Piše: Danijela Blažeka

U ne baš tako davnim vremenima, ognjište je bilo središnji dio najčešće jedine prostorije kuće. U našem je stanu od svih prostorija kuhinja definitivno najopterećeniji dio. Nije velika, ali je proširena prostorom za blagovanje u kojem se nalazi veliki stol. Za tim stolom uvijek pripremam kolače za koje mi treba više mjesta ili mijesim kruh, a često i pripremu raznog povrća za ručak obavim za njim. No, za njim vrlo često i moj suprug, kad je kod kuće, pregledava svoje radove (iako ima drugi prostor za to), a djeca redovito, samo ako uhvate mjesto, pišu za njim zadaće (iako također svi oni imaju svoja radna mjesta u sobama) i pritom svako malo nešto zapitkuju ili slušaju o čemu nas dvoje razgovaramo.

Što se kuha?

Povremeno mi onda i "ukradu" ponešto od onoga što pripremam (ručak ili kolači), dižu poklopce na loncima da bi vidjeli što se u njima kuha, kušaju, skuhaju si usput i čaj (a suprugu i sebi sama skuham kavu), komentiraju neke vijesti ili najnovija zbivanja u svijetu šaha kojim se bave, a vrlo često, kad imaju slobodni trenutak, odigraju i nekoliko partija za tim stolom. Ponekad mi ta gužva koja stalno vlada u tom prostoru koji osjećam svojim i smeta: u žurbi sam, nekamo treba krenuti ili neko od djece ima predsate, pa moram nabrzinu završiti to što radim, plus oprati usput hrpu suđa da ne ostaje za kasnije, a svi se "motaju" po kuhinji i stalno nešto netko zapitkuje. No, u ovo predbožićno vrijeme, kad za tim istim velikim stolom, sada uredno prostrtim, sa svojom obitelji okupljenom oko njega već treću nedjelju zaredom palim svijeću na adventskom vjenčiću, dok se iz velike zdjele za juhu na njegovoj sredini u zrak podižu pramičci pare, a iz pećnice se, za mojim leđima, širi ugodan miris kolača kao najava predstojećih blagdana, okružena čavrljanjem svoje djecu ne mogu, a da sa smiješkom ne pomislim kako je sve to zapravo normalno i uredu. I dok gledam onaj titravi plamen svijeća za stolom, zaokuplja me pomisao na značenje riječi ognjište.

Na ognjištu se vatra nikad nije sasvim gasila

Ognjište - riječ puna simbolike, doziva pred oči sliku vatre koja pucketa u hladnoj zimskoj noći, žara koji sjaji i oko kojeg se okuplja obitelj, jela koje tiho krčka u loncu, sliku mira i spokoja. U ne baš tako davnim vremenima, ognjište je bilo središnji dio najčešće jedine prostorije kuće: ispred njega bio je prostor za dnevni boravak obitelji, a iza njega prostor u kojem se spavalo. Ono je zaista i bilo u središtu obitelji: istovremeno je grijalo, osvjetljavalo i na njemu se pekao kruh i kuhao objed, oko njega se nekad, u vrijeme prije televizije, okupljalo i razgovaralo, a žene su plele ili vezle. Pa i kasnije, kad su se u kućama onoj jednoj prostoriji počele dodavati sobe, i dalje je ognjište bilo u središtu kuće, naslonjeno sada na zid susjednih prostorija kako bi i njih na taj način donekle grijalo. A oko njega se, jer je to i dalje bila u pravilu jedina grijana prostorija u kući, obitelj okupljala i živjela. Na ognjištu se vatra nikad nije sasvim gasila (na Badnjak je ona imala posebno značenje: simbolizirala je Kristovo svjetlo i morala je gorjeti najmanje do božićnog jutra) i uvijek bi ostalo pod pepelom zapretenog žara za iduće jutro.

„Ognjištarci“

Ognjište je simbol obitelji, naroda i domovine. U Domovinskom ratu često smo na televiziji mogli čuti kako se govori o ljudima protjeranima sa svoga ognjišta. Izrugujući se tom izrazu kao zastarjelom, neki su iz njega izveli riječ "ognjištarac", kao da je riječ o ljudima iz kamenoga doba, primitivnih običaja i nazora. No, stvarno im je u njoj zasmetala tradicija kojom ona odiše, toplina čvrstih veza unutar brojne obitelji okupljene u svome domu, sjaj plamena žive vjere i ljubavi za narod i domovinu koji se osjećaju u njoj - sve ono što "moderni" svijet želi proglasiti zastarjelim i odbaciti.

Nestalo ognjišta – nestalo i ljudi

Porušeno, ugašeno ognjište oduvijek znači jednu obitelj koja je nestala - protjerana, izumrla ili obitelj čiji su članovi otišli iz svoga kraja „trbuhom za kruhom“ i postali time najčešće za taj kraj i ljude izgubljeni. Nema veće žalosti nego kad se čovjek vozi kroz nekad živa sela i zaseoke diljem naše zemlje i samo gleda napola urušene kuće u njima. Kuće su to u kojima su se ognjišta ugasila i iz kojih je život time nestao. Nestali su ljudi, preselili se u druge zemlje ili otišli u gradove. Koliko ih je sa sobom odnijelo i ognjište u svome srcu, ognjište kao srce obitelji, sa svim onim tradicijama koje se uz njega vežu i koje svojim nevidljivim, ali tako jakim sponama čine još jednu važnu nit među onima koje obitelj povezuju u jedno? Danas u središtu mnogih kuća i obitelji nije "ognjište", već televizor. I to ne samo u gradu, gdje je nekadašnje ognjište zamijenila kuhinja sa sofisticiranim štednjakom i čiju je funkciju osvjetljavanja preuzela električna rasvjeta, a grijanja radijatori raspoređeni po cijelom stanu, nego i na selu.

Ipak, dok gledam u ovaj titravi plamen svijeća i iščekujem zajedno sa svojom obitelji skoro rođenje Djeteta, želim vjerovati da se to polako mijenja. I da moderno ognjište - kuhinja - sa svim svojim značenjem i tradicijama te djecom, bez koje ona nema smisla, opet zauzima svoje mjesto u srcima ljudi.