Vjerovati i živjeti

Na rubovima civilizacije: Božić


Priča o Božiću jedna je priča s ruba civilizacije, misleći ovo i literarno i preneseno: „Za njih ne bijaše mjesta u gradu…“ Dakle, ni među onim povlaštenim, pa čak ni među onim nepovlaštenim. Stoga za njih preostaje samo aktivna vjera u božansku providnost koja rezultira božanskim svjetlom i posvemašnjim anđeoskim navještajem mira.

Što neki čovjek (ovaj put vladar) ima manje za izgubiti, to će donositi sve luđe i besmislenije odluke

Što neki čovjek (ovaj put vladar) ima manje za izgubiti, to će donositi sve luđe i besmislenije odluke

Piše: dr. Mario Bernadić, Katolički tjednik

Pisana povijest (od 3000. pr. Kr. do danas), već u ovisnosti o pojedinim izvorima, bilježi da se u tome razdoblju dogodilo od osam pa sve do 14 tisuća ratnih sukoba diljem svijeta, tako da su one godine posve bez rata zapravo bile iznimno rijetka povijesna pojava. Također, grube procjene pokazuju da je u svim tim ratovima živote izgubilo ukupno od 500 milijuna pa sve do milijardu ljudi, što će reći da je, dodatno, onih ranjenih, obogaljenih, izgladnjelih i izludjelih bilo moguće i nekoliko puta više.

Ljudi su se kudikamo međusobno sukobljavali i u prapovijesti, u razdoblju prije nastanka velikih civilizacija. Međutim, većina autora se slaže da se ti sukobi i ne mogu smatrati ratovima u punom smislu, što će reći da je pravi rat organizirana i planska stvar koja podrazumijeva postojanje vojske unutar nekog društva kao i izvjesnu ideološku podlogu koja po sebi opravdava započinjanje i vođenje ratnog sukoba.

Ratovi su se vrlo često vodili i zbog onih nekih ekonomskih razloga, odnosno zbog otimačine ove ili one vrste. Kao primjer jednog takvog sukoba mogli bismo navesti rimske ratove protiv Dačana (prostor današnje Rumunjske), koji su se vodili u tri navrata između 86. i 106. poslije Krista. Službeni povod ovim sukobima su bili dački upadi u prekodunavsku rimsku pokrajinu Meziju. Neslužbeno, stvarni povod bila je prazna rimska kasa, kao i ogromne neodoljive zalihe dačkog zlata i srebra. Na kraju su se Rimljani trijumfalno vratili kući s odrubljenom glavom dačkog kralja Decebala, nebrojenim kolima punim zlata i srebra, te, dodatno, s 50 000 zarobljenih Dačana, sada robova, a povjesničari će zabilježiti da se nikad neće u Rimu tako luksuzno živjeti i grandiozno graditi kao tih nekoliko idućih godina nakon Dačkih ratova.

Pribavljanje robova kroz ratna osvajanja inače je bila redovita praksa toga doba. Danas se procjenjuje da je oko 20% (10 - 12 milijuna) svih žitelja Rimskog Carstva bilo robovima. Naravno, kad iz današnje perspektive govorimo o robovima, to nisu sve odreda bili neki siroti odrpanci osuđeni na bavljenje najtežim i najprljavijim poslovima, nego, kako je već koga u ratovima zarobilo, bilo je tu i učena i plemenita svijeta koje su njihovi gospodari jako cijenili te im pripuštali i one časnije zadatke u vidu upravljanja imanjima, pa čak i odgoja njihove djece. Stoga se to društvo i zvalo „robovlasničkim“ jer su robovi bili njegova temeljna pokretačka snaga, a sve to zahvaljujući ratnim sukobima. Stoga će i antički filozof Heraklit ratu pridodati naprosto sudbinsku ulogu i značenje: „Rat je otac svega, neke je postavio za kraljeve, neke za robove!“

