Andrej Josifovski Pijanista uhićen ispred srbijanskog parlamenta kada je ispisao grafit: „Mama, zašto su konji uzjahali ljude.“ Odmah ga se odvelo u policijsku postaju gdje su ga zadržali 4-5 sati kako bi utvrdili zašto se odlučio intervenirati na postamentu glasovite skulpture Tome Rosandića.

Rečeni je umjetnik pokušao objasniti kako je to (samo…) njegova reakcija na korumpirano društvo, zagađeno, veli, u svakom smislu životno, ekološki i društveno. Nakon incidenta Pijanista je za NIN ispričao kako je isto pitanje koje je on ispisao ispred Skupštine, njegov otac postavio svojoj majci prije više od 60 godina, vidjevši istu skulpturu Igrali se konji vrani. „Mom ocu je to tada izgledalo kao da su konji napali čovjeka, uzjahali ljude. Nikada nisam pitao oca što mu je majka kazala kada su stigli kući, ali znam samo da ga je na licu mjesta povukla za ruku i rekla 'Ćut', da ne priča“, svjedoči umjetnik o vremenu kada se nisu smjela postavljati takva pitanja.

A, evo, i sad su takva – o čemu svjedoči i reakcija medija pod Vučićevim nadzorom na izjavu opozicijskog kandidata liste Srbija protiv nasilja Zdravka Ponoša kako je za intervenciju NATO-a krivo aktualno državno rukovodstvo.

„Ekipa koja je sada na vlasti ista je ona koja je dovela do bombardiranja ’99.! Njihova politika bila je jedan od uvjeta koji je to proizveo! Da ponovim, to je ekipa koja nas je uvela u sankcije, izolaciju, izbjeglištvo, u ratove“, odrješit je taj bivši načelnik Glavnog stožera Vojske Srbije koji je na prošlim predsjedničkim izborima izborio drugo mjesto s 18,25% glasova. Beogradska ga politika, međutim, rado, zapravo najradije atributira kao generala s hrvatskom putovnicom. Što je po tamošnjoj nomenklaturi denunciranje neusporedivo s bilo kojim drugim, jer u prijevodu na aktualni srpski znači – ustaša. Ponoš, međutim, ima hrvatske papire naprosto zbog toga što je rođen u Hrvatskoj, u Kninu, naime – tom simbolu hrvatske pobjede i sloma velikosrpskoga sna koga je Vučić sanjao u Glini nekoliko mjeseci prije negoli će mu snove otpuhati Oluja.  

Tko pjeva, zlo misli

Koliko je pak Ponoševa teza o istoj ekipi vjerodostojna, svjedoči i epizoda sa Socijalističkom partijom Srbije koja se žurno oglasila  povodom snimke koja se nedavno pojavila na društvenim mrežama, a na kojoj se čuje i vidi kako jedan veselnik pjeva uvrjedljivu pjesmu o aktualnom predsjedniku. Zapravo, vikao je ono što inače uzvikuje hor od nekoliko tisuća navijača na (svakoj) utakmicama košarkaša i nogometaša Partizana i nekih drugih srbijanskih klubova. Dakle: „Vučiću, .. deru!“ Prve su informacije govorile kako je predsjednika ispod barjaka s duginim bojama svrstao predsjednik Općinskog odbora SPS-a u Blacu, a onda je stranka obznanila kako je, ipak, riječ (samo) o osobi koja je bila u skupini raspjevanih građana. I „osoba“ je odmah isključena iz stranke.

„Tako će biti sa svima koji ne poštuju politiku Socijalističke partije Srbije“, priopćeno je uz ispriku opjevanome predsjedniku te je, dakako, naglašeno kako „naš predsjednik Ivica Dačić i Vučić imaju veoma korektnu suradnju 11 godina, s ciljem da tu suradnju nastavimo i poslije prosinačkih izbora u interesu Srbije“.

Lista socijalista za predstojeće izbore zove se Dačić premijer. Ukoliko bi se to uistinu dogodilo – do sljedećih predsjedničkih izbora Srbiju bi u bolju budućnost vodili bivši voždov ministar (Vučić) i glasnogovornik. Sa srećom…

Lidera srbijanskih socijalista inače resi nadimak „mali Sloba“, jer je, uz ino, u ta vremena sankcija, izolacije, izbjeglištva, ratova… bio Miloševićev glasnogovornik. A lista socijalista za predstojeće izbore zove se Dačić premijer. Ukoliko bi se to uistinu dogodilo – do sljedećih predsjedničkih izbora Srbiju bi u bolju budućnost vodili bivši voždov ministar i glasnogovornik. Sa srećom… Ipak, više od ikoga o tomu kako to vlada nekadašnji ordonans vojvode Šešelja svjedoči dokumentarni film Ja, Aleksandar: državni gambit, autorskog dvojca Jovana S. Polić i Sanja Lončar, koga ne namjerava emitirati nijedna televizija s nacionalnom frekvencijom. Mada, režim na njih reagira – kontradokumentarcima poslušničkih redakcija.

