Piše: dr. Mario Bernadić, Katolički tjednik

Prema velikom katoličkom teologu Karlu Rahneru, kontinuitet kršćanske vjere istovjetan je njezinu odnosu prema onoj „nepobjedivoj nadi“ u „apsolutnu budućnost“ koja se zove „Bog“, a odatle proizlazi da je zapravo „jedina tradicija koju je dobilo kršćanstvo kao putujući narod: zapovijed da se nada u apsolutno obećanje i, da ova zapovijed ne ostane kao kakva obična ideologija, da neprestano i stalno izlazi iz okamenina društvenih struktura koje su postale stare i prazne“.

Ovo bi značilo da je nada po sebi nešto esencijalno kršćansko, te da bi se naše osobno kršćanstvo čak moglo količinski mjeriti prema opsegu i kakvoći nade koju nosimo sa sobom.

Nada je nešto esencijalno kršćansko i po tome zato što svjetovna mudrost uglavnom i nije uspijevala pronaći nešto posebno dobro o njoj.

U tome smislu, veliki bosanskohercegovački pisac, i svojevrsni ateistički mistik, Meša Selimović u svojem djelu Derviš i smrt napisa i sljedeći redak: „Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja. Pretvorna je, umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapće ono što čovjek želi, vodi pod nož.“

U sličnom pesimističnom tonu govorio je i veliki Goethe: „Svi ljudi bivaju u svojim nadama razočarani, u svojim iščekivanjima prevareni.“

No, među svjetovnim mudracima bilo je i onih koji su nadu promatrali kao nešto više ambivalentno, što će reći dvoznačno. Lord Halifax u tome smislu govori da je nada uglavnom loš vodič, premda je, eto, dobar drug na putu.

A slično je razmišljao i novovjekovni francuski pisac i moralist François de La Rochefoucauld: „Koliko god varava bila, nada služi barem tome da nas do kraja života vodi ugodnim putem.“

Nije svaka nada – prava nada
Ako bismo sad ovdje pokušali iz svih ovih suprotstavljenih očitovanja o nadi izvući neki privremeni zaključak, morali bismo reći da među svima njima, iznenađujuće, i ne prevladavaju prevelike razlike, premda se to na prvu svakako ne čini tako. Jer već i za velikog teologa nade poput Rahnera bilo je posve jasno da nije svaka nada – prava nada. Zato toliko i govori o onoj „nepobjedivoj nadi“ u „apsolutnu budućnost“ koja zove se „Bog“.

A da bismo shvatili što to znači, prema Rahneru, prvo se moramo očistiti i od zadnje natruhe „malograđanskog kršćanstva“ za koga je i svojstveno da vrlo nisko postavlja ljestvicu vlastite nade.

A kao drugu veliku opasnost naspram istinske nade, on imenuje onu „skeptičnu rezignaciju“ i „relativizam“ kojima, postavši u međuvremenu malodušnima i gubeći zamah nade, preostaje jedino da se „poput pronicavih životinja bave vlastitim nagonom“, uvijek sve „rafiniranijom potrošnjom“, kao i „egoističnom borbom“ za međusobnu prevlast.

I s tim stvari već počinju poprimati ozbiljniji izgled. Poziv na kršćansko nadanje nije nekakvo olako i varljivo tješenje, nego poziv na temeljito obraćenje i potpunu duhovnu obnovu, jer nadati se kršćanski znači dati se osloboditi od skučena koristoljublja i kukavne sebičnosti; znati svjesno zanemariti sve ono relativno i prolazno: vremenite brige, varljivu ljepotu, pomodarstvo, borbu za vlast, utjecaj i moć … te nadalje nastojati živjeti one vječne i neprolazne vrijednosti: istinu, vjeru, nadu i ljubav, a među svima njima osobito ljubav (usp. 1 Kor 13,13).

Olako tješenje kao davno utvrđeni biblijski problem
Ako već govorimo o prorocima, možda bi prvo trebalo krenuti od onih „lažnih“, jer oni su bili i ostali dominantna kategorija proroka u okvirima ovog svijeta. S druge strane, oni istinski biblijski proroci zapravo su poprilična jedinstvena i endemična pojava specifična prvenstveno za samu biblijsku objavu. Kako ih onda međusobno razlikovati?

