Priredila: Josipa Prskalo

Posebnost biblijskog pojma „žene“ jest ta da obuhvaća sve odlike ženstvenosti kao djevice, sestre, zaručnice, prijateljice, a Knjiga Postanka posebno stavlja naglasak na majčinstvo. Tako kaže: „Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima“ (3,20). Ovdje je važno podcrtati kako Eva u Starom zavjetu nije privatna osoba nego ona koja uosobljuje život, koja znači život i koja je majka života.

Majka udova Kristovih
S druge strane, Nova Eva – što je samo jedno iz mora najraznovrsnijih i izvrsnih imena kojima se Djevicu Mariju časti – pristaje na život i pristaje uz život.
Jedna od prvih istina mariologije jest da je Marija Majka Božja, te stoga, neki, bogomajčinstvo žele razumjeti kao temeljno načelo ove teološke discipline. No, zadržat ćemo se na onome što majčinstvo u svojoj bitnoj naravi jest – sama ljubav.
Tako Ivan u svom Evanđelju (19,26) piše: „Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: 'Ženo! Evo ti sina!' Zatim reče učeniku: 'Evo ti majke!'“. Ovih nekoliko prostih, jednostavnih, običnih, reklo bi se, riječi imaju takvu težinu kojom Isus, zapravo, personificirano prenosi Marijino majčinstvo na cijelu Crkvu u osobi ljubljenog učenika.

O tomu je Sv. Augustin u kontekstu govora o Crkvi kao mističnom tijelu Kristovu čija je Isus glava, istaknuo kako je Marija majka udova tog mističnog tijela, a Drugi vatikanski koncil je u svojoj Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen Gentium, rekao kako nam je Marija, uz naše biološke majke, majka u redu milosti (LG 61).
Ona je tako preko majčinstva samo jednom Sinu, postala majka svima vjerujućima. Naša roditeljica u vjeri.

Majka s vjerom vs majka bez vjere
No, vratimo se na jednu od važnijih početnih postavki – Marijino bitno pouzdanje u Boga. Što bi Marija bila bez tog svog bezuvjetnog pouzdanja i vjere? Obična djevojka iz Nazareta? Udata? Neudata? Udata za starijeg čovjeka? Neupamćena? Majka tek jednoga sina? A žene su onomad rađale i po desetoro djece...

Što su danas zapravo majke bez vjere? Tko im, osim Boga može pružiti snagu, najprije, u onolikim porođajnim mukama u kojima na svijet donose djecu? Božja nazočnost za majke je bitna od samih početaka. Tko je uz majke kada bdiju nad svojom novorođenčadi i nižu besane noći u ogrlicu koju nose cijeli život? Samo one znaju kako se nositi sa svim brigama jer samo su one nosile svoje čedo pod srcem. Majkama je nerijetko, upravo Bog, jedini oslonac... Kada sve padne na njihova „slaba“ leđa, On je tu da taj teret pomogne nositi.

Marija nam je također važna i kao primjer čestite žene u kući, ali i kao ona koja je u školi Isusovoj. Ona je bila ta, kako to običava i danas, koja je svoje kućanstvo držala. Koja je razborito postupala, često iza kulisa. Koja je kućila, a ne raskućivala, obavljajući sve one poslove koji su, uvjetno rečeno, smatrani (i koji se još uvijek smatraju) „ženskim poslovima“. Za Mariju, Božju izabranicu, jedinu ženu kojoj je pripala takva milost Božja, to nije bio nikakav problem, dapače, svemu je pristupala poslušno i ponizno... No, koliko su majke danas sposobne kućiti, a ne suprotno? Nerijetko smo svjedoci kako novca, uglavnom fali... Kako danas, sa svim izazovima konformizma i konzumerizma razborito trošiti – ne rasipati niti škrtariti – upravo tako po uzoru na Mariju.

Uz to, ona je bila „redovita učenica“ u Isusovoj školi. Bez izostanaka. Bez prijekora. Bez slabih ocjena. Njegova najizvrsnija učenica i pratiteljica. Kakav je samo primjer Marija...

I majka takvog Sina, koja ima svako i apsolutno pravo biti najponosnijom, uznositi se tim, ona ostaje ponizna i svoj ponos dostojno drži, ponos kada promatra čudesne znakove Njegove... Koliko je danas takvih? Koliko majki zna tako biti ponosnom, a da to ne da na sva zvona? Koliko njih zna i na tomu putu slijediti Bogorodicu? Samo gledat i učit.

Rekla je „da“
Govoreći pak o Mariji kao biološkoj majci Isusovoj vidimo da je ona, poput svake majke, prošla sve faze na tomu putu. Kada je riječ o njezinu začeću onda to u svijest priziva činjenicu da je ona još od početka namijenjena i odabrana za ovu ulogu, a tomu je rekla „sudbonosno da“ kada je i sama začela po Duhu Svetomu – najprije vjerom, a onda tijelom. Ona je potom, na svijet donijela Isusa čija se ljudska narav začinje u njoj, a božanska se, poslije rođenja, ne pripaja ljudskoj. Marija je hranila svoga sina ljubavlju kojom je i sama od rođenja bila obavijena. Ona je, kako je dijete stasalo, kao sve majke, brinula i bdjela, plašila se. Tako se prisjećamo zgode iz Lukina evanđelja (2,41-50) kada je Isus 12-godišnjak ostao u Jeruzalemu u Hramu, a Marija i Josip su ga zabrinuto tražili kada su primijetili da ga nema...

Često se može čuti kako nema veće duševne boli od one koju majka koja izgubi svoje dijete osjeti, a Mariji je tu bol u svojem proročanstvu nagovijestio još starac Šimun spomenuvši mač koji će joj probosti dušu (usp. Lk 2,35). Zamislimo samo što bi današnje majke, promatrajući kako im djecu muče neljudskim mukama, učinile, kako bi se osjećale, bi li izdržale?! Marija je, s tim istim mačem, sve to pokorno, kao ponizna službenica, podnijela ne zamrzivši nikoga. Koja je to vjera, nadljudska snaga, dosljednost svome „fiat“ (neka bude)...

Iz ovoga vidimo kako je Marija uistinu najbolja paradigma svim majkama. Njima je Bog darovao najljepši mogući dar – da njegovom voljom na svijet donose nove živote. Da pod njihovim srcem devet mjeseci kuca još jedno maleno srce i osjete svaki mogući pokret koje dijete načini u utrobi.

Podarivši im majčinstvo Bog je zapravo majke stavio na prijestol kojim vlada upravo ona – Majka Spasiteljeva, Majka cijele Crkve koja joj je povjerena i uz koju je od samih početaka i uvijek, kao uz svog Sina.