Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Dotle smo evo ipak došli, do, dakle, stanovita posipanja pepelom – makar! – medija, rodonačelnika teze o nekakvoj „kristalnoj noći“, kako je Tomislav Tomašević – spremno! – uz potporu lijevoga tiska krstio incident u jednoj zagrebačkoj noći. Tako se, naime, potkraj prošloga tjedna pita Jutarnji list:  Je li moguće da je radikalizacija društva, porast nacionalizma, sve učestalije isticanje ustaških simbola i prizivanje fašističke tvorevine Nezavisne Države Hrvatske, u određenoj mjeri „uvezena“, a da naši političari to nisu prepoznali i upecali se na udicu?

Dnevnik uvrjeda

I odmah taj zagrebački dnevnik odgovara kako je, primjerice, posljednji incident u Splitu, kada je skupina u kojoj je bilo više od 50 muškaraca odjevenih u crno, nasilno prekinula održavanje Dana srpske kulture, podsjetio na akciju KOS-a (kontraobavještajne službe JNA) Labrador iz 1991. Riječ je o akciji srpske tajne službe čiji su agenti podmetnuli eksploziv na židovsko groblje u Zagrebu (i Židovsku općinu, op. a.) te izveli druge akcije čiji je cilj bio kompromitirati Hrvatsku, prikazati njezinu vlast kao fašističku i kompromitirati međunarodno priznanje. Slijedom čega nije teško poentirati: Oni koji su se ranih 1990-ih plašili da će Sava poteći uzvodno, ni danas se ne mire s neovisnom Hrvatskom. Mislim pritom na „bliski istok“, ali i domaće izdajnike koji su još do prije pet godina u tzv. listu srpske manjine Novosti psovali Vukovar.

Uza što treba nadodati kako je vokabular Lijeve naše sukladan onomu što ga produciraju tamo daleko Vučić & comp., tražeći uporno ustaše u svakome kutku Lijepe naše. No, krenimo malom kronologijom događaja koji su obilježili dane uoči 18. studenog – Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Hvala Arkanu… i Medakoviću

Istoga dana kada su, 30. listopada, identificirani posmrtni ostatci francuskog dragovoljca Jeana-Michela Nicoliera, saborska je zastupnica Dalija Orešković lajkala komentar na društvenim mrežama, u komu se toga vukovarskog heroja naziva stranim plaćenikom. Samo nekoliko dana kasnije stanoviti je 50-godišnjak – Srbin, dakako – ispod objave Radio Dunav Vukovar, koji je prenio informaciju policije o reguliranju prometa u vrijeme sprovoda Nicolliera, na ćirilici napisao:

 „Šta bi? Gle, iskopaše to plaćeničko *ovno. Mašala. Hvala Arkanu – pretpostavljam ovaj ga je valjda riješio.“ A, dodao je i zastavu tzv. Republike Srpske Krajine. Nakon što ga je našla, policija mu je oduzela i solidan arsenal (zabranjenog) oružja. Nema dvojbe kako je taj balvanaš i dalje zakopan u 1990-im, kada im je, baš kao u Glini, ondašnji Miloševićev ministar, a današnji srbijanski predsjednik, obećavao Veliku Srbiju, zagalamivši u praktički predvečerje Oluje: „Nikada 'Srpska Krajina', nikada Glina neće biti Hrvatska, nikad Banija neće nazad u Hrvatsku…“ Je li sada Oreškovićevoj i sličnima jasno u koje su se kolo uhvatili?!

Vratimo se, međutim, na Dane srpske kulture koji su otvoreni 7. studenog u zagrebačkoj Preradovićevoj ulici, u strogom središtu hrvatske metropole. Budući da im je prethodio, 3. studenoga, incident u Splitu, kada je skupina od stotinjak muškaraca odjevenih u crno upala u prostorije Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u Gradskom kotaru Blatine u trenutku kada je trebala početi kulturna večer, dogovoreno je da zagrebački događaj pokriva policija. U biti, osim neprimjerene galame i sporadična mjerenja kukuruza ništa se značajno u Preradovićevoj nije dogodilo. Pa, ipak, Tomašević je u tome prepoznao da se u Zagrebu slavila NDH. O tomu što su Dani otvoreni izložbom Dejana Medakovića, osvjedočenog poklonika Slobodana Miloševića, suautora Memoranduma SANU-a, štoviše glavnog tajnika i predsjednika toga velikosrpskog stožera, gradonačelnik se „ne bi htel mešati.“

Ma, nije im – jasno!

Uostalom, kako je riječ o notornom nacionalistu, zorno svjedoči činjenica da ga je baš takvim identificirao čak i Hrvoje Klasić kojemu se, također, gdjekad – počesto čak – po Hrvatskoj ukazuju ustaše, pa onda o njima (rado) piše po srpskim tiskovinama.

