Crkva i komunikacija

Nalazimo li se u "spirali šutnje"?


Šutnja je jedan od preduvjeta dobre komunikacije jer da bi nekoga čuli neophodno je naučiti slušati. No, što se dogodi kada je tišina, na ovaj ili onaj način, a osobito u javnom mnijenju nametnuta?

Foto: Ilustracija

Foto: Ilustracija

Piše: Dražen Kustura, Katolički tjednik

„Dođu tako vremena kada pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“, misao je koja se pripisuje našem nobelovcu Ivi Andriću. Iako živimo u svijetu kada se mnogo priča, a malo kaže, ipak začuđuje kako o važnim pitanjima za život jedne zajednice ili naroda vlada svojevrsna šutnja. Posebno je to primjenjivo na bosanskohercegovačkom biotopu gdje se rijetko mogu čuti glasovi koji odudaraju od dominante stranačko-nacionalističke retorike te gdje je dobrim dijelom i aktivizam akademski obrazovanih građana sveden na svojevrsni „zavjet šutnje“.

„Spirala šutnje“

Ovim fenomenom svojevremeno se bavila i njemačka politologinja Elizabeth Noelle-Neumann (1916.-2010.) koja je sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća iznijela teoriju o tako zvanoj spirali šutnje ili spirali tišine. Ukratko, prema ovoj znanstvenici osoba je manje sposobna izraziti svoj stav ili svoje mišljenje ukoliko, makar i intuitivno, osjeti da je njegovo/njezino mišljenje u manjini to jest da neće dobiti podršku većine. To je objasnila strahom pojedinca od društvene izolacije. Stoga ljudi stalno promatraju druge kako bi uvidjeli koja mišljenja i ponašanja su prihvaćena u javnosti. U svemu tome ključnu ulogu mogu odigrati mass mediji koji opetovano i podudarno ponavljajući jedna te ista mišljenja i ideje stvaraju javno mnijenje te time određuju koju stranu treba zauzeti osoba ukoliko želi izaći kao „pobjednik“. 

Primijenjeno na našu stvarnost, u kojoj je većina medija pod snažnim političkim utjecajem, kreira se javno mnijenje u kojemu nedostaje kritičnosti prema samima sebi i vlastitim predstavnicima, a ne nedostaje kritiziranja druge i treće strane. Čak, štoviše ako se kritički progovori o anomalijama u vlastitim redovima često se dobiva etiketa nacionalnog izdajnika te ljudi zbog straha od izoliranosti ili pod prijetnjom gubitka ili nepronalaženja posla ili nemogućnosti napredovanja radije izabiru šutnju. Tako da je koji puta prihvaćena i nakaradna logika: „Ako me krade, neka me krade moj“, začinjena onom narodnom: „Šuti, ne talasaj.“

Društvene mreže i anonimnost

Ako su medijske kuće i njihovi urednici pod utjecajem, pa nerijetko i pritiskom, različitih centara moći te zbog toga moraju biti tihi i ne govoriti o određenim temama koje su važne za zajednicu očekivalo bi se da je s razvojem interneta, osobito društvenih mreža, porasla sloboda govora i pravo na vlastito mišljenje. Svojim konceptom: besplatnošću, dostupnošću, personaliziranim profilima, biranjem publike i sadržaja društvene mreže imaju sve preduvjete da budu vox populi potpuno lišene utjecaja izvana. Međutim, ovom fenomenu treba pristupiti iz različitih kutova i uvidjeti svu kompleksnost društvenih mreža.

Različite platforme funkcioniraju manje-više na isti način te svojim korisnicima nude slične mogućnosti poput: otvaranja profila, odabira osoba i stranica koje će pratiti sukladno vlastitim interesima te objave raznoraznih sadržaja koje u bitnom određuju stajališta i interese vlasnika profila. Stoga bi se očekivalo kako je pojedincu omogućeno o bilo kojoj stvari iznijeti svoje mišljenje. Međutim, i osobe prisutne na društvenim mrežama itekako biraju sadržaje svojih objava te su u dobroj mjeri oprezne s komentarima. Većina običnih ljudi za prijatelje ili pratitelje imaju osobe s kojima su povezane rodbinski ili prijateljski te one s kojima uglavnom dijele ista ili slična mišljenja, imaju zajedničke interese i načela. Takvi obično i prate one medije ili posljednje vrijeme influnecere s čijom se politikom uređivanja ili objavama i sami slažu. Međutim, ukoliko o nekoj stvari imaju drugačije mišljenje teško će ga izraziti javno u komentarima, osobito kada vide da apsolutna većina drugih pratitelja blagonaklono i slatkorječivo gleda na to.

Isto se događa i kada osoba intuitivno misli kako se određen sadržaj koji bi objavila neće svidjeti većini njenih prijatelja i pratitelja. U tome slučaju odlučuje to zadržati za sebe ili jako rijetko objaviti sličan sadržaj.  I tada nastupa svojevrsna spirala šutnje.

Lažni profili i hajteri

Druga, relativno česta, pojava je osoba koje sve komentiraju. No, i tu se radi uglavnom o anonimnim likovima koji se kriju iza lažnih profila. Nerijetko su nazvani i hajteri (eng. hate=mrziti). Specifičnost njihove komunikacije je što iza svojih stavova ne stoje pod imenom i prezimenom, nego to čine skrivajući se iza „ekrana“. Iako su „glasni“ te jaki na riječima i njima je zajedničko da ipak žele ostati u nekoj vrsti anonimnosti jer strahuju kako bi mogli biti odbačeni od sredine ako ih se prokaže pod pravim imenom i prezimenom. Takvi nerijetko imaju i po više profila s različitim imenima te ih u posljednje vrijeme sve više angažiraju pojedine političke stranke kako bi kudile njihove oponente, a njih hvalile. Prepoznatljivi su po nedostatku kulture komuniciranja i uvažavanja drugačijeg mišljenja, slaboj pismenosti i vrijeđanju drugih.

Odgovornost za opće dobro   

Iz svega se može lako zaključiti kako je spirala šutnje u svojim različitim oblicima prisutna u svakome društvu, pa tako i u bosanskohercegovačkom. Sigurno je ima i u samoj Crkvi. Stoga se opravdano može postaviti pitanje kako napraviti iskorak i izaći iz svojevrsne tišine i biti „opozicija“ dominantnom mišljenju s kojim se ne slažem?

Temelj svega je u zdravoj komunikaciji – znati argumentirano, poštujući sugovornika/-e izreći vlastito mišljenje pri tome ponizno prihvatiti činjenicu da drugi to možda neće prihvatiti ili uvažiti. U doba jednoumne komunikacije, koja malo toga dobra donosi, potrebne su osobe koje su spremne ponuditi nešto novo pri tome ne strahujući od društvene izoliranosti. Zato bi najveću odgovornost trebao imati akademski sloj društva koji će biti vođen željom za opće dobro ukazivati na nepravde te ponuditi rješenja, a u Crkvi sami biskupi i svećenici, koji se neće umoriti dizati glas protiv svih anomalija u društvu.