Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Kad se zakotrlja nogometna, onda se (obično) „zaustavi“ ona zemaljska lopta. Tako je, evo, i ove godine, od 20. studenoga kada je u Kataru počelo Svjetsko nogometno prvenstvo, a tako će biti sve tamo gotovo do pred Božić, do 18. prosinca kada ćemo doznati svjetskog prvaka. Kada je pak riječ o aktualnim svjetskim viceprvacima, osim uspjeha na Mundijalu, dosadašnji nastup je, po uvjerljivoj većini medija, obilježila jedna fotografija.

   Nakon što su Vatreni remizirali s moćnom Belgijom i tako se plasirali među 16 najboljih na svijetu, mladi hrvatski stoper Joško Gvardiol poletio je u zagrljaj svojoj majci Sanji koja je, baš kao i ostali članovi obitelji, gledala toga nevjerojatnog mladog nogometaša kojega su „nogometne burze“ – čak i prije najveće svjetske nogometne smotre – procjenjivali između 80 i 100 milijuna eura.

Rezultat odgoja i vjere

  „Vidio sam tu fotografiju, baš mi je bilo toplo oko srca i zato je Joško najbolji stoper na svijetu. Ne možeš biti samo dobar igrač ako nisi kompletan, ako nemaš sve te osjećaje. Taj odlazak k majci je slika naše reprezentacije, evo sad sam se naježio. Ponosan sam na to. Čestitam njegovoj majci što je takvog sina odgojila. To je fotka dana, mjeseca, godine. Dobiti takvog igrača i sina, skromnoga, na takvoj razini, rezultat je odgoja i vjere. To je ono što je jako važno. Mi to zastupamo, ja zastupam takve vrijednosti i na to sam jako ponosan“, kazao je Zlatko Dalić.

   Izbornik druge reprezentacije svijeta, koji je nerijetko osporavan u dijelu hrvatskoga tiska, malo zbog svojih bh. – livanjskih – korijena, a malo više zbog toga što je osvjedočeni vjernik, uistinu je uspio svoje vrijednosti prenijeti i na momčad. No, prije toga je morao odstraniti „trule jabuke“, one koji se, usprkos talentu, nisu uklapali u njegovu viziju sportskoga kolektiva. Dalić je višekratno svjedočio kako prije utakmice izmoli dvije molitve od kojih je jedna Gospi u potrebi, ali, veli, nikada ne moli da mu da to i to, nego zahvaljuje što mu je Bog dao sposobnost i snagu izdržati.

  „Bog je svakodnevno prisutan u mojoj obitelji i životu. Gledajući globalno, promatra se profit, zarada, no takav je današnji svijet. Ljudske su brige zemaljske, i s njima se radi opstanka treba nositi. No, kad se čovjek smiri i ostane sam pred nekom odlukom, tada se pozove na Božju pomoć“, svjedoči taj Livnjak koji je uoči Mundijala hodočastio 120 kilometara od rodnog grada do Međugorja te Glasu Koncila povjerio kako često moli Boga da ga „ne prebaci“, da ostane takav kakav jest. Onakav, dakle, kakav je formiran u ranom djetinjstvu kod prvih susjeda u franjevačkom samostanu na Gorici.

Vjera – ključ uspjeha

   I tijekom katarskog turnira izbornik, stručni stožer i reprezentativci išli su na svetu misu koju je predslavio rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici Domagoj Matošević, i sam sportaš. Daliću je, međutim, u stvaranju obiteljskoga ozračja od velike pomoći i Luka Modrić, praktični katolik, koji je nakon što je 2018. izabran za najboljeg nogometaša svijeta, kazao:

   „Ovo je nevjerojatan osjećaj, ne samo zbog njih dvojice (Ronalda i Messija, op.a.) već i zbog svih drugih slavnih igrača koji su bili u konkurenciji za ovu nagradu. Uvijek kroz karijeru bio sam svjestan da su mukotrpan rad i vjera u teškim trenutcima ključ uspjeha. Najbolje stvari nikada ne dolaze lagano.“ Poručio je tada kapetan Vatrenih koji na štitnicima nosi sliku obitelji i Isusa. Slijedom čega je jedan njegov potez prije Katara bio sasvim logičan: odbio je, naime, nositi traku duginih boja kao dio kampanje Jedna ljubav protiv „diskriminacije u nogometu“.

