Obitelj na dlanu

Nitko me nije odgajao i obrazovao za obitelj


Sve nas, sve generacije rođene od one nesretne '68. godine, i dječake, a pogotovo djevojčice, nitko nije obrazovao za obitelj. Za zaposlenje, za struku ovu ili onu – da. No za obitelj, ono što je zapravo najvažnije i što je u središtu čovjeka – ne.

Piše: Danijela Blažeka

Prva polovica 80-ih godina 20. stoljeća: Šećem se s prijateljicama puteljkom između polupraznog novozagrebačkog parkirališta i velike zarasle površine koja će tek 30 godina kasnije postati uređenim parkom. Najednom trubljenje, škripanje guma, pjevanje iz pravca avenije s druge strane one zarasle površine. Gledamo: Prolazi kolona okićenih automobila, trube tako da okolne sive, betonske zgrade sve odjekuju. Vjenčanje je to, znam. Neka odrasla žena stala je nedaleko od nas pa gleda kao i mi. „Eto se još jedna nesretnica udaje“, reče.

„Moderne“ poruke djevojkama

   Bila sam tada negdje pred kraj osnovne škole ili početak srednje, no te su mi se riječi usjekle u sjećanje tako da ih i dandanas pamtim. Zašto „nesretnica“, nije mi bilo jasno. No, već sam tada osjećala da mi iz našeg društva, u školi, s TV-a, pa i iz moje okoline dolazi poruka kako je zaposlenje ono što je bitno, kako je sve moje školovanje usmjereno prema pronalaženju što boljeg radnog mjesta jednoga dana, kako je moj životni cilj taj da se dokažem jednoga dana u svojoj struci i na poslu. Plaća, stan, samostalnost... žena jednaka muškarcu. Dapače: žena pozvana da odlučno dokaže kako je, ne samo jednaka, nego i bolja od bilo kojeg muškarca na istoj poziciji! To su bile poruke koje je moja generacija djevojaka dobivala. A brak, djeca... to je bilo nešto staromodno, nešto za prijezir i za žene iz prošlih vremena. Izjava one žene koja je gledala svadbenu povorku bila je, na svoj način, sublimacija mišljenja tog vremena o braku i obitelji.

   Mislim da nikad prije ni poslije nije u Hrvatskoj napravljeno toliko pobačaja po glavi stanovnika kao u tom nesretnom desetljeću.

Protiv obitelji

   Kad sam samo jedno desetljeće kasnije, držeći svojega jednogodišnjega sina u naručju, odlučila dati otkaz na odličnom radnom mjestu, nakon završenog fakulteta, i postati „samo“ kućanica, „ona koja ne radi“, bila sam poput pionira na Divljem zapadu. Moje prijateljice ostale su u čudu, ljudi oko mene odgovarali su me od toga... „Šteta teškog fakulteta!“, „Zar ćeš ovisiti o mužu?“, najčešće sam čula. Ne mogu reći da mi je bilo svejedno. Odgajali su me i obrazovali za zaposlenje, poticali moje ambicije za gradnju karijere, učili me da je moderna žena ona koja drži svoj život u svojim rukama i probija se kroz njega odlučnim koracima... a negdje ispod svega toga išao je onaj nikad baš izgovoreni, ali ipak prisutni nastavak te poruke: „...pa i preko leševa svoje nerođene djece.“ Nitko me nije odgajao i obrazovao za obitelj. I ne samo mene. Sve nas, sve generacije rođene od one nesretne '68. godine, i dječake, a pogotovo djevojčice, nitko nije obrazovao za obitelj. Za zaposlenje, za struku ovu ili onu – da. No za obitelj, ono što je zapravo najvažnije i što je u središtu čovjeka – ne. Ako išta, onda su nas obrazovali protiv obitelji.

Obrazovanje za obitelj

   Zanimljivo je da sam taj izraz „obrazovan za obitelj“ prvi put čula ove godine, od jednog običnog čovjeka. Kako ga je izgovorio, tako mi je taj izraz iste sekunde „sjeo“, poput nečega što sam dugo tražila, na vrhu mi jezika, a da nisam bila ni svjesna toga. Obrazovanje za obitelj! Kako jednostavno, a kako istinito i ispravno! Ljudi su nekoć svoju djecu obrazovali za obitelj: Djevojčice su učile kako biti supruge i majke, a dječaci su učili kako biti supruzi i očevi. To je bilo primarno, a sve ostalo dolazilo je samo po sebi, kao nastavak tog najosnovnijeg, najtemeljnijeg obrazovanja ključnog za svako ljudsko biće. Danas sve učimo našu djecu, osim ovoga što im je najpotrebnije za njihovu sreću i dobar, ispunjen život. Zapravo im dajemo obrazovanje koje ih udaljava od braka i obitelji. Poručujemo im da je zaposlenje najbitnije, da obrazovanje služi što boljem budućem zaposlenju i stjecanju znanja u struci, da je nakon završetka obrazovanja važno naći posao, ustabiliti karijeru, malo se i „zabaviti“, „proživjeti“, zaraditi, „ostvariti se“... a brak je nešto za što „ima vremena“.

Oslobođenje

   Danas shvaćam da smo moj suprug i ja, ni ne znajući za taj pojam, svoju djecu prilično dobro obrazovali za obitelj. I to unatoč društvu iz kojeg su im stizale sasvim suprotne poruke. Unatrag nekoliko godina i tu se, imam dojam, stvari ipak polako mijenjaju nabolje. Ono što je nekoć bila pionirska odluka mlade žene sa završenim fakultetom i odličnim zaposlenjem s vrlo izglednom uspješnom karijerom kojoj je ipak okrenula leđa, polako postaje, zasad još uvijek rijetka, ali ipak pojava za koju sve češće čujem. I to u cijelom tzv. zapadnom svijetu. Sve češće nailazim na internetu na izjave žena koje su se „oslobodile“ mentaliteta kako je (parafraziram) „samo zaposlena žena – dobra žena“ i kako su s olakšanjem prigrlile i ostvarile svoju čežnju za obitelji i životom kućanice.

   Netko će možda reći kako je to u redu dokle god žena ima mogućnost izbora... No kakav izbor realno imamo u sistemu u kojem se obrazuje isključivo za zaposlenje, a ne i za obitelj (ali zato i te kako imamo obrazovanje protiv obitelji)? I kakav izbor može imati žena ako u obrazovanje za obitelj nisu uključeni i muškarci?