Jedna (morbidna) sarajevska ratna priča

Može li Srbin prebrojavati djecu koju su ubili Srbi?!


Donedavni ugledni banjolučki analitičar Srđan Puhalo traži da se dokumentira podatak kako je u Sarajevu ubijeno 1 601 dijete. Društvene su ga mreže po kratkom postupku osudile na smrt ne dokaže li da kao vojnik Vojske RS-a po bošnjačkim civilima nije bacao granate, nego cvijeće.

Na sarajevskom spomeniku uklesano je 520 imena ubijene djece Foto:  Ivan Popović

Na sarajevskom spomeniku uklesano je 520 imena ubijene djece Foto: Ivan Popović

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Zapravo je u ovoj, dijelom skandaloznoj, dijelom morbidnoj, sarajevskoj priči vrlo znakovita, kao ilustracija ozračja u „europskom Jeruzalemu“, ispovijed Srđana Puhala koji je početkom svibnja objavio tekst pod naslovom „Dokažite da je u Sarajevu ubijeno 1 601 dijete ili prestanite koristiti taj broj“, a u kome autor propituje broj ubijene djece tijekom opsade Sarajeva i nudi nagradu od 10 000 maraka onomu tko dokumentira taj podatak.

„...Ipak, u toj najboljoj namjeri da se oda počast ubijenoj sarajevskoj djeci, stalno se potencira jedna činjenica koja, jednostavno, nije dokazana, a to je da je u Sarajevu ubijeno 1 601 dijete. Prema istraživanjima koja su dokumentirana, ubijeno je mnogo manje djece, a taj broj varira od institucije do institucije, ali nije ni blizu ovog broja“, napisao je Puhalo uz ino.

Kuka i motika bošnjačkih domoljuba

Nakon čega se – u čas! – od ugledna političkog analitičara i psihologa, riječju „poštenog Srbina“ iz manjeg entiteta, prometnuo u srpskog snajperistu. A ni to što mu je đeneral Ratko (kalinovački) zemljak, nije mu, dakako, pomoglo nakon što se na njega sručila kuka i motika bošnjačkih (dežurnih) domoljuba. Štoviše, jedan je tjednik, na, inače, turskim jaslama, tražio od Puhala da dokaže kako je kao vojnik Vojske Republike Srpske po bošnjačkim civilima bacao cvijeće, a ne granate. Jer svaki je Srbin četnik dok (se) drugačije ne dokaže, takva su uvriježena pravila u multietničkom bastionu podno Trebevića.

Dakle, ispovijedajući svoje grijehe sarajevskoj (i medijskoj) čaršiji, Puhalo podsjeća kako je još 2015. napisao blog „Djeca vam neće oprostiti“, u kome je, tvrdi, na fin način pokušao ukazati na sve nelogičnosti oko broja djece koja su ubijena u Sarajevu tijekom rata. „Od tada do 6. svibnja ove godine taj tekst se mnogo puta našao u javnom prostoru i ništa se nije dogodilo. Ignorirale su ga institucije, političari, mediji, a o pojedincima ne vrijedi ni pričati. Čekao sam sedam godina da se nešto dogodi i onda sam 6. svibnja odlučio napisati novi tekst koji će biti malo drugačiji, koji će biti provokativan i tvrđi“, objasnio je motive da se pera lati (baš) 24 sata nakon što je u glavnom gradu obilježen Dan sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva. Pritom je i pobrojio razne izvore koji su poslije rata objavljivali podatke o stradanju sarajevske djece. Prvi put se 1 601 ubijeno dijete spominje 1996. u izvješću Zavoda za zdravstvenu zaštitu Bosne i Hercegovine, što je kasnije publicirano u knjižici pod naslovom Zločin nad djecom Sarajeva u opsadi. A o kredibilnost toga „istraživačkog rada“ najbolje svjedoči što je rečeni Zavod iste godine obznanio kako je u BiH poginulo 200 000 ljudi, što su kasnije rado rabili brojni bošnjački političari. Štoviše, neki od njih su tvrdili kako taj golemi broj označava koliko je (samo) Bošnjaka poginulo od '92. do '95.?!

Utoliko gore po činjenice

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sveučilišta u Sarajevu ima podatke o 524 ubijena djeteta, a Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra i autor Bosanske knjige mrtvih, u kojoj je poimenično navedeno 98 000 žrtava rata u BiH, dokumentirao je, također s imenima i prezimenima, stradanje 641 djeteta civila i 77 maloljetnika koji su poginuli kao vojnici. A Udruženje Muslimana za antigenocidne aktivnosti, što bi u sarajevskom aktualnom ozračju moralo ići Puhalu naruku, objavilo je 1997. da je u Sarajevu ubijeno 579 djece. Uzalud sve, ili što bi kazali – to gore po činjenice! Jer, primjerice, novinarka Arijana Saračević Helać ovako se obračunava s (donedavnim...) uglednim političkim analitičarom: „Svako ubijeno dijete u Sarajevu tijekom agresije ima svoje ime i prezime. Ubijeno je 1 601 dijete. I točka. To su činjenice i o njima se ne raspravlja.“ A kako je rečena bila ratna reporterka te, kazali bi u Sarajevu, ugledna dugogodišnja novinarka, možemo se samo zapitati koliko smo se od nje činjenica naslušali...

   No, Jasmila Žbanić ne misli kako treba staviti točku na rečeni broj, tj. slučaj. Naprotiv, zahvalila je Puhalu na njegovu inzistiranju kako bi se utvrdile činjenice. Ipak neće, poput njega, nuditi pare kao nagradu jer drži kako sasvim dovoljno (kroz poreze) plaćamo institucije da rade na utvrđivanju činjenica.

Metak nije skup

„Kao građanka Sarajeva zahtijevam od županijske Vlade i premijera Forte te gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić da objave točan broj ubijenih građana Sarajeva (ne samo djece, op.a.) kako bi prestala manipulacija koja ponižava žrtve i izjednačava nas s onima koji lažu i o karakteru agresije i o brojevima ubijenih u ovome ratu“, napisala je sarajevska redateljica. A onda je doživjela sudbinu Puhala koji je, dakako, u međuvremenu na društvenim mrežama osuđen na smrt. Kako je, vidjeli smo, prozvala Županiju, od tamo je i dobila odgovor. „Želim prijaviti prijetnje smrću koje su mi upućene s Facebook profila županijskog zastupnika Harisa Zahiragića. Gospodin Zahiragić je moje ime stavio u lažni kontekst i svojim lažima isprovocirao rulju koja poziva na linč“, navela je Žbanićeva u prijavi Ministarstvu unutarnjih poslova Županije Sarajevo moleći da je zaštite od poruka tipa: Metak nije skup... Zahiragić je pak uzvratio tvrdeći kako su navodi redateljice netočni te kako ga je optužila jer joj, veli, valjda treba neka medijska pozornost. A, inače, osuđuje prijetnje...

    Zamislite, Jasmila Žbanić do medijske pozornosti dolazi preko nekakvog županijskog, esdeaovskog „kantonlije“?! Da, i to je današnje Sarajevo koje – većinski! – više voli čuti rečenoga „delegata“, negoli europski potvrđenu umjetnicu čiji su filmovi (i) o ratu proslavili bh. kinematografiju. Jer „delegat“ ne voli polemiziranje činjenicama, pa poručuje: „...To što osuđujem prijetnje, ne znači da ću mirno promatrati javno osporavanje broja ubijene djece Sarajeva i njegovo umanjivanje za nekoliko puta, posebno kada takvu kampanju pokrene čovjek koji je bio pripadnik paravojne formacije koja je tu djecu ubila.“ Slijedom čega onda tiskani mediji bliski Zahiragićevoj stranci prozivaju one koji su – istina nekritički! – posljednjih godina rabili Puhalovu ponajprije kroničnu dodikofobiju. Pitaju se, naime, imaju li sve one sarajevske televizije, koje ga često pozivaju na gostovanja, hrabrosti upitati ga po čemu je on relevantan da se baš njemu, bivšem pripadniku Vojske RS-a, ispostavi „račun“ o broju pobijene sarajevske djece. A onda – još i to! – traže od Puhala i dokaz da nije pogodio ili ubio nijednog civila za vrijeme svoga ratnog angažmana, bilo da je riječ o djeci ili odraslima. Ali i to da nije sudjelovao u paljevinama, progonima i pljačkama.

Puhalo – rok istekao!

     I tako se priča o (točnom) broju ubijene sarajevske djece prometnula u progon vjerojatno najcitiranijeg komentatora – eresovskog Srbina po društvenim mrežama. Čak ga i njegovi zemljaci iz Udruženja obitelji žrtava Istina-Kalinovik javno pitaju kako mu nije palo na pamet da onih 10 000 maraka ponudi svakomu tko otkrije barem jedno ime osobe koja je u njegovu rodnom gradu ubijala sugrađane bošnjačke nacionalnosti. Sve u svemu, rok jednom od valjda posljednjih poštenih (poslijeratnih) Srba po bošnjačkoj nomenklaturi istekao je.

  A istina o broju ubijene sarajevske djece?! Ma, Puhalovi progonitelji su to apsolvirali – 1 601 i, kazala bi gore rečena poznata novinarka, točka! Uostalom, Abdulah Sidran,replicirajući Žbanićevoj, tvrdi kako je broj ubijene djece varijabla te da se možda nikada ni neće egzaktno ustanoviti. „Ali je konstanta da na optuženičku klupu nije sjeo niti jedan od stotina snajperista Vojske RS-a koji su tu djecu tri i pol godine sistematski i sadistički ubijali. Što je onda u tome istinski problem“, pita se retorički matematičar Avdo.

   E, baš je ovo predaleko otišlo... i baš nikako ne doprinosi smiraju malih sarajevskih anđela i pružanju utjehe njihovim obiteljima. I, uistinu, što bi kazao, sad već, ex-pošteni Srbin Puhalo: „Djeca vam neće oprostiti.“