Piše: Josip Vričko

  Vrlo je zapravo zanimljiv, gotovo znakovit put koronavirusa; Prvo je udario na posljednju komunističku imperiju i samo, vjeruju u Pekingu, nakratko Kinu zaustavio u prilično realnoj nakani da već za koju godinu detronizira SAD kao prvo svjetsko gospodarstvo, da bi ubrzo pandemija ugrozila i Ameriku, koja je prilično opušteno, holivudski takoreći posmtrala što se događa na Dalekom istoku. Nije, dakle, birala – ideološki, gotovo je jednako, samo s malim odmakom, udarila i na komunizam i na prvu demokraciju svijeta.

Što je onda otvorilo, sad već, sveprisutno pitanje: Ugrožava li COVID-19, koji je, kao nijedan virus prije njega napao cijeli svijet, ljudska prava, stavlja li, dakle, čovjeka pod totalni nadzor?! Jasno,  pitanje se nametnulo nakon ograničenja, zabrana štoviše, koja su uvedena u gotovo sve zemlje u koje se korona probila? I - možda još i više -  ima li, kad nam je, evo, opasna bolest svima pokucala na vrata ili se makar šulja oko njih, uopće smisla inzistirati na ljudskim pravima dok su  „žive glave u pitanju“?!

Smiješak, molim

U Kini, kazalo bi se na Zapadu (a i u nas), nemaju tih problema; Čvrsta je ruka, tamo daleko na istoku, način života. Međutim, u zemljama zapadne demokracije, osobito u okolnostima kada se bilježi pad oboljelih, nema dvojbi: Zdravlje – da, ali Demokracija –  prije svega. Ova, dakle druga, škola svoje inzistiranje na demokraciji iznad svega temelji na povijesnom iskustvu koje nas uči kako se jednom ukinuta ljudska prava nikad ne vraćaju preko noći, nego ih ponovo treba „izmišljati“ i ponovo ih izboriti.

No Bosna i Hercegovina, mada je nije baš lako svrstati u zemlje zapadnoeuropske demokratske provenijencije, ipak je krenula demokratskim stazama usred pandemije. Sredinom je travnja, naime, predsjednik Ustavnog suda BiH Zlatko M. Knežević u intervjuu za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine rekao kako je ova najviša sudska instanca zaprimila „nekoliko apelacija građana“, koji zahtijevaju odluku o mjerama ograničenja kretanja za osobe mlađe od 18 i starije od 65 godina, koje su podnesene protiv odluka Federalnog štaba civilne zaštite.

„Mi pratimo situaciju, u tijeku smo sa svim naredbama, odlukama, ukazima i, srećom, neke – koje su katastrofalne za ustavni poredak – donesu se pa se povuku vrlo brzo, poput zabrane međusobnih kontakata između općina i lokalnih zajednica. Ljudi su, na svu sreću, shvatili da to nema veze s pameću“, kazao je Knežević. I, evo, sad čekamo, nadamo se do izlaska ovoga dvobroja Katoličkog tjednika, epilog.

U susjednoj je Hrvatskoj, žestoku polemiku, pak, izazvao plan Hrvatskog sabora donijeti odluku da se ljudi u samoizolaciji kontroliraju putem mobitela te da policija nadgleda provedbu karantena. A cijeli se slučaj zapravo otvorio u drugoj polovici ožujka kada je utvrđeno kako je  policija tijekom aktualne krize iskoristila određene podatke od teleoperatera e kako bi utvrdila kretanje hrvatskih građana. Na konferenciji za medije Nacionalnog stožera civilne zaštite rečeno je, primjerice, da se radilo o utvrđivanju broja hrvatskih državljana koji su se u trenutku izbijanja pandemije nalazili u roamingu, odnosno inozemstvu. Slijedom čega se odmah postavilo pitanje: Može li država koristiti još neke podatke prilikom kontrole građana koji ne poštuju samoizolaciju? Ali i dokada će to trajati?!

