Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Promišljanje Svetog Oca Franje o rusko-ukrajinskom ratu u predvečerje obilježavanja 10. obljetnice njegova pontifikata, izazvalo je, kao zapravo i uvijek kada rimski biskup uđe u diplomatske vode, veliku pozornost. Štoviše, kontroverze; Govoreći, naime, za talijansko-švicarsku televiziju RSI, što su potom prenijeli talijanski dnevnici La Repubblica, La Stampa i Corriere della Sera, kazao je kako je rat u Ukrajini potaknut „imperijalnim interesima, ne samo „Ruskog carstva“, već i  „carstava“ iz drugih dijelova svijeta.

Skinuo je zapravo poglavar Katoličke Crkve diplomatske rukavice i kazao nešto što u aktualnom ozračju, evo već više od godinu od početka „specijalne ruske operacije“, i nije baš – oportuno.

“Lajanje“ na ruska vrata

Slijedom čega se, međutim, treba podsjetiti na njegovo svjedočenje Corriere della Sera iz svibnja prošle godine – kada je rat (još) bio još mlad –u kojemu je kazao kako se nekoliko mjeseci prije nego što je Vladimir Putin poslao svoje snage na Ukrajinu sastao s šefom (jedne) države koji je izrazio zabrinutost što „NATO laje na vrata Rusije“. Ova je teze ostavila popriličan dojam na Papu te je, izazivajući nemalo iznenađenje, rekao kako ne vidimo cijelu dramu koja se odvija u pozadini ovog rata, koji je, drži, možda nekako bio izazvan ili nije spriječen. A na također iznenađujuće pitanje: Čini li ga taj stav zagovornikom Putina?, odgovorio je: „Ne! Bilo bi pojednostavljeno i pogrešno kazati takvo što.“

Uz rečeno, treba podsjetiti kako Sveta Stolica još od sredine ožujka prošle godine traži susret Pape i ruskoga predsjednika u Moskvi. Svi (diplomatski) napori ostali su do sada bez ikakva rezultata, što, međutim, nije Franju uopće pokolebalo. Evo i sada, uoči obilježavanja desetljeća svoga stolovanja na Trgu Sv. Petra, iznova je ponovio kako je spreman otići u Moskvu. Gotovo istovremeno, sredinom ožujka apostolski nuncij u Njemačkoj nadbiskup Nikola Eterović posvjedočio je kako je Papa spreman za posredovanje „ako to obje strane ozbiljno žele i ako su spremne zauzeti se za pravedan i trajan mir“. Pri čemu nije nevažno podsjetiti, poglavito one koji su pobornici teze kako se katolički poglavar (nešto…) koleba, da je Papa, pred Uskrs prošle godine, javno poljubio ukrajinsku nacionalnu zastavu koju je, uprljanu krvlju u gradu paćeniku Buči, dobio na dar od ukrajinskih branitelja. I tako je, makar nakratko, začepio usta onima koji su ga stigmatizirali zbog njegova (navodnog) „verbalnog plesa po jajima“.

U tome je kontekstu, dakako, ilustrativan i Papin odnos, ili možda je preciznije kazati – sraz, s moskovskim patrijarhom Kirilom; Franjo se kanio susreti s tim, pokazala je odmah  na početku ukrajinska kriza, Putinovim pouzdanikom i – čak! – javno navijestio taj susret prošloga proljeća.

(Samo) Isusov jezik!

Sondirajući teren za taj „moskovski summit“ obavili su telefonski razgovor u kojemu je pozivatelj iz Vatikana moskovskog sugovornika upozorio da se „ne pretvara u Putinova oltarnika“. Uz to, Petrov je nasljednik apelirao:  „Brate, mi nismo državni klerici, ne možemo koristiti jezik politike, nego Isusov“.

Šira javnost nikada nije doznala što je moskovski patrijarh odgovorio, ali vrijeme poslije toga razgovora pokazalo je kako Kiril ustrajno (i dalje) sjedi svome predsjedniku zdesna.  Unatoč pak svemu, Sveti Otac nije želio zatvoriti vrata prema Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi. Međutim, kako je osobno priznao, nakon što su ga savjetovali diplomati, odustao je od susreta s Kirilom. Kako bilo, sada, evo, Sveta Stolica iznova navješćuje diplomatsku ofenzivu s akcentom na – Moskvu. Što, jasno, priziva povijest diplomatskih, rekli bismo, kontinuiranih napora Vatikana u rješavanju svjetskih kriza.

Nedvojbeno, pape Ivan XXIII. i Ivan Pavo II.,  poglavari su što su ostavili neizbrisiv trag ne samo u Katoličkoj Crkvi nego i u svjetskoj politici XX. stoljeća. „Dobri papa“, kako su ga odmilja zvali, imao je vrlo uspješnu diplomatsku karijeru kao papinski nuncij u Parizu, čemu je doprinio i istančani smisao za humor Angela Giuseppea Roncallija, kako je bilo pravo ime toga pape iz okolice Bergama. Njegovi suvremenici bilježe (istinitu) anegdotu iz 1958., kada je prolazeći rimskim ulicama za konklave 1958. čuo kako neka žena komentira njegovu zavidnu korpulenciju: „Bože moj, što je debeo“, kazala je, na što se Roncalli okrenuo i odgovorio: „Gospođo draga, konklave nisu natjecanja u ljepoti.“ I bio je u pravu, kardinali su baš njega izabrali za nasljednika Pia XII. Bilo mu je (čak!) 77 godina, a dočekao ga je, baš kao i aktualnoga poglavara, prijeteći treći svjetski rat. Dok se pripremao za Drugi vatikanski sabor, zbog čega je na vlastitoj koži osjetio staru Churchillovu tezu da su najopasniji meci iz vlastitih (konzervativnih…) redova, u kolovozu 1961. izbila je berlinska kriza, koja je prijetila ratom između Zapada i sovjetskog bloka. Sovjeti su počeli graditi Berlinski zid e kako bi spriječili masovno bježanje nezadovoljnika na Zapad.

