Piše: dr. Mario Bernadić

Već smo u jednom od ranijih tekstova u ovoj rubrici govorili o tome kako je tamo nekoć kod samog osvita civilizacije došlo do raslojavanja onog izvornog i nedjeljivog Svetog, i to na muške i ženske aspekte. Pri tome su se muška božanstva više vezala za nebo, svjetlo i razum, dok su se ona ženska prvenstveno povezivala sa zemljom i vodom, dakle onim plodnim i životvornim silama, ali po analogiji stvari (poplave i potresi) istovremeno tako nepredvidljivim i kaotičnim.

Raslojavanja Svetog
Premda će kroz kasniju monoteističku tradiciju ova starovjekovna dihotomija biti dobrano prevladana, moguće da ju je ponešto dobro zadržati barem kao izvjesnu pomoćnu hipotezu uz čiju pomoć ćemo bolje sagledati one neke vlastitosti ženskog i muškog bića.

Dakle, već tamo nekad na drevnom Bliskom istoku činilo se kako je muška perspektiva više bjelodana, odnosno ponešto transparentnija i konciznija od one ženske. S druge strane, ako je muška perspektiva već bila obasjana suncem, to ne znači da je ona ženska bila posve mračna. I ona je imala svoj sjaj, ali bijaše to zagonetni sjaj mjesečine. Ona je činila stvari više mističnima i lijepima, a manje transparentnim i konciznim. Ženska ljepota je oduvijek fascinirala muški rod, ali ih je zato žensko ponašanje uvelike zbunjivalo, pa čak ponekad i plašilo, a veliki psiholog Sigmund Freud će stoljećima kasnije zapisati da čak i nakon 30-godišnjeg psihološkog istraživanja i prakse još uvijek nije uspio dokučiti što to žene zapravo žele.

U današnje vrijeme feministice bi rekle da je jedna ovakva ženska nekonciznost i netransparentnost prvenstveno posljedica tisućljetnog muškog zatiranja i hegemonije nad ženama, te da one sad intenzivno rade na tome da isprave ovu povijesnu nepravdu ohrabrujući žene diljem svijeta da hrabrije zauzmu i brane svoja htijenja i stavove.

Međutim, u konačnici i neće biti lako sagledati koliko je od svega ovoga do povijesnih, političkih i religioznih prilika, a koliko do same prirode stvari, podjednako kao što na kraju nije jednostavno dokučiti koja je to žena uistinu moćnija: Ona što na glas izriče svoje stavove i neustrašivo se bori za ženska prava ili pak ona što mudro šuti te – ako treba – na svoju ruku poduzima ono što već poduzima. A o svemu ovome danas često dvoje i same feministice…

„Muškarci stvaraju zakone, a žene običaje“
Nizozemski aristokrat i političar iz 16. st. Charles de Ligne zapisa kako su muškarci ti koji stvaraju zakone, dok žene stvaraju običaje. U smislu određenog ponašanja, načina rada ili života, običaj je također nekakav zakon, ali nepisani, te koji se posve spontano prenosi s koljena na koljeno. I upravo mu ovo daje i značajnu prednost nad zakonom. Jer običaj ne treba ni mudre pravnike ni dičnu ustavotvornu skupštinu. Ne treba mu ni represivni aparat koji će ga podržati, jer običaj je nešto što se podrazumijeva samo po sebi. A upravo jer se podrazumijeva sam po sebi, ne trebaju mu onda ni službene novine. Dovoljno je da majka podsjeti ukućane što je to danas i što se na taj dan radi. Škotski pisac i povjesničar Thomas Carlyle smatra da moć običaja seže zapravo i mnogo dalje od ovog prethodnog: „Sve činimo po običajima, pa čak i vjerujemo, naša osnovna načela, pa ma koliko mi hvalili slobodu mišljenja, najčešće su takva u koja još nitko nije posumnjao.“

