Piše: Josip Vricko, Katolički tjednik 

Nema Orhan Pamuk proročkih ambicija, ali je, ipak, u svom posljednjem eseju Čemu nas mogu naučiti romani o velikim pandemijama, objavljenom potkraj travnja, otkrio kako posljednje četiri godine piše povijesni roman pozicioniran u 1901., kroz koji se proteže tema poznata kao treća pandemija kuge, epidemija bubonske kuge, koja je ubila milijune ljudi u Aziji, ali ne toliko mnogo u Europi.

Jasno, analogija s aktualnim koronavirsom, kojem je rodno mjesto Kina, bjelodana je, pa su ga, svjedoči taj nobelovac, u posljednja dva mjeseca prijatelji i rodbina te urednici i novinari, koji poznaju sadržaj njegova novog romana Noć kuge, salijetali pitanjima o pandemiji.

Gdje je Bog u doba koronavirusa?

U rečenom eseju veliki se turski pisac referira na Dnevnik kugine godine Danijela Defoea,koji nam pokazuje, kako to vidi Pamuk, da se iz beskonačnih prigovora, prosvjeda i neograničena gnjeva zapravo krije bijes protiv sudbine, protiv božanske volje – koja potvrđuje, a možda čak i dopušta svu ovu smrt i ljudsku patnju – te gnjev protiv organiziranih religijskih institucija koje, čini se, ne znaju izići na kraj s ovim problemom.

Početkom svibnja polemizirajući, dakako neizravno, s Defoeom, profesor matematike i filozofije znanosti sa Sveučilišta Oxford John Lennox objavio je knjigu Gdje je Bog u svijetu koronavirusa? Što je, uz ostalo, ponukalo novinara Jutarnjeg lista da mu postavi nekoliko pitanja: Zašto beskrajno dobar kršćanski Bog dopušta epidemiju i ljudsku patnju?; Može li spriječiti, a ne želi?; Možda je želi spriječiti, a ne može?; Je li onda zlonamjeran ili impotentan?

Pitanja su, jasno, starostavna jer, vidjeli smo, mučio se glede njih i Defoe. Ne muči se, međutim, danas s tim dvojbama jedan od najpoznatijih kršćanskih apologeta, pa odgovara: „Je li Bog mogao napraviti vatru koja gori i grije čovjeka, a da ne peče? Analogija je ista. Vidite, činjenica je da živimo u realnosti u kojoj je oboje moguće. Isto je i s virusima. U knjizi spominjem članak ekologinje Marilyn Rossinick Virusi zaslužuju bolju reputaciju, u kojem piše da su oni, zapravo, presudni za život na zemlji, a manje od jedan posto ih je patogeno, štetno za čovjeka.“

A na konstataciju kako se prirodne katastrofe baš kao i epidemije ponekad interpretiraju kao Božja kazna, odgovara: „...U knjizi navodim nekoliko primjera, najpoznatiji je Job koji je pretrpio i prirodno zlo, katastrofu, ali i moralno zlo uzrokovano čovjekom, a da ništa nije skrivio. Zato kažem: pazite se onoga tko bol uzrokovanu prirodnim zlom interpretira kao božansku kaznu. Kako ja vidim, ovakve tragedije mogu biti 'Božji megafoni', poziv na buđenje. Konkretno, kako bismo osvijestili da nemamo kontrolu.“

Ponos i predrasude

Istodobno u svome eseju Pamuk se vraća u 17. i 18. stoljeće i na ondašnje političke granice Osmanskog Carstva, koje se smatralo početkom zapadnog svijeta, a bile su označene Dunavom. „...No, kulturnu i antropološku granicu između dvaju svjetova označavala je kuga, kao i činjenica da je vjerojatnost zaraze bila mnogo veća istočno od Dunava. Sve je to pojačavalo, ne samo ideju o urođenom fatalizmu, koji se tako često pripisivao istočnim i azijskim kulturama, nego i predrasudu da kuga i druge epidemije uvijek potječu iz najmračnijih zabiti Istoka“, piše turski nobelovac podsjećajući na povijesna izvješća koja govore kako su čak i tijekom velikih epidemija kuge džamije u Istanbulu obavljale sprovode, a ožalošćeni su i dalje posjećivali jedni druge kako bi pružali sućut i utješni zagrljaj. Umjesto da budu zabrinuti odakle je bolest došla i kako se raširila, ljudi su više brinuli hoće li se moći adekvatno pripremiti za sljedeći ukop.

U današnjem Istanbulu, unatoč fatalizmu koji se (i dalje) vezuje uz islam, tijekom pandemije koronovirusa turska je Vlada zauzela sekularni pristup – zabranila je sprovode za one koji su umrli od COVID-a 19 i donijela jasnu odluku o zatvaranju džamija petkom, kada se inače vjernici okupljaju u veliku broju na najvažniju molitvu. Turci se tim mjerama nisu usprotivili. Koliki god bio, svjedoči Pamuk, naš strah je i mudar i strpljiv.

Štoviše, kada je njegov esej već bio pred čitateljima, turski je predsjednik Recep Tayip Erdogan, u sklopu borbe protiv širenja koronavirsa, odredio četverodnevnu izolaciju za cijelu zemlju tijekom ramazanskog Bajrama. Slijedom čega se u izolaciji našlo 83 milijuna Turaka. Eto, i to je stečevina aktualne pandemije – nova normalnost ili, kazali bi neki, nova nenormalnost.