Lijepi strah?!

Štoviše, neki su u Hrvatskoj u ovoj potencijalnoj mjeri prepoznali kineski rukopis; U Kini su, naime, vrlo intenzivno na osnovi podataka s mobilnih telefona shvatili što se događa, kako su ljudi bili zaraženi, s kim su dolazili u kontakt, a uz pomoć tih mjera postavljali su karantenu i izolaciju za one koji su bili suspektni. U ovaj se hrvatski slučaj umiješao i Zoran Milanović, inače tijekom pandemije prilično – samozatajan. Hrvatski je predsjednik odbio pristati uz ovu, više-manje, ratnu mjeru i sve pravne i političke posljedice koje iz nje mogu proizići. Što je, uz pritisak medija, malo po malo „slučaj mobitel“ skrenulo u ropotarnicu, dok se, eto, nije kako treba ni probio na scenu.

Milanovićevi poklonici su pritom rado bacili pogled preko (istočnog) plota, procijenivši kako je tamošnji predsjednik COVID-19, s kojim se Srbija bori teško i s promjenljiv uspjehom, pretvorio u svoj osobni narcističko-militaristički horror-show i svakodnevno patetično glumatanje. Uz duge, što policijske što vojne, cijevi po beogradskim ulicama koje same po sebi izazivaju nelagodu, Vučić zna svakodnevnim ispadima dodatno potaknuti strah. I što je najgore – uživa u tomu.Tako je, primjerice, nakon što je u Beogradu organiziran izolatorij, ispalio: “Drago mi je što su se građani uplašili kreveta postavljenih na Sajmu, morat ću smisliti nešto još gore da se još više uplaše. Pitat ću Kineze.“

Nakon čega su se Srbi prepali da im predsjednik, uz Kinu, savjet ne zatraži i u majčici Rusiji; Jer u Moskvi je postavljeno čak 170 000 kamera, na ulicama, institucijama i podzemnoj željeznici, spojenih na sustave koji u rekordnom roku mogu identificirati svakog snimljenog, pa ga i prepoznati čak i po silueti. Taj sustav opslužuje oko 100 000 tisuća ljudi, od IT stručnjaka do policije a sa svime je povezana Federalna služba sigurnosti. Navodno se ovaj ruski Veliki brat koristi samo za kontrolu onih koji su u samoizolaciji, ali ruski borci za ljudska prava već upozoravaju na zlorabu „antirežimsih“ oporbenih građana.

„Možda je ovo najteža kriza s kojom se suočava naša generacija, ali trebamo već sada razmišljati o njezinim posljedicama. Prvi put u ljudskoj povijesti, uz pomoć tehnologije, sve se ljude može nadzirati 24 sata na dan. Prije pola stoljeća to nije uspijevao čak ni KGB-u jer niti ova moćna služba nije imala dovoljno agenata koji bi pratili svakog sovjetskog državljanina, dok današnje vlade to mogu uz pomoć senzora i snažnih algoritama. Dovoljno je vidjeti što rade Kina i Izrael“, upozorio je utjecajni izraelski povjesničar i publicist Yuval Noah Harariu u autorskom članku u Financial Timesu.

A kineski je slučaj zbilja priča o ovovremenome Velikom bratu; Kineske su vlasti, čiji je, vidjeli smo, Vučić veliki pobornik, državljanima na mobitel poslale posebnu aplikaciju koja detektira ima li vlasnik COVID-19. Svaki vlasnik mobitela  preko aplikacije dobio je ocjenu u bojama na temelju njegova zdravstvenog stanja i povijesti putovanja. Tako zelena svijetli zdravima, crvena zaraženima, a žuta boja onima koji su bili u kontaktu s zaraženima, ali koje virus još nije inficirao ili za to nema potvrde. Čak i kad je ukinuta stopostotna karantena, zadržana je odredba o obvezi nošenja spomenutih aplikacija. A kršili netko ovu zapovijed, kontroliraju policajci i stražari, koji su raspoređeni u parkovima, kolodvorima i ostalim javnim mjestima.