Lógos i sophia
Naznačeno promišljanje kao da nas spontano vraća do dva iznimno važna antička pojma koji će svoju konačnu vizuru zadobiti unutar biblijskih spisa. Prvi je lógos, drugi je sophia. Lógos je kod antičkih mislilaca mogao značiti puno toga: riječ, zakon, mjeru, red, logiku, gramatiku… Kod Heraklita on zadobiva već i izvjesnu božansku vizuru te se poistovjećuje s onom zagonetnom kozmičkom zakonitošću što sve suprotstavljene prirodne sile i tendencije dovodi u međusobni sklad i ravnotežu. Stoici tome pridodaju i značenje Svjetske umjetnosti, da bi u konačnici u kršćanstvu Lógos (pisan sada velikim slovom) bio poistovjećen s Riječju Božjom, odnosno, s Drugom božanskom osobom, ali opet ne toliko s onom konkretnom povijesnom osobnošću Isusa Krista, koliko s njegovom imanentnom, božanskom preegzistencijom. Nasuprot tomu, sophia je bila ženskog roda. Kod Grka se ona općenito odnosila na mudrost, dok se u Starom zavjetu njome označavalo onu Mudrost koja pravednicima stiže od Boga, ali dodatno i sve one benevolentne, majčinske aspekte Božjeg bića, inače po sebi nesvojstvene onom strogom i nerijetko hirovitom pojmu starozavjetnog Jahve.

I Lógos je po sebi označavao mudrost Božju, štoviše onu najuzvišeniju moguću, no samim tim i ponešto distanciranu i teško shvatljivu običnim smrtnicima, te stoga ne čudi da će ovaj kompleksni pojam nadalje postati prvenstveno zanimanjem mudrih filozofa i učenih teologa. S druge strane, o Sophiji kao da se i nije imalo što posebno govoriti, ali ne zbog njezine eventualne tajanstvenosti, nego zbog njezine tijesne životne bliskosti i spontane neposrednosti. Ona je jednostavno tu, pa ju je pokatkad upravo zbog toga tako teško i primijetiti. Zvuči posve paradoksalno, ali nije. Jer veliki tragaoci žude isključivo za onim dalekim i nepoznatim stvarnostima i istinama.

Što je zapravo lógos, a što sophia u našem konkretnom ljudskom životu, možda je na dramatičan način ponajbolje opisano kod čuvenog slovenskog pisca Ivana Cankara u onoj njegovoj autobiografskoj crtici Šalica kave. U svojoj mladosti, dok se spremao napisati svoje prve pjesme, bio je u vrlo čudnoj, zapravo uznemirujućoj fazi. Nekakva groznica i teški nemir. Bjesomučna potraga za stihom, smislom i rimom. I tako mu se jednog dana pila kava, ali znao je, kako kaže, da u kući nema ni „hljeba“, a kamoli kave. No majka se nekako snašla, nabavila ju je i skuhala, ne bi li ga barem malo oraspoložila i relaksirala. I kad mu je sa smiješkom na licu konačno donijela kavu, on se grubo na nju izderao te poručio da mu kava više ne treba… I tek mnogo godina kasnije, ta scena ga je stala progoniti, izazivajući u njemu najdublji stid, žal i kajanje. Tko zna, izgleda da se neki ljudi prvo moraju popeti do samog vrha misaonog neba ne bi li konačno saznali da je Ljubav oduvijek bila na njihovoj strani.

A kako na Zemlji, ovaj put isto tako i na Nebu. O Blaženoj Djevici Mariji i nema se mnogo toga reći s teološke strane. No, opet je nekako katolička vjera naprosto puna Marije. Dok će vam svaki osvjedočeni, prekaljeni katolički kršćanin reći da je kroz najteže životne kušnje i izazove prošao stameno s krunicom u rukama, nema tu nekog velikog razmišljanja. To je područje rudimentarnih duhovnih instinkta i praiskonske želje za preživljavanjem. Čak, ako čovjek prije toga i nije bio neki veliki molitelj, tko se nađe u situaciji davljenika, vidjet će – gotovo pa trenutno – i posve jasno da je krunica njegov pojas za spašavanje.

