Roberto de Mattei, talijanski povjesničar, predsjednik Fondazione Lepanto, glavni urednik časopisa Radici Cristiane i informativne agencije Corrispondenza Romana, na portalu Corrispondenza Romana razmišlja o skorim biskupskim posvećenjima koje je najavilo Svećeničko bratstvo Sv. Pija X. bez papinskog mandata. Članak preuzimamo u cijelosti dozvolom autora prof. Roberta de Matteia.

Preveo: Mario Udina

Što misliti i kako postupiti pred biskupskim posvećenjima koja je za 1. srpnja u Écôneu najavilo Svećeničko bratstvo Sv. Pija X. te pred posljedičnom ekskomunikacijom latae sententiae koju će Sveta Stolica ponovno potvrditi?

Prvo što treba reći jest da bismo se, ako do toga dođe, suočili s bolnim iskušenjem ne samo za svijet katoličke tradicije, kojemu Bratstvo Sv. Pija X. pripada od svojega osnutka 1. studenoga 1970. pod vodstvom nadbiskupa Marcela Lefebvrea, nego i za papu Leona XIV. Papa je, naime, unutarnje pomirenje u Crkvi istaknuo kao jedan od glavnih ciljeva svojega pontifikata te bi se, nešto više od godinu dana nakon izbora, našao pred novim raskolom u crkvenom tkivu, uz opasnost dodatnog produbljivanja podjela koje desetljećima čekaju rješenje.

„Stanje potrebe“ kao argument?

Što se same kontroverze tiče, ne može se ne primijetiti ono što izgleda kao pravi paradoks. Među mnogim razlozima koje je nadbiskup Lefebvre naveo 1988., a koje danas ponovno ističe Svećeničko bratstvo Sv. Pija X. kako bi opravdalo biskupska posvećenja bez papinskog mandata, argument o stanju potrebe vjernika pred ozbiljnošću crkvene krize istodobno je i najslabiji i najsnažniji.

Stanje potrebe po svojoj je naravi izvanredno stanje koje dopušta odstupanje od redovite primjene određenih normi radi višega dobra, koje je u slučaju Crkve spasenje duša. No tko ima ovlast utvrditi postojanje takva stanja te odrediti njegov početak i kraj? Jasno je da se takva procjena ne može prepustiti samom Bratstvu Sv. Pija X. Kad bi bilo tako, moralo bi se zaključiti da stanje potrebe prestaje onda kada Bratstvo smatra da je prestalo, čime bi mu se zapravo pripisala ovlast prosuđivanja Svete Stolice, nespojiva s hijerarhijskim i vidljivim ustrojem Crkve. Tako bi nastala situacija u kojoj se jedna posebna skupina postavlja kao konačni kriterij za ocjenjivanje djelovanja vrhovne vlasti.

Kad bi se načelo stanja nužde prihvatilo kao opće mjerilo djelovanja, svaki biskup koji smatra da Crkva prolazi kroz tešku krizu mogao bi se osjećati ovlaštenim ili čak moralno obveznim posvećivati druge biskupe bez papinskog mandata kako bi osigurao kontinuitet vjere i sakramenata. Posljedica bi bila umnažanje paralelnih jurisdikcija i lutajućih biskupa (episcopi vagantes) raspršenih po svijetu, uz neizbježne učinke rascjepkanosti, nereda i zbunjenosti upravo među vjernicima koje se želi zaštititi.

Postojanje biskupske crte koja potječe od biskupa Richarda Williamsona, jednoga od četvorice biskupa koje je nadbiskup Lefebvre posvetio 1988., a koji je kasnije udaljen iz Bratstva Sv. Pija X., konkretno pokazuje kako logika stanja potrebe, jednom odvojena od višeg načela autoriteta koje bi je ograničavalo i uređivalo, može stvarati nove podjele. To je pojava koja, neovisno o prosudbama osoba uključenih u nju, pokazuje unutarnji rizik biskupskih posvećenja utemeljenih na subjektivnim procjenama stanja potrebe.

Pa ipak, taj čimbenik, tako krhak na teološkom i kanonskom planu, pokazuje se najjačim na pastoralnom planu. Nadbiskup Lefebvre nije bio spekulativni teolog ni kanonist, nego misionar i pastir duša. U pismu svećenicima od 27. travnja 1987. napisao je: „Katolički vjernici na mnogim se mjestima nalaze u očajnoj duhovnoj situaciji. To je vapaj koji Crkva sluša; za takve situacije ona daje jurisdikciju putem zakona nadomjesne vlasti.“ Za njega odlučujući kriterij nije bilo isticanje nekakva vlastitog prava Bratstva, nego duhovna potreba vjernika. Posvećenja biskupa 1988. željela su biti odgovor na taj vapaj duša.