Crv sumnje i varljivi plodovi civilizacije
U društvu gdje su manje-više sve redovite poslove i zadaće obavljali robovi, gospodari su se mogli više posvetiti nekim drugim poslovima i zanimacijama. Ukoliko su na taj način Rimljani postali sjajni vojnici, organizatori i graditelji, utoliko će se Grci, s druge strane, više proslaviti kao umjetnici i filozofi. Da, ta slavna antička filozofija, s kojom će se i kršćanstvo s vremenom poprilično sroditi, povijesno gledano nastala je kao svojevrsni nusprodukt robovlasničkog sustava, jer je višak slobodnog vremena dopustio gospodarima takav luksuz da su mogli po cijele dane razmišljati čak i o takvim uzaludnim pitanjima kakvo je, između ostalog, bilo i ono o „smislu života“. Kažemo ovo „uzaludnim“, jer se ono po sebi redovito javlja u trenutku kad je smisao (već) izgubljen. A Grci, kao i Rimljani, su ga očito izgubili baš ovim samolišavanjem od mukotrpnog blagoslova rada, koji je usprkos tomu što je zbilja mukotrpan, i dalje, baš i potpuno, bio blagoslov. Svojevrsni „tehnološki redovnik“ Nikola Tesla reče po ovom pitanju: „Čovjek je stvoren da malo jede i puno radi, i tko god ne bude činio tako, zasigurno će propasti!“ Dok će filozof Hegel, praktično iz istih razloga, kroz svoju slavnu Priču o robu i gospodaru predvidjeti da će u svakom povijesnom srazu ove dvojice pobjedu na kraju uvijek odnijeti rob. Jer dok roba umno i tjelesno izgrađuje njegov naporni vlastiti rad, dotle se gospodar zahvaljujući neradu, polako ali sigurno pretvara u grotesknu kreaturu.

Važnost konkretna posla zrcali se i kroz, za čovjeka, nužni doticaj s realnim svijetom i čovjekom. Libanonski kršćanin, a poslom ugledni američki poslovni čovjek, Nassim Nicholas Taleb kaže kako intelektualci danas često podcjenjuju radnike i seljake smatrajući ih neznalicama. No prema ovomu, u stvarnoj su opasnosti sami intelektualci, i to upravo zbog naznačena gubitka doticaja s realnim svijetom i čovjekom. Prema Talebu, čovjek može biti normalan i pametan samo dotle dok može izgubiti. Odatle valjda i ono majstorsko: „Triput mjeri, jednom sijeci!“ S druge strane, intelektualne kategorije se često mogu stvarati bez ikakve odgovornosti, a što ih onda po sebi i izlaže opasnosti od posvemašnjeg gubitka realnosti. Sličan problem, prema Talebu, pogađa i današnju politiku. Dok su kraljevi u prošlosti predvodili svoje vojske izravno u bitke i ratove, te često pri tome i sami bili ubijani ili zarobljavani, današnji političari svemu tome više pristupaju kao nekakvoj videoigrici. I što su tako onda vladari s vremenom sve manje bili izravno uključeni u sukobe, to su ratovi obično postajali sve duži i brutalniji. Ponovno vidimo, što neki čovjek (ovaj put vladar) ima manje za izgubiti, to će donositi sve luđe i besmislenije odluke.