Majčinstvo kao rješenje „ženske zagonetke“
Udala se djevojka, i nije prošlo mnogo već se počela miješati u neke obiteljske rasprave oko nasljedstva. Kažu njegovi: „Šta oženi, crni sine!?“ Ma nije ona uopće bezobrazna, nego se samo pravovremeno brine da nešto ostane i njezinoj djeci koju doduše još nije ni rodila…

Ili, jednom zgodom izjadala mi se jedna naša fina kršćanska djevojka o tome kako ju je neočekivano razočarao mladić. Šetali navečer gradom i tako stigli i do BMW-ova auto salona. Nemaju oni naravno ni približno novca za tako nešto, ali eto zastali malo, razgledaju, maštaju na glas. I na njezino ogromno zaprepaštenje on reče da mu se sviđa Mini. Ona ga je naravno isti tren plačući napala da uopće ne misli na djecu! Njezina želja je naravno bio veliki SUV X5. Ne, jer je razmažena i raskalašena, nego jer se na veliko zadnje sjedište moglo natrpati hrpu djece, i da su pri tome sigurni ono baš kao u tenku.

U ovom smislu, Friedrich Nietzsche je izvrsno primijetio da je žena zagonetka čije se rješenje zove majčinstvo. Zbilja, muškarci su jako često začuđeni, a pokatkad doslovno i zaprepašteni nekim ženskim postupcima i razmišljanjima. No, pokatkad su s tim začuđene te zaprepaštene i same žene. Kako reče ona jedna ovdašnja djevojka u kratkom video uratku na društvenim mrežama: „Kad više nisam znala što ću sa sobom, ja sam se udala; i sad više ni on ni ja ne znamo što ćemo sa mnom!“

Naravno, ovakva hirovita stanja i izdanja mogu biti povezana i s nekim sasvim drugim razlozima, no pored njih uglavnom su vezani za majčinstvo. Naime, žene su po sebi toliko psiho-fizički snažno usmjerene na majčinstvo da im zbog toga često ne preostaje dovoljno snage, fokusa, pa ni obzira i za sve one druge ljude, stvari i situacije u životu.

S tim ponešto stižemo i do ljubavne problematike. Muškarci uvijek iznova, minimalno na nesvjestan način, očekuju da će pronaći ženu koja će ih voljeti intenzivno kao njihova majka. Međutim, to i ne ide baš tako, jer su oni već imali svoju majku, dok će njihova izabranica sada i sama morati ostvariti svoje majčinstvo u smjeru njihove zajedničke djece. Zreli muškarci će ovo u konačnici već razumjeti i prihvatiti, dok će se oni nezreli i dalje pokušati izboriti za svoja, vječito tinjajuća, djetinjasta očekivanja. Prvi, dakle, uspijevaju shvatiti da su već dovoljno dugo bili ljubljeni sinovi, te da je sada vrijeme da to bude netko drugi, dok se oni drugi – nezreli još uvijek nemaju namjeru odricati nenadmašnih i neponovljivih privilegija sinovstva.

Međutim, izvjesno je da u svemu ovom ipak treba postojati i neka ravnoteža sa ženske strane. Naime, neke žene su toliko fokusirane na svoju djecu, da im muževi pri tome preostaju isključivo kao izvjesna logistika. Što će reći da im se na ovaj način jedino daje pravo da marljivo privređuju i šute. S druge strane, ni samoj djeci se na ovaj način ne čini dobro. Suočeni, kasnije kroz život, s naslijeđem presnažne majke i preslabog oca mogli bi se lako prometnuti u pravo poprište nerazrješivih psiholoških kompleksa i unutrašnjih sukoba. Jer djeca bez ikakve sumnje trebaju zdravu ravnotežu u vidu pravog oca i prave majke, i to onog oca i majke koji se međusobno ljube i uvažavaju.

Stoga su i muškarci i žene, podjednako kroz vjeru, pozvani nadilaziti one uske biološke zadanosti vlastitoga bića, te tražiti svoje sidrište u mirnim vodama univerzalnog božanskog očinstva i majčinstva. Bilo oni bližnji ili daljnji, ljudi mi mogu biti braća i sestre samo ako nad svima nama postoji onaj univerzalni Otac i univerzalna Majka. A gdje ovo izostaje, preostaje samo nelojalna konkurencija kao i grčevita borba s njom, tj. protiv nje.