Tako dolazimo do paradoksa. Pozivajući se na stanje nužde, Svećeničko bratstvo Sv. Pija X. velik dio svojega opravdanja temelji na prvenstvu pastoralnih potreba nad strogo pravnim i doktrinarnim razmatranjima, prihvaćajući upravo ono prvenstvo pastoralne prakse koje je jedna od temeljnih smjernica Drugoga vatikanskog koncila.

Nasuprot tome, Dikasterij za nauk vjere poziva se na Drugi vatikanski koncil, ali ne priznaje težinu pastoralnog argumenta te protiv FSSPX-a koristi pojmove i kategorije predkoncilske teologije, pozivajući se na obvezujuću snagu nauka i prava.

Mnogo širi problem

U toj zbunjujućoj situaciji jedini razuman savjet koji se može dati neodlučnima jest držati se načela logike i prava koje kaže: „In dubiis standum est pro statu quo, donec ratio certa contrarium persuadeat“ – „U dvojbenim situacijama treba se držati postojećeg stanja dok siguran dokaz ne pokaže suprotno.“ Razum nalaže da svatko ostane ondje gdje se nalazi i nastavi činiti ono što već čini, izbjegavajući jalove polemike i emotivne proglase koji imaju jedini učinak ponovnog otvaranja starih rana i dolijevanja octa na rane Crkve.

Problem koji se danas postavlja mnogo je širi od, premda ozbiljnog, pitanja biskupskih posvećenja 1. srpnja i njihovih kanonskih posljedica. Također se ne iscrpljuje raspravom o tradicionalnoj liturgiji ili tumačenju dokumenata Drugoga vatikanskog koncila. U središtu prijepora nalazi se povijesna i teološka prosudba 20. stoljeća, stoljeća koje je duboko obilježilo sudbinu Crkve i suvremenog svijeta.

Prije nešto više od 100 godina požar Prvoga svjetskog rata okončao je međunarodni poredak nastao tijekom kršćanskih stoljeća, dok je Boljševička revolucija u listopadu 1917. zapalila još veći požar u svijetu. No iste godine kada je boljševizam osvojio vlast, Gospa se ukazala troje pastira u Fatimi, objašnjavajući prave uzroke krize modernoga svijeta te obećavajući, nakon kazni, ratova i progona, konačnu pobjedu svojega Bezgrešnog Srca. Poruka Fatime bila je upućena cijelom čovječanstvu, ali osobito pastirima Crkve, u čijim je redovima modernizam već počeo širiti svoj smrtonosni otrov. Protiv toga zla Providnost je pobudila Sv. Pija X. enciklikom Pascendi Dominici Gregis od 8. rujna 1907., deset godina prije fatimskih ukazanja, taj je veliki Papa proročkom jasnoćom razotkrio proces samorazgradnje koji će obilježiti sljedeća desetljeća. Pascendi i Fatima predstavljaju, redom, doktrinarnu dijagnozu i nadnaravni odgovor na krizu modernosti. Ti događaji, pak, dobivaju svoje puno značenje samo ako ih se smjesti u širu perspektivu koja ljudsku povijest promatra kao etape jedne jedine borbe koja traje kroz stoljeća.

Konačnu riječ ima Papa

Tu ponovno postaje iznimno aktualna vizija Sv. Augustina. U djelu Grad Božji veliki crkveni naučitelj tumači povijest kao trajni sukob između onih koji svoj život usmjeravaju prema Bogu i onih koji odbacuju božanski poredak. Augustinska tradicija, svojom sposobnošću da povijesne događaje promatra u svjetlu Providnosti, nudi ključ za razumijevanje pitanja koja i dalje određuju život Crkve, s njezinim otpadima od vjere, progonima i junaštvima.

Posljednja riječ u tom dramatičnom okviru pripada onome koji ima božanski mandat voditi Crkvu i kojega i samo Bratstvo Sv. Pija X. priznaje kao zakonitog Kristova namjesnika – papi, danas vladajućem Leonu XIV. Nikakvo stvarno i konačno rješenje teških problema koji pogađaju mistično Tijelo Kristovo ne može se pronaći izvan Rimskog p0rvosvećenika niti protiv njega.