Rođendanska čestitka koja je promijenila svijet

I tada se dogodilo nešto što suvremena diplomacija ne pamti; Papa se preko Radio Vatikana obratio i zapadnim saveznicima i Sovjetima, pozvavši ih da sačuvaju mir. Predsjednik SSSR-a Nikita Hruščov reagirao je u Prvadi hvaleći na sva usta Papin apel. A šest mjeseci kasnije kontroverzni sovjetski moćnik šalje u Vatikan brzojav s čestitkom u povodu Papina 80. rođendana. Nezabilježeno! Na kraju, berlinske je kriza riješena – a da kako?! – kompromisom. Hruščov je, istina, sagradio Zid, ali oružje je mirovalo. No, samo nekoliko mjeseci kasnije rat je iznova bio (gotovo) realna opcija. Jedan od aktera bio je ponovo Hruščov, a na drugoj strani stajao je američki predsjednik John Kennedy. Zbog kubanske krize svijet se uistinu našao na rubu novog svjetskog sukoba. Ivan XXIII. ponovo uzima inicijativu u svoje ruke te s kredibilitetom uspješna diplomata u berlinskoj krizi uime cijeloga svijeta upućuje apel za svjetski mir. I Sovjeti popuštaju. Svijet je konačno mogao odahnuti.

Samo nekoliko mjeseci nakon kubanske krize, Papa objavljuje encikliku Pacem in terris (Mir na Zemlji) u kojem se obraća cijelom ljudskom rodu apelirajući za svjetski mir, nasuprot prijetećoj nuklearnoj katastrofi. Riječ je o prvoj enciklici u kojoj poglavar Katoličke Crkve nije govorio o vjerskim temama, nego u širem smislu o političkim pitanjima. I ne samo to, bila je to prva enciklika koju je u cijelosti objavio New York Timesu, a Washington Post je pisao: „Pacem in Terris nije samo glas starog svećenika, niti samo onaj drevne Crkve, to je glas savjesti svijeta.

Oporuka „dobrog Pape“

Dvije godine kasnije „Ivanova enciklika“ bila je tema na konferenciji Ujedinjenih naroda, na kojoj je sudjelovalo više od 2 000 državnika i znanstvenika. Povijest je pokazala kako je to zapravo bila Papina svojevrsna oporuka;  Umro je 3. lipnja 1963., blaženim ga je 3. rujna 2000. proglasio Ivan Pavao II. , a 27. travnja 2014., baš kad i papu Wojtylu, Franjo ga je upisao u knjigu svetaca. Inače, odmah nakon njegove smrti javili su se glasovi koji su iskreno priželjkivali izravnu kanonizaciju Ivana XXIII. te su inzistirali da se zanemare dugi rokovi crkvenopravnog postupka.

Precizni diplomatski kroničari pak bilježe kako je tijekom pontifikata pape Ivana Pavla II. kroz Vatikan prošlo 1 500 političara, među kojima i 250 premijera. Zanimljivo, prvi je na Wojtylina vrata pokucao jedan Rus, ministar vanjskih poslova Sovjetskog Saveza Andrej Gromiko, a posljednji, 'ajde nije ni to (makar nama) nezanimljivo – hrvatski premijer Ivo Sanader.

Nerijetki su oni koji vjeruju da je taj veliki Poljak (i, dakako, veliki Papa!) najzaslužniji za rušenje komunizma. Kako bilo, nedvojbeno je da je, sad već, Sveti Ivan Pavo II., aktivno sudjelovao u demontiranju komunizma i rušenju Berlinskog zida podignutoga u dramatičnim okolnostima u vrijeme pontifikata Ivana XXIII. Uostalom, najveći i najorganiziraniji antikomunistički pokret Solidarnost  pojavio se u Wojtylinoj domovini.

Sveti Otac Franjo, podsjetio je, na plenarnoj sjednici Papinske akademije znanosti u rujnu prošle godine, na zahvalu koju je Sveti Ivan Pavo II. uputio Mariji što svijet nije doživio atomski rat.  Izražavajući pritom, usred ukrajinske krize, zabrinutost zbog brojnih oružanih sukoba u svijetu, referirao se i na svoju nekadašnju izjavu kako je riječ o trećem svjetskom ratu u dijelovima. „Danas bismo mogli kazati kako je riječ o potpunom“, upozorio je. A ovih je dana u svome Popecastu kazao kako nije očekivao da će biti Papa koji vodi opću Crkvu u vrijeme trećeg svjetskog rata. A evo ga praktički u cipelama i Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. I zato i jeste na 10. obljetnicu pontifikata zavapio: „Mir, potreban nam je mir!“

Svi su p(r)ozvani

Dakako, nije Mario Bergollio (samo) molitelj, promatrač „svijeta oko nas“,  nego ponajprije akter i neprestani navjestitelj Evanđelja mira. Kao što je to uostalom sredinom prošlog tjedna podsjetio i nadbiskup Eterović citirajući, kako je naglasio, dijelove programskog dokumenta Evangelii gaudium.

„Crkva naviješta Evanđelje mira i otvorena je za suradnju sa svim nacionalnim i međunarodnim autoritetima kako bi skrbila o tome velikom univerzalnom dobru“.

A kada je riječ o potpori miru – svi su p(r)ozvani!