Protiv COVID-a kao (i) protiv terorista

Budući je Harariu, deklarirajući svoju bojazan da bi korona doista mogla postati sestra Velikog brata, spomenuo i vlastitu domovinu, evo kako se vlada Benjamina Netanyahua bori s pandemijom; Odlučeno je da Shin Bet, agencija za unutarnju sigurnost, može pratiti svaki mobitel u Izraelu tijekom 24 sata. Kibernetičko praćenje koristit će se za lociranje osoba koje su bile u kontaktu s nositeljima virusa, a tehnologija omogućuje Shin Betu da prati ljude koji su se približili drugim osobama na udaljenost na kojoj se mogu zaraziti te ih izravno obavještava na njihove mobitele da su bili izloženi i zato moraju u karantenu ili se podvrgavaju testiranju.

„Od vas, izraelskih građana, traži se da ostanete u kućama. To više nije zahtjev, to nije preporuka, to je obvezujuća direktiva koju će provoditi redarstvene vlasti“, obznanio je izraelski premijer u izravno televizijskom obraćanju Izraelcima. Ipak, odluka je postala pravosnažna tek nedavno, jer je Vrhovni sud zabranio sigurnosnim službama da elektronskim putom prate izraelske građane i hapse ljude koji krše karantenu, sve dok se ne osnuje parlamentarna komisija koja će nadgledati djelovanje tajnih službi. Čim je to odrađeno, Shin Bet, koji inače ovim metodama prati osobe osumnjičene za povezanost s terorizmom, došao je na svoje.

Korak - a možda i više - naprijed(?!) napravio je, za priču o demokraciji u doba pandemije, nezaobilazni Viktor Urban, koji od početka s javnošću komunicira samo putem vlastitih uredbi. Prije toga, sondirajući teren, donio je Zakon o koroni koji mu daje apsolutnu vlast. A mađarska oporba tvrdi kako taj zakon nema ograničenje djelovanja. Pa, ipak, mi smo se u Bosni i Hercegovini silno obradovali kada je sredinom travnja iz Budimpešte u sarajevsku zračnu luku dopremljeno 200 000 zaštitnih maski i 10 000 zaštitnih odijela, koji će jednako biti raspoređeni na dva entiteta. Mada je prvotno Orban kanio ovu donaciju poslati samo Republici Srpskoj. Valjda mu je tamošnji vožd nekako bliži.

Korona nam je (samo) otvorila oči

 U kontekstu čega treba čuti razmišljanje zagrebačkog filozofa dr. sc. Hrvoja Jurića, koji na gotovo sveprisutnu zebnju da se svijet u kojem trenutačno živimo pretvara u zatvor protiv kojeg se ne branimo jer smo svjesni opasnosti izlaska iz izolacije, odgovara u Večernjem listu:

„Ne bih rekao da je svijet u kojem živimo postao kao zatvor, nego da nam je posljednjih dana samo postalo jasnije da živimo u svijetu koji i inače funkcionira kao zatvor.Totalni nadzor, a zapravo i totalno posjedovanje individualnih ljudskih života i međuljudskih veza, globalno vladajućeg tehnoznanstveno-ekonomsko-političkog-medijskog sistema nije novost, ali sada bolje možemo pratiti kako funkcionira ograničavanje sloboda i prava, kontroliranje, discipliniranje i sankcioniranje.

A uz rečeno, nije - možda?! - loše podsjetiti i kako je diktatura najučinkovitiji oblik vladavine, ali je ne smatramo prihvatljivom i promoviramo demokraciju uza sve rizike koje sa sobom nosi te kako demokratski sustavi imaju bolju i efikasniju zdravstvenu i socijalnu zaštitu, a autoritarni režimi imaju više mobilizacijskog i represivnog kapaciteta.