„On (Medaković. op.a.) je često isticao i kako je odbijao Miloševićev poziv u politiku, ali je istodobno bio na čelu Srpske akademije nauka i umjetnosti u njegovo vrijeme. I, stoga ne mislim da se bavio politikom kao političar, ali je njegovo promišljanje političkih odnosa na ovom području, po mojem mišljenju, duboko kontroverzno. I, rekao bih pogrešno“, iscijedio je Klasić podsjetivši i na tekstove publicista i novinara Darka Hudelista, u kojima je autoru osobno Medaković svjedočio kako je razočaran (tadašnjim) predsjednikom Borisom Tadićem i da su mu puno bliži radikali tandema Šešelj & Vučić. Nakon čega, evo (i) male inventure: Medakovićeva se baština treba(la) slaviti usred Zagreba desetak dana prije Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Ali – nije to skandalozno, po aktualnoj zagrebačkoj vlasti s Tomaševićem na čelu, skandalozno je to što je 50-ak mladića galamilo dok su Pupovac & bratija slavili ex-tajnika SANU-a.

Treba, međutim, Srbima, Pupovčevim, a i inače, priznati da su uporni. U tjednu komemoracije žrtava Domovinskog rata kanili su (ozbiljno) 11. studenog otvoriti izložbu fotografija Srpkinja, heroina velikog rata. U Vukovaru!Odustali su, nakon golemog pritiska javnosti, na sam dan kada je izložba trebala biti otvorena. A, možda im je sve postalo malo jasnije nakon što je BBB Vukovar dan ranije uzvratio svojom izložbom fotografija četnika i pripadnika JNA na fasadi i prozorima zgrade Zajedničkog vijeća općina? Zapravo, nije im postalo jasno!

„S obzirom na događanja i zahtjev gradonačelnika za odgađanje izložbe, želimo poslati poruku mira i međusobna razumijevanja. Odlučili smo otvaranje izložbe odgoditi za prosinac. S obzirom na to da je zahtjev gradonačelnika bio usmjeren na cijeli studeni, kao mjesec sjećanja, očekujemo i pozivamo ostale institucije u Vukovaru, Hrvatski dom, da sve programe koji su planirani za studeni odgode za prosinac, poštujući na isti način sjećanje na sve stradale građane grada Vukovara, izjavio je, među ostalim, predsjednik Zajedničkog vijeća općina Dejan Drakulić.

Mitrov danak, čiji, zapravo, sastanak

U gradu u komu su iz bolnice odvođeni i ubijani ranjenici i u komu se pjevalo: „Druže Slobo, šalji nam salate…“, ne može biti zajedničkog sjećanja. Da je k tomu tako, zorno svjedoči i 17. studeni 2020. kada je Vučićev posebni izaslanik Vedran Matić (teatralno) kleknuo na Ovčari, a onda kazao: „Izražavam veliko žaljenje zbog svega onoga što se dogodilo ovome gradu i građanima ovoga grada tijekom ratnih godina.“ No ako – klečanjem – prizivaš  Willyja Brandta, onda nemoj (neodređeno) govoriti o „građanima ovoga grada“. Njemački kancelar 1970. u Varšavi nije ostavljao prostor nikakvoj dvoumici – jasno je, naime, dao do znanja da se klanja herojima Varšavskog geta.

A, poglavito s današnje distance i aktualnog konteksta, pohod Vučićeva tekliča doima se potpuno promašenim. Zapravo, kakav je trag ostavio, najbolje ilustrira izjava predsjednika beogradske Adligate Viktora Lazića, koja je u prošlu srijedu (?!) namjeravala održati književno večer Mitrov danak – pjesnički sastanak. „…Kažu nepogodan je studeni jer podsjeća na razdoblje kada su činjeni zločini. A kada nije bilo zločina, svih nad svima“, relativizira Lazić.

Vratimo se, međutim, na kraju potencijalnom Labradoru II., koga evo propituje rečeni zagrebački dnevnik. Možda je pretjerano kazati kako je ponovno na djelu. Poglavito zna li se kako je Hrvatska vlada ocijenila da se SOA ne mora dodatno angažirati. Ipak, treba podsjetiti koji je bio cilja KOS-a ranih 1990-ih: Svjetskoj javnosti predstaviti (novu) hrvatsku vlast kao profašističku, antisemitsku. Danas, međutim, niti jedna svjetska agencija nije pisala što se dogodilo u Splitu ili Zagrebu. Samo, znači, Tomašević i pripadajuća mu kamarila vide „kristalnu noć“.

Hipodromske fatamorgane

Isto kao što od 5. srpnja ove godine i Thompsonova koncerta na Hipodromu vide – po srpskom šnitu – ustaše iza svakog kuta.

Slijedom čega onda koautor Memoranduma može, a domoljubne pjesme ne mogu u glavni grad svih Hrvata. Temeljem, naime, gradonačelnikove dijagnoze kako se eto slavi NDH, propisuje se terapija po kojoj Thompson može u glavni grad, ali samo jedan dan. Ne razumije, međutim, taj nekadašnji (zeleni) aktivist da će idućih tjedana po brojnim hrvatskim gradovima na desetke tisuća Hrvata slušati ratnu himnu Čavoglave. Možda u tolikom broju baš i usprkos njegovoj aktualnoj jadnoj cenzuri.

A slušat će ju oni koji razumiju kako je zahvaljujući žrtvi Vukovara, Hrvatska dobila najvažniji rat u svojoj povijesti. Jer, da je izgubila Domovinski rat, Hrvatska bi izgubila državu. Slijedom čega onda Hrvati Medakovićevu izložbu ne bi gledali samo u (Tomaševićevu) Zagrebu.