    A obrazloženje ove odluke Hrvatskog nogometnog saveza ilustrira, u biti, sve ono što resi hrvatsku reprezentaciju posljednjih godina, poglavito otkako su joj na čelu pobožni katolici, izbornik Dalić i kapetan Modrić: „Ako to bude omogućeno, hrvatski kapetan nosit će traku koja najbolje simbolizira vrijednosti koje zastupa hrvatska nogometna reprezentacija, a to je – hrvatska zastava. Hrvatska zastava za nas je simbol patriotizma, ponosa, strasti, ljubavi prema domovini te obitelji, što je zaštitni znak hrvatske reprezentacije. Smatramo da naša zastava simbolizira puno više vrijednosti od bilo koje jedne kampanje, a uključivost je svakako jedna od vrijednosti naše domovine.“

Papa na golu...

    Tako hrvatski nogometaši i njihov stožer zapravo žive ono što je papa Franjo poručio početkom listopada ove godine primivši u audijenciju sportaše okupljene u Vatikanu na konferenciji koju je organizirao Dikasterij za laike, obitelj i život. „Sport ima formativnu dimenziju koja se ne može odvojiti od one igračke i amaterske, čak ni na najvišim razinama profesionalizma. Kao što udovi čine tijelo, tako igrači čine momčad, a ljudi oblikuju zajednicu. U tom smislu sport može biti simbol jedinstva u društvu, iskustvo integracije, primjer povezanosti i poruka sklada i mira“, kazao je Sveti Otac, i sam nogometaš, po osobnome, doduše, priznanju, ne baš naročito vješt.

„Volio sam nogomet, ali doista nisam bio među najboljima. Bio sam ono što u Argentini zovu 'pata dura', doslovce tvrda noga. Zbog toga su me uvijek tjerali da idem na gol. Ali biti vratar za mene je bila sjajna škola života. Vratar mora biti spreman odgovoriti na opasnosti koje mogu doći od bilo kuda“, svjedočio je taj bivši vratar naglašavajući (uvijek) kako je Crkva bliska sportu jer vjeruje u igru i sportsku aktivnost kao mjesto susreta među ljudima, oblikovanja vrijednosti i bratstva. Štoviše, Rimski biskup drži kako je „žrtva“ izraz koji sport dijeli s religijom.

   „Nitko se ne voli mučiti jer vas umor opterećuje. Međutim, ako uspijete pronaći smisao u naporu, tada je njegovo breme lakše. Zato žrtva zahtijeva disciplinu kako bi postigla uspjeh“, drži taj strastveni navijač argentinskog kluba San Lorenzo. I, dakako, Argentinske nogometne reprezentacije.

   Za što je pak vezana i jedna gotovo incidenta situacija. Za Papina zemljaka Lionela Messija, jednog od najboljih nogometaša svih vremena, mnogi će – poglavito u Argentini –  kazati da „nije s ovog svijeta“, da je „izvanzemaljac“, za neke – čak!? – i „bog“. To je ponukalo Svetog Oca da kaže: „U teoriji, reći da je Messi Bog, je svetogrđe. Ne možete govoriti takve stvari jer nisu istinite. Obožavati se može samo Bog i sve osim toga je svetogrđe. Messi je stvarno dobar igrač, ali nije Bog.“

Na putu prema Bogu

  A u ovu „polemiku“ neizravno se uključio hrvatski atletičar Stipe Žunić, osvajač brončane medalje na Svjetskom prvenstvu u bacanju kugle 2017., tumačeći kako je – nakon stanovitih kriza u karijeri – došao do odličja u atletskoj disciplini u kojoj su najveći dometi naprosto rezervirani za najbogatije svjetske države. „Ključna je razlika što sam pronašao veću vrijednost, što mi nije sport Bog, nego sredstvo na putu prema Bogu“, svjedočio je Žunić za Glas Koncila.

  I kad smo (već) kod „nogometnih (i inih...) božanstava“, jedan je drugi Bergoglijev sunarodnjak nezaobilazan – Maradona, dakako. U prošlogodišnjem novogodišnjem intervjuu La Gazzetti dello Sportu Franjo je za velikoga Diega, koji je preminuo 25. studenoga 2020., kazao kako je bio veliki pobjednik koji je milijunima donio radost, ali i da je bio i krhak čovjek. Zbog čega je, valja dodati, i tragično završio. Slijedom čega je mnogo jasnije zašto Dalić moli Gospodina da ga – „ne prebaci“...

  A o krhkosti ljudskoj na svoj je način progovorila i jedna od najvećih hrvatskih sportašica Blanka Vlašić. Po vlastitu svjedočenju ozljeda ju je vratila na put prema Bogu jer je tijekom oporavka shvatila da se udaljila od Gospodina i izgubila sebe.

    A aktualni Mundijal u Kataru dokaz je kako su taj put hrvatski nogometaši – s tandemom Dalić & Modrić – pronašli. Dok nastaju ovi redci, još ne znamo koliko će daleko dospjeti. No, kako god završilo, zahvalimo Bogu za svu radost i ponos koji su nam podarili svih ovih godina.

(Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku broj 50. od 14. prosinca 2022.)