A da je ta nova, postpandemijska era, u biti, počela, svjedoči i poznati povjesničar Yuval Noah Harari koji u Financial Timesu piše kako smo u ovom kriznom vremenu sučeljeni s dvama osobito važnim izborima: Prvi je između totalitarnog nadzora i osnaživanja građana; drugi je između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti.

Nije bilo lako KGB-u

„Da bi se zaustavila epidemija, cijelo se pučanstvo mora pridržavati određenih smjernica. Postoje dva glavna načina da se to postigne. Jedan je metoda da vlada prati ljude i kažnjava one koji krše pravila. Danas, prvi put u ljudskoj povijesti, tehnologija omogućuje praćenje svih cijelo vrijeme. Prije pedeset godina KGB nije mogao pratiti 240 milijuna sovjetskih građana 24 sata dnevno, niti se mogao nadati da će učinkovito obraditi sve prikupljene informacije. KGB se oslanjao na ljudske agente i analitičare, a ljudski agent jednostavno nije mogao pratiti svakog građanina.

Ali sada se vlade mogu pouzdati u sveprisutne senzore i moćne algoritme umjesto špija od krvi i mesa“, konstatira Harari naglašavajući kako je (njegov), dakle izraelski premijer Benjamin Netanyahu nedavno odobrio Izraelskoj sigurnosnoj agenciji korištenje tehnologije nadzora, obično namijenjenoj borbi protiv terorizma, za praćenje bolesnika s koronavirusom. Kada je nadležni parlamentarni pododbor odbio odobriti tu mjeru, Netanyahu je to proglasio hitnom uredbom.

„Dosad, kad je vaš prst dodirnuo zaslon vašeg pametnog telefona i kliknuo na vezu, vlada je htjela znati na što točno vaš prst klika. Ali s koronavirusom fokus zanimanja se pomiče. Sada vlada želi znati temperaturu vašeg prsta i krvni tlak pod njegovom kožom. Jedan od problema s kojim se susrećemo prilikom shvaćanja kako stojimo s nadziranjem jest da nitko od nas ne zna kako ga se točno nadzire i što bi nam mogle donijeti godine koje dolaze“, strahuje izraelski povjesničar.

U kontekstu toga njegova straha zanimljivo je mišljenje profesorice Michelle Gelfand. Još prije nekoliko godina ta je znanstvenica s Univerziteta Maryland s kolegama pripremala studiju objavljenu kasnije u magazinu Science. U toj su studiji klasificirali društva kao „stroga“ i „labava“, ovisno o tomu koliko su prioriteta dali slobodi ili pridržavanju pravila.

Stroga i labava društva

Prema riječima prof. Gelfand, stroga društva poput Kine, Singapura, Hong Konga i Austrije imaju mnogo pravila i kazni za upravljanje društvenim ponašanjem. Građani u tim zemljama navikli su na visoku razinu nadzora koji ima za cilj jačanje dobrog ponašanja. Dok labave kulture, u zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država, Italije i Brazila, imaju slabija i znatno tolerantnija pravila.

I, doista, danas vidimo kako su se, zahvaljujući „strogoći“, Singapur i Hong Kong – pa i Austrija – pokazali učinkovitijima u suočavanju s pandemijom. (Kina je, ipak, druga, čini se još dokraja neispričana priča...) A oni „labaviji“ ili liberalniji, poglavito SAD – koji, doduše, posljednjih dana ima i većih briga od korone – Italija, Brazil još bilježe brojne smrtne slučajeve.

Vratimo se, međutim, još malo na „slučaj Netanyahu“, a u kontekstu pandemije i Bosne i Hercegovine, zapravo na aferu Respirator koja je praktički, mada nije jedina, obilježila doba pandemije u ovoj zemlji. Kad je, naime, premijer Federacije BiH Fadil Novalić nakon tri-četiri dana pritvora, ipak, uz stanovite mjere ograničenja, pušten na slobodu, postavilo se logično pitanje može li (i) dalje funkcionirati kao predsjednik entitetske Vlade.

Maline beru prigode

Novalićev partijski šef i, evo, neformalni odvjetnik Bakir Izetbegović nije imao tih dvojbi. „Netanyahu ima proces već tri godine pa nakon suda vodi sjednicu Vlade u Izraelu. Ako se Novaliću onemogući rad, to bi tek bio udar na poziciju Bošnjaka“, apsolvirao (?!) je ovu temu prvi u Bošnjaka.

Zaboravljajući pritom kako je izraelski premijer u međuvremenu, tj. tijekom pandemije, otišao korak dalje. Zatvorio je, naime, sudove i odložio vlastito suđenje za korupciju. Sudeći prema Izetbegovićevim izjavama, i on bi – kad bi ikako mogao – suspendirao Tužiteljstvo BiH ili, makar, glavnu tužiteljicu Gordanu Tadić koja uporno tvrdi da svugdje u svijetu prigode beru jagode, samo kod nas u doba korone maline beru prigode. U Bošnjaka – naročito.