Obitelj na dlanu

Narod velikoga srca


Ne, nismo mi ni jadni ni nemoćni, u biću hrvatskog naroda kuca jako, odvažno srce, srce ratnika, i istovremeno srce puno ponosa i ljubavi za svoju zemlju i narod...

Piše: Danijela Blažeka

Ljetno poslijepodne... U našoj sam kući u Međimurju, sjedim udobno zavaljena u ležaljci i iz ugodne hladovine promatram kako vjetrić njiše krošnjom obližnje vrbe. Prelijepo je, mirno. Naradila sam se protekla tri dana, pokosila i obavila još čitav niz poslova kojih na selu, oko kuće i zemlje, uvijek ima − i sada se itekako zasluženo odmaram u polusnenom popodnevu. Misli mi lete, kako to već biva u takvoj prilici...

Uspjesi u obitelji
Moj je suprug pred koji mjesec konačno objavio knjigu koja je njegovo životno djelo i na kojoj radi već više od 20 godina. Prije nekoliko dana imao je promociju te knjige u svome rodnom mjestu – a zna se da je najteže dobiti priznanje u svome kraju. Zbog toga je imao veliku tremu. No promocija je ispala prekrasno, iznad svih naših očekivanja, što je dobro i za knjigu koja je zaista remek-djelo njegove struke, a i za njega koji je, eto, dobio i to najljepše priznanje − priznanje ljudi među kojima se rodio i odrastao.

I nije to jedino čemu se radujem. Naš mlađi sin ženi se prvog rujna s djevojkom koju smo već prihvatili kao snahu. On, koji je oduvijek bio vrckast i pomalo hiperaktivan, pametan, ali i s dvadeset i više godina i dalje dječji neorganiziran, u posljednjih godinu dana promijenio se, i to na bolje. Nije izgubio svoj dječji osmijeh i onu svima nam poznatu hiperaktivnost, ali u glavi kao da mu se sve nekako posložilo, došlo na svoje mjesto. Sazreo je, i to na najbolji mogući način – dobar, Božji način. Raduje me to, jer vidim da se uputio pravim putem. A to je upravo ono što je cilj svakog (dobrog) roditelja: Odgojiti djecu u dobre ljude.

Starija kći uspješna je studentica. Postala je „bakalar“ taman na dan dočeka naših Vatrenih u Zagrebu. Raščistila je treću godinu u ljetnom roku, što nije mala stvar kad je riječ o inženjerskom smjeru matematike na PMF-u u Zagrebu. Mlađa nam je kći pak uspješno maturirala i upisala željeni fakultet i željeni smjer na njemu. U međuvremenu je nastupila u Njemačkoj kao naša šahovska reprezentativka i imala dobar nastup i rezultat, a po svemu sudeći za koji dan mogla bi ponovno postati šahovska prvakinja Hrvatske u svojoj dobnoj kategoriji.

Veliki narod
I naši nogometaši su ostvarili nevjerojatan uspjeh. U našoj se obitelji žestoko navijalo za vrijeme svake utakmice, a na kraju smo i dočekali reprezentaciju na onom sada već povijesnom dočeku. „Mi, Hrvati...!“ Zaista, to što naš narod ima, jedinstveno je. Mi smo zaista velik narod, iako brojčano spadamo u manje i iako nas naši političari, mediji i raznorazni drugi „pregaoci“, sve redom sljednici jednog drugog mentaliteta, uporno desetljećima, pa i dulje, pokušavaju uvjeriti u suprotno. E, pa sada su vidjeli! Ne, nismo mi ni jadni ni nemoćni, u biću hrvatskog naroda kuca jako, odvažno srce, srce ratnika, i istovremeno srce puno ponosa i ljubavi za svoju zemlju i narod. To smo i u Domovinskom ratu pokazali. I to treba znati i sjetiti se toga svaki put kad krenu medijska blaćenja i napadi, kad nas ti zlobni, uskogrudni ljudi koji su zasjeli na skoro sve vodeće pozicije našeg društva pokušaju opet svesti na svoju razinu i nametnuti nam osjećaj manje vrijednosti i nemoći. A pogotovo to treba imati na umu kad nas pokušavaju istjerati iz vlastite voljene zemlje. „Nije u šoldima sve...“, pjevali su nogometaši. Zaista nije! Mogu ljudi otići „van“ radi veće plaće, ali nigdje neće naći tako lijepu zemlju kao što je naša i nigdje takve ljude. Nije u novcu sve, a o bježanju pred problemima (tj. pred onima koje sam ranije spomenula, onim zlobnim ljudima punim mržnje za naš narod i zemlju) umjesto suočavanja s njima već sam pisala. Suočimo se konačno s onima koji nam zemlju i narod svjesno, sračunato nastoje uništiti. A o tome je riječ i ni o čemu drugomu. Nije ovo stanje u kojem nam se zemlja nalazi nimalo slučajno, iza toga postoji plan i program i itekakav trud da se provedu. Naši reprezentativci pokazali su nam što smo zaista. Odatle i toliki strah „elita“, odatle brzinsko gašenje mikrofona na Trgu bana Jelačića onog veličanstvenog ponedjeljka. No prekasno. Rijeke mladih ljudi, djece doživjeli su taj uspjeh, bili su dio njega, bilo su dio onog veličanstvenog dočeka, i oni to nikad neće zaboraviti. Domoljublje će ostati zauvijek zlatnim slovima upisano u njihova srca. I to baš kad su se te „elite“ ponadale da su na putu da nas konačno slome... E, ne ide to tako lako s Hrvatima.

Za našu voljenu
Pospano ljetno poslijepodne... Tačke pune tek ubranih tikvi i tikvica pored mene. Gledam vrt koji se polako pretvara u ono što sam željela vidjeti. Rajčice mi je zahvatila plamenjača, ali uspjela sam je zaustaviti. I prve među njima već se rumene među lišćem s kojeg kiše još nisu do kraja oprale bjelinu vapna kojim sa ga posula. Kako ono ide...?

„Bijelo-crvena, polja Hrvatska
na dresu sjete me da ja volim te
igrajte za nju, našu voljenu
nek jače kuca to, srce vatreno!“

Igrajmo svi za nju, za našu voljenu Hrvatsku. I za naš narod koji je zaslužio bolje vođe od ovih anemičara i lažnih europljana koji su uprli sve sile da nas odvuku u propast...