Vrlo jednostavno, sudeći barem prema francuskom kultur-antropologu Renéu Girardu. Otprilike, prema njemu, dok oni prvi pretežito govore kraljevima i narodima ono što žele čuti, oni drugi govore svojem kralju i narodu ono što moraju i trebaju čuti. Dakle, dok prvi laskaju, drugi neumoljivo govore istinu. Dok prvi kažu: „Sve će biti u redu“, drugi – „Ništa nije u redu!“ I stoga su oni prvi u svoje vrijeme redovito imali više poklonika, dok ove druge, nekoliko tisuća godina kasnije, ipak smatramo jedinim istinskim prorocima.

Osobiti protivnik takvih slatkorječivih laskavaca je bio veliki prorok Jeremija. „I olako liječe ranu naroda moga, vičući: 'Mir! Mir!' Ali mira nema – ponavlja Jeremija i u 6,14 i u 8,11 (svoje Knjige). Kako u jednom trenutku očito više ni sam Prorok nije bio siguran je li u pravu on koji stalno naviješta propast grješnog naroda ili oni „lažnjaci“ koji stalno obećavaju nekakav brzi mir, Proroku ne bude mrsko pa upita o tome samog Jahvu u 14,13. Jahve mu jasno odgovara da nije pozvao takve proroke da progovaraju u Njegovo ime, te da oni prorokuju „lažna viđenja, isprazna gatanja i snove srca svoga“ (r.14).

Jeremija, dakako, nije protiv mira, nego prosvijetljen Božjim svjetlom dobro zna da mira ne može biti usred grijeha, javašluka i bezakonja, znači u onoj situaciji koja čovječanstvu još jedino može donijeti kakvu planetarnu katastrofu i istrjebljenje. Stoga naznačeno svjetlo i nije nužno svjetlo kojekakvih viđenja i zanosa, nego svjetlo zdrava razuma i logičnog promišljanja. Mudri Istočnjaci bi rekli: „Nema puta k miru, nego je mir put!“ A iz naše perspektive ovdje: Nada se pokatkad mora pretvoriti u ne-nadu kako bi otklonila sve smetnje koje joj stoje na putu!

Poučak Sv. Terezije Benedikte od Križa
Tijekom kanonizacijske mise Sv. Terezije Benedikte od Križa 1998., sveti papa Ivan Pavao II., između ostaloga, reče: „Sveta Terezija Benedikta od Križa poručuje svima nama: Ne prihvaćajte ništa kao istinu ako u tome nema ljubavi. I ne prihvaćajte ništa kao ljubav ako u tome nema istine! Jedno bez drugoga postaje razorna laž.“​

Inače, ova misao se danas često navodi kao izravno Terezijina, no zapravo je riječ o Papinu sažetku šire cjeline njezina nauka. No, s tim kao da upravo postaje još važnijom i aktualnijom. Rođenjem Židovka, a trendovima svoga modernističkog vremena ateistica, te usprkos tomu talentirana filozofkinja i iskrena tragateljica za istinom, ova će mlada žena nadoći do toga da je Isus ona najviša moguća Istina. No isto tako, Isus kudikamo nije bio nekakva hladnorazumska kozmička istina, nego vrlo emotivna i požrtvovna osoba, što će reći sama Ljubav. A zato onda i jest Istina, jer nije samo nekakav podatak, pa makar i 100% istinit, nego ona Istina koja nas ljubi i umire za nas, te samim tim postaje i mjera Istine.

Stoga bi se naznačenoj Papinoj misli u konačnici slobodno moglo pridodati i nadu, pa bi onda glasilo: Ne prihvaćajte ništa kao nadu ako u tome nema ljubavi i istine. I ne prihvaćajte ništa kao istinu i ljubav ako u tome nema nade! Jedno bez drugoga i trećega, naime, može postati razorna laž.

A ovo nas na kraju opet podsjeća da je poziv na onu kršćansku Nadu sveobuhvatan i iznimno izazovan projekt koji ne trpi prečace i polovična rješenja. Jednostavno, moramo krenuti onim naizgled puno težim putem. Naglašavamo ovo „naizgled“, jer kao što netko reče: Zlo obično omrzne čovjeku tek onda kad ga prestane činiti, kao što mu se i dobro osladi tek onda kad ga jednom počne činiti.