Vučićev gambit i pijuni

Autorice su pojasnile kako je došlo do naziva njihova uratka. Jasno, gambit je otvaranje šahovske partije u kojoj se žrtvuje pješak radi bolje kontrole u središtu ploče. Naziv, međutim, potječe od talijanske fraze „dare il gambetto“, u prijevodu: „podmetnuta noga“. „Dokumentarac Ja, Aleksandar: državni gambit priča je o čovjeku koji vlada – podmećući nogu. Dakle, on po svaku cijenu mora dobiti tu svoju partiju šaha ne hajući za sve žrtve koje će radi toga pasti“, svjedočila je za Večernji list Sanja Lončar. Njezina je izjava, dakako, u tome zagrebačkom dnevniku prevedena sa srpskog na hrvatski. No, u konkretnom slučaju bolja je – plastičnija – imenica pijun, negoli pješak. Podmetač se nogu, naime, okružio pijunima čija ga politička, a i životna sudbina malo ili nimalo zanima.

Najbolji je, ili, svejedno, najgori, primjer trenutačna premijerka Ana Brnabić – gay političarka, koja je nakon što su srbijanski mediji otkrili kako je hrvatskog podrijetla, izračunala (matematički precizno…) kako ima samo četvrtinu hrvatskih korijena: Hrvat je bio Anin dida po ocu Anton, rođen u Staroj Baški na Krku. Ako to nije 50%, onda Srbi imaju neku svoju računicu. Baš kao što je, uostalom, i Vučić imao svoju instalirajući ovu deklariranu lezbijku i, eto, „frtalj Hrvaticu“ u premijersku fotelju kako bi onda na njegovoj šahovskoj ploči ta dama bila potpuno marginalizirana. Pijunizirana, točnije! A rečene su beogradske autorice zapravo na tragu onoga o čemu je govorio i general Ponoš.

 S Miloševićem u budućnost!

„… Njegova generacija više od pola života, zahvaljujući Vučiću (ali ne samo Vučiću), živi u ratovima, sankcijama, izolaciji, bijedi, obespravljeno, moralno srozano, u zemlji u kojoj su kriminal i korupcija poželjne discipline“, tvrdi Jovana S. Polić, naglašavajući kako je (tek!) prava tragedija što tako žive i generacije koje sada stasavaju, ovoga puta isključivom zaslugom tog autarha koji samovoljno vodi Srbiju suprotno od bilo kakva napretka. Slogan njegovih naprednjaka, valja podsjetiti, je Srbija ne smije stati. Ali u biti već je u rikvercu. Iako, i to je kretanje…

O čemu svjedoči i predizborna izjava šefa srbijanske diplomacije. „SPS je vječan jer je njegova ideja vječna. Kao treći na izbornoj listi koju predvodi SPS, nalazi se unuk Slobodana Miloševića Marko Milošević koji s drugim mladim ljudima osigurava budućnost i trajanje partije“, tvrdi mali Sloba koji je, evo, propustio prigodu afirmirati predizborni slogan: S Miloševićem u budućnost!

Pa, ipak, na prosinačkim izvanrednim lokalnim izborima u 65 gradova i općina, zajedno s beogradskim, pokrajinskim i parlamentarnim izborima, Srpska napredna stranka veliki je favorit svugdje osim u Beogradu gdje će se biti teški boj. Jasno, nositelj liste je Vučić, iako je službeno odstupio s čelnog stranačkog mjesta na izvanrednoj sjednici SNS-a u Kragujevcu u svibnju ove godine. I, onda, odgovarajući tjedan dana uoči izborne šutnje na pitanje glavnog urednika (opozicijskog) NIN-a misli li uistinu, kao što govori, kako Srbija ne može i da neće preživjeti bez SNS-a i bez njega, Vučić je gotovo posegnuo za cinizmom.

Srbija, uistinu, neće stati

„Nisam rekao da će Srbija propasti, već će nas, ako pobijede oni koji imaju vašu stalnu medijsku podršku, vratiti u prošlost. Srbija svakako neće nestati. Ne mislim kako je to moguće, niti realno. Uostalom, jednom je već, iako jedva i veoma teško, Srbija opstala i pod bivšom vlašću. Rekao sam da ćemo se vratiti u vrijeme zakatančenih tvornica, opće pljačke, osobnog bogaćenja javnih dužnosnika, daljnjeg ekonomskog propadanja naroda, jer ni u ovoj kampanji nisam čuo od naših političkih protivnika o bilo kakvu programu, osim o programu za uništenje moje obitelji“, kazao je Vučić.

Praktički, opisao je vlast koju on personificira od stoljeća prošlog kao ministar (obrane i informiranja), (do)premijer te predsjednik države. Samo (još) nije spominjao ratne zločin(c)e.

Ali zato na izbore za Beograd – gdje bi mogao izgubiti – izlazi zajedno sa Šešeljevim radikalima. I u tome, makar sudeći prema intervjuu rečenome beogradskom tjedniku za koji je progovorio prvi put nakon sedam godina, ne vidi ništa sporno. Štoviše, siguran je kako će pobijediti te kako mu neće trebati ni koalicijski partneri – čak ni SPS ni manjine.

„Sami ćemo imati apsolutnu većinu, osim ako se nešto dogodi u posljednjih devet dana. Na posljednjim parlamentarnim izborima dobili smo 42%, a sada ćemo dobiti značajno više“, najavljuje predsjednik države od koje veću inflaciju u Europi ima samo jedan im susjed: Srbija 8,5% - Mađarska 9,9%. I u kojoj prosvjedne šetnje nezadovoljnih građana traju mjesecima. I što je najgore – pobijedit će, uistinu.

I Srbija neće stati! Ali (samo) iz Vučićeve perspektive.