Josip Vričko, Katolički tjednik

Već nekoliko sati nakon što je stigla vijest o preminuću Svetoga Oca, dio hrvatskih medija problematizirao je odnos Hrvata prema odlazećem Rimskom biskupu. Slijedom čega su neki isticali i zanimljivost kako su kroz noviju povijest hrvatski premijeri bili među posljednjima koji su razgovarali s Petrovim nasljednikom. Štoviše, Ivo Sanader je prije 20 godina u veljači 2005. bio uistinu posljednji državnik koji se susreo s papom Ivanom Pavlom II. koji je otišao svome Nebeskom Ocu u zagrljaj u travnju iste godine.

Koliko (dana) žalosti?

Aktualni se pak hrvatski premijer Andrej Plenković s obitelji, suprugom i troje djece, poslije uskrsne mise, nakratko sastao s Franjom. I kad je već spomenuta ova okolnost, koincidencija zapravo, dio se sedme sile u Hrvata zapitao (i): Hoće li i Plenković kao nekoć Sanader, nakon odlaska Ivana Pavla proglasiti tri dana žalosti? Neimenovani premijerovi suradnici povjerili su RTL-u kako se to vjerojatno neće dogoditi, sugerirajući u (diplomatskim) rukavicama kako su okolnosti drugačije budući da su Hrvati – ma gdje bili! – sad već svetoga Papu, više negoli vjerojatno ijednoga prije, doživljavali kao svog. Tako je i bilo, proglašena je jednodnevna žalost na dan Papina ukopa. No, uz zbilja neobičan „aneks“ na odluku: Dan žalosti – kao nikad! – imao je „radno vrijeme“ od 7:00 do 19:00 h.

Kako bilo, stanoviti nesporazum(i) između Hrvata i sad već pokojnoga Pape nastavili su se eto i nakon što je on na Uskrsni ponedjeljak završio svoju zemaljsku borbu. Pitanje je zapravo: nesporazumi ili nerazumijevanje? Teško je kazati. Ali, Franjo se u prošlu srijedu našao i usred žestoke rasprave tijekom aktualnoga prijepodneva u Hrvatskom saboru.

 Zašto je Papa umro?

Saborska zastupnica Dalija Orešković obratila se premijeru Plenkoviću rekavši mu da je ono što on radi građanima neoprostivo. „Vidim da su vas uzrujale šale da je papa Franjo preminuo nakon što se susreo s vama. I, to doista nije bilo primjereno, ali ono što vi radite tim istim građanima neoprostivo je“, potencirajući – ili docirajući – kako je HDZ Liku pretvorio „u ilegalno odlagalište europskog smeća“ koje truje hranu i ljude. Na što joj je premijer uzvratio kako mu je Zoran Milanović priznao da je Orešković, jednu, veli, prosječnu pravnicu postavio na čelo Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa na zamolbu njezina bivšeg i pokojnog punca Slavena Letice.

Tko god je slušao ovu svađu koja je Hrvatski parlament pretvorila u kokošinjac, kako je to davno primijetio veliki hrvatski glumac i bivši ministar kulture Zlatko Vitez, jasno mu je da je starostavna kako je samo Bog iznad Hrvatskog sabora, u potpunosti devalvirana. Iznad Sabora je, naime, u prošlu srijedu bio – trač i svađa na razini krajputaške birtije pred fajrunt. I sve to nakon minute šutnje za pokojnoga Franju…

I, ako postoji dvojba – nesporazum ili nerazumijevanje s pokojnikom – „slučaj Stepinac“, ili „slučaj kanonizacija“ uči nas kako je možda riječ i o jednom i o drugom. Slijedom čega pak treba podsjetiti na (malu) povijest Stepinčeve kanonizacije.

Čudo je potvrđeno!

Postupak je pokrenut 1969. kada je tadašnji apostolski upravitelj Zagrebačke nadbiskupije Franjo Kuharić u najvećoj tajnosti – olovne su to bile godine! – zatražio mišljenje o prikladnosti otvaranja procesa kanonizacije „junačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca“. Kardinal Franjo Šeper i tada već zagrebački nadbiskup Kuharić uputili su istoj kongregaciji 1979. zajedničku molbu za proglašenje blaženim i svetim kardinala Stepinca, progonjena „in odium fidei“ (iz mržnje prema vjeri). Kongregacija za kauze svetaca 4. prosinca 1980. odlučila je da se taj postupak može otvoriti u Rimu te je njegov prvi dio završio Stepinčevom beatifikacijom u Mariji Bistrici 1998.