Bratoubojice kao očevi civilizacije
Nakana ovoga teksta kudikamo nije u nekom neoludističkom duhu zanijekati odreda sve civilizacijske tekovine i vrijednosti. Naprotiv, sve što je dobro i vrijedno, neka i dalje ostane tako. Međutim, činjenica je da civilizacija od samog začetka sa sobom nosi i ono nešto po sebi loše, reklo bi se čak – samo sjeme vlastita uništenja. A ono se upravo zrcali u posvemašnjoj pohlepi i nasilju. Francuski kultur-antropolog René Girard tako jednostavno, a opet tako briljantno primjećuje da su očevi civilizacije redovito bratoubojice. Dok na Bliskom istoku nailazimo na priču o Kainu i Abelu, dotle na Zapadu, u posve drugačijem kulturološkom kontekstu, pronalazimo poprilično sličnu priču o Romulu i Remu. Intelektualni trudbenici bi danas štoviše rekli da to i nije toliko važno, jer to su ionako tamo nekakvi mitovi i legende. No s tim se problemi po civilizaciju zapravo multipliciraju. Jer ako je netko već imao mogućnost izmišljati tako važnu generičku priču, zašto nije izmislio nešto bolje, tj. pozitivnije? Te zašto su se civilizirani ljudi s vremenom uspjeli identificirati s tako nasilnim i svirepim pričama? Pa vjerojatno zato što se civilizacija esencijalno i temelji na represiji i nasilju, na osvajanju i podčinjavanju, na stvaranju klasno podijeljena društva koje se zatim kroz povijest često pokušavalo opravdati čak i onim uzvišenim filozofskim i religijskim kategorijama.

Temeljno pitanje: kako ostati čovjek?
Mudri istočnjaci rado ističu kako je i najgora vlast još uvijek bolja od najbolje moguće anarhije. To bi ujedno bio i najkorektniji mogući odgovor zašto je nastalo sve kako je nastalo, te zašto se razvilo kako se razvilo. Da nisu osvojili jedni, osvojili bi sve već neki drugi. Da društvo nije bilo klasno podijeljeno, i ono malo vrijedno što imamo, već bi bilo rastopljeno u moru banalnosti i vulgarizma. Međutim, to ipak ne znači da stvari ne mogu i ne trebaju biti bolje i uzornije. Jer ukoliko je klasno društvo nužnost, tada osobni imperativ postaje ugurati se među one nedodirljive i povlaštene. Jer kako ono već neki primjećuju: „Temeljni problem s jednakošću je taj što se svi žele izjednačiti s onima iznad sebe, i nikad s onima ispod sebe!“ A mjesta na vrhu definitivno nema za sve, kao što se i za ulazak često mora platiti previsoka cijena, a i oni koji uđu, od tad će im stalno prijetiti opasnost od gubitka veze s realnošću, što vrlo često podrazumijeva i gubitak veze s bilo kakvim osobnim moralom. Stoga se čovjek kad-tad mora ponovno susresti s realnim svijetom i čovjekom, no to je teška zadaća. Prema Carlu Gustavu Jungu, to je doslovno križ i božanska patnja. No posve opravdan križ i božanska patnja bez koje nema istinske zrelosti i samoostvarenja budući da je zadaća božanskog svjetla da rasvjetljuje tmine ovog svijeta, a ne da uznosito svijetli samo za sebe. Ono prvo je pravo kršćanstvo, a ovo drugo heretični gnosticizam. Ili, ono prvo je blagoslov križa, ono drugo grješni elitizam.

Pouzdavati se u Božju providnost
Priča o Božiću jedna je priča s ruba civilizacije, misleći ovo i literarno i preneseno. „Za njih ne bijaše mjesta u gradu…“ Dakle, ni među onim povlaštenim, pa čak ni među onim nepovlaštenim. Stoga za njih preostaje samo aktivna vjera u božansku providnost koja rezultira božanskim svjetlom i posvemašnjim anđeoskim navještajem mira.

Ova nas priča poziva da nastojimo živjeti božićne vrijednosti usred ovakvog svijeta, a to znači ne pouzdati se u Božju providnost samo u nevolji, nego svakodnevno, baš kao što nas je Isus i pozvao, da ne zazivamo Božju volju samo u nevolji, nego da ona i svakodnevno bude za nas „na zemlji“ jednako kao što je gore i na nebu. U protivnom moguće stižemo i do najveće kršćanske napasti uopće, a to je: Učiniti Boga svojim zaštitnikom isključivo u nevolji, a za ono sve ostalo, oslanjati se prvenstveno na varljive blagodati civilizacije.