Piše: Danijela Blažeka

To je „imunitet krda“. Problem, međutim, nastaje kad pojedinci iz te „tihe većine“ budu privučeni lažnom moći i sjajem te komforom života ove male grupe, pa odluče i sami živjeti tako. Prvi razred jednog od moje djece, roditelji okupljeni čekaju pred vratima škole na djecu kojoj nastava taman treba završiti. Razgovaramo, naravno. Većinu njih od ranije poznajem iz kvarta. Kroz razgovor doznajem od majke jedne djevojčice da u njezinoj obitelji imaju tzv. alternativni pristup hrani i lijekovima. Ona svoje dijete nije cijepila. Na moj začuđen pogled izjavljuje da su „cjepiva opasna“, a da se ne boji da bi joj se dijete moglo zaraziti jer su „druga djeca cijepljena“.

Sigurnost na račun drugih

Prošlo je od tada dosta godina, više od desetljeća, ali i dandanas sjećam se kako sam ostala „otvorenih usta“ na tu izjavu. Dakle, dotična gospođa svoje je dijete čuvala od „opasnog cjepiva“ na račun nas „bedaka“ koji smo svoju djecu cijepili (i izložili „opasnosti cijepljenja“). Odlično. Na stranu očevidna sebičnost jedne takve odluke i na stranu očevidna bezobraznost jedne takve izjave u krugu ljudi za koje zna da su cijepili svoju djecu, pravo pitanje glasi: Što, međutim, ako se i mi, „bedaci“, najednom prosvijetlimo pa odlučimo prestati cijepiti svoju djecu? Cijela njezina konstrukcija sigurnosti iste sekunde pada u vodu.

Samo da ne bi bilo zabune: Iako cijepljenje protiv dječjih bolesti, koje je postalo vrlo aktualna tema posljednjih godina, smatram pozitivnim i potrebnim, to ne znači da ne mislim da bi ga ipak trebalo ograničiti na cijepljenje protiv zaista nužnog i malog broja bolesti, po mogućnosti bez cjepivnih „koktela“ tipa „6 u 1“. I to ne znači da odobravam sva cjepiva koja nam se danas nameću. Kao i kod svega, i ovdje je potrebna doza kritičkog promišljanja i zdravog razuma, a odgovor na temu cijepljenja daleko je od jednoznačnog, kako nam to mnogi liječnici i farmaceuti jednako kao i protivnici cijepljenja žele predstaviti. 

Imunitet krda

No tema ovog teksta nije cijepljenje, već pojam na koji me razmišljanje o njemu uputilo: Pojam „imuniteta krda“. Ukratko, čak i u populaciji koja je dobro procijepljena protiv bolesti koje se prenose kontaktom s drugim ljudima, jedan broj ljudi ipak ostaje nezaštićen cjepivom. Prvi su oni koji se uopće nisu cijepili (iz bilo kojeg razloga), a drugi su oni koji se jesu cijepili, ali im se cjepivo nije primilo ili im je imunitet oslabljen nekom bolešću. No i ti su ljudi neizravno zaštićeni, jer ako je dovoljan broj ljudi stekao imunitet cijepljenjem (95% i više), oni čine jaku branu širenju bolesti i time štite i ove nezaštićene. To je „imunitet krda“ o kojem govorim. I to je ona zaštita na koju je računala ona majka s kojom sam razgovarala prije dosta godina, jedna od prvih kod nas koje su odbile cijepiti svoje dijete.

Taj pojam „imuniteta krda“ podsjetio me na jednu davnu raspravu koju sam imala s nekim ljudima. Objašnjavala sam im tada kako u svakom društvu može postojati jedan mali broj ljudi koji nemoralno žive i imaju nemoralne, protubožje stavove, a da to ipak ne stvori dublje probleme u tom društvu dokle god postoji jedna „tiha“, velika većina ljudi koji žive ispravno, „po Božjem“. U društvu, dakle, može biti jedan mali broj onih koji veličaju materijalno i žive „na visokoj nozi“, ljudi koji imaju samo jedno ili nijedno dijete, ljudi koji žive nemoralno i koji svoj nemoral sa spolnog područja šire i na sve druge vidove svoga života, ljude koji čine pobačaje i veličaju svoju sebičnost... ali ona tiha, moralna većina, koja ispravno živi, prihvaća djecu, radi i žrtvuje se, držat će društvo u zdravom stanju, unatoč ovima prvima i svemu negativnom što rade. To je „imunitet krda“ – imunitet društva na zlo, gdje su svi oni dobri ljudi jaka brana zlu pojedinaca i ono što sprečava širenje tog zla.

Neminovni kolaps

Problem, nastaje, međutim, kad pojedinci iz te „tihe većine“ budu privučeni lažnom moći i sjajem te komforom života ove male grupe, pa odluče i sami živjeti tako. Što je veći broj takvih pojedinaca, to imunitet društva sve brže slabi: Društvo počinje gospodarski propadati, moralno se sve brže urušava jer sve veći broj ljudi počinje poprimati oblik ponašanja one ranije male grupice, a u demografskom smislu počinje izumirati. Traje to neko vrijeme, sve do trena kad će se u sebi najednom samo urušiti, kolabirati u svakom pogledu – i moralnom i gospodarskom i demografskom. To je ono što gledamo danas ne samo u našoj zemlji, nego u čitavom, a pogotovo „zapadnom“ svijetu.

Zlo je poput virusa, poput raka. Dokle god postoji dovoljan broj „bedaka“ procijepljenih dobrom, on se zadržava u onoj maloj skupini onih koji su ga prihvatili i ne ugrožava svijet i društvo. Problem nastaje kad ga pripadnici te skupine, iz razumljive želje da svoje zlo prošire i na druge i tako ga pred sobom opravdaju i učine društveno prihvatljivim, legalnim, počnu reklamirati drugima i širiti na onu tihu većinu. Ta propaganda ima svoga učinka i isprva mali, a potom sve veći broj pojedinaca te tihe većine zaključit će da ne žele biti „bedaci“ i da žele „sve što im život pruža“ umjesto predanog rada i žrtve. Sve veći broj takvih ljudi radit će sve veći pritisak na onu tihu većinu – sve dok u jednom trenu ta većina ne postane (progonjena) manjina. Nakon toga slom je samo pitanje vremena. „Imunitet krda“ je skršen, epidemija se razbuktava, sve brane su oslabljene i ruše se, metastaze se šire tijelom na sve strane, ono naglo propada...  I ravna crta na ekranu ono je što sigurno slijedi.