Franjo je 2014. svetim proglasio Ivana Pavla II., papu koji je beatificirao Stepinca 3. listopada 1998. i molio na njegovu grobu u zagrebačkoj prvostolnici, a onda je svetome Papi u stanovitoj mjeri replicirao odlučivši poslušati, ili (makar) konzultirati, „velikog patrijarha“ Irineja

U postupku za beatifikaciju prikupljeno je 42 000 stranica dokumenata, među kojima su i oni od Udbe. Poslužili su i oni iz (tadašnjeg) Tajnog vatikanskog arhiva. U Međunarodnom Crvenom križu u Ženevi nađeno je pak sedam dokumenata iz kojih se vidi što je sve Stepinac učinio za Židove, Srbe i druge. Na tisuće je svjedočanstava Židova, Srba, Hrvata, Roma koje je progonila diktatorska vlast, a kojima je Stepinac pomagao. Uz to, u rujnu 2015. generalni postulator za kauze Zagrebačke nadbiskupije mons. Juraj Batelja potvrdio je, baš na dan kada je tadašnji srbijanski predsjednik (i četnički vojvoda…) Tomislav Nikolić pohodio Svetoga Oca, kako je Blaženikova kauza završena te kako nema više nikakve revizije.

„Čudo je potvrđeno! Ako se čudo dogodilo po Stepinčevu zagovoru, znači da je Bog na djelu, da je Bog potvrdio. Pa, nećemo u pitanje dovoditi Božju volju jer je Nikolić ili netko drugi imao neke svoje planove. Mi rimokatolici poštujemo Svetoga Oca kao vrhovnu glavu pa nam nije žao što je danas primio srpskog predsjednika“, kazao je mons. Batelja.

Zamagljivanje istine?

Žao nam je, međutim, postalo (malo) kasnije, nakon što je papa Franjo objavio odluku o osnivanju Mješovite komisije Hrvatske biskupske konferencije i Srpske Pravoslavne Crkve, čime je, u biti, zaustavljena kanonizacija. Tadašnji je zagrebački nadbiskup Josip kard. Bozanić na Stepinčevu hodočašću u Mariji Bistrici potom poručio (Vatikanu…): „Mi u Hrvatskoj i među katolicima diljem svijeta već smo uvjereni u svetost Bl. Alojzija Stepinca. Ona nije stvar političkih dogovora niti povijesnih manipulacija.“ Ništa manje – dapače! – oštar bio je i tadašnji gospićko-senjski biskup Mile Bogović koji je za Večernji list kazao kako se osnivanjem (zapravo Papine) komisije šalje poruka da još postoje sumnje u Stepinca, a mi, veli biskup, znamo da je njegova svetost potvrđena i kroz krv mučeništva. I na kraja, a možda i najkonkretniji bio je pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško. „Oni koji traže nove dokaze, traže ih ne zato što ne znaju, nego zato što žele zamagliti istinu“, eksplicitan je bio u propovijedi u zagrebačkoj katedrali, podsjetila je, nakon evo Franjina odlaska, Slobodna Dalmacija.

Svojim je kritičarima utemeljitelj kontroverzne – u najmanju ruku! – komisije (neizravno) odgovorio na povratku s trodnevnog posjeta Bugarskoj i Makedoniji u svibnju 2019., razgovarajući u zrakoplovu s novinarima o mogućem proglašenju Alojzija Stepinca svetim. Uz konstataciju kako je Stepinac bio krjepostan čovjek i naputak da mu se vjernici, budući da ga je Crkva proglasila blaženim, mogu moliti, Papa je obznanio i kako je došlo do nerazriješenih točaka koje se tiču povijesti.

I, pomogao je – Irinej…

„… I ja, koji moram potpisati kanonizaciju – to je, naime, moja zadaća – moleći, razmišljajući i tražeći savjet, uvidio sam da moram zamoliti za pomoć srpskog patrijarha Irineja koji je veliki patrijarh. I Irinej mi je pomagao.“

Jasno, izazvao je ovom posljednjom konstatacijom golemi šok, i kod Hrvata vjernika i napose u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Kako i ne bi – Franjo je 2014. svetim proglasio Ivana Pavla II., papu koji je beatificirao Stepinca 3. listopada 1998. na misi u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici i molio na njegovu grobu u zagrebačkoj prvostolnici, a, evo, sada je svetome Papi u stanovitoj mjeri replicirao odlučivši poslušati, ili (makar) konzultirati, „velikog patrijarha“, znanog, uz ino, i po tomu što je pustio suzu nakon presude ratnom zločincu Ratku Mladiću u Haagu te definirajući Republiku Srpsku „Božjim djelom“.

Kako bilo, rečena, kolokvijalno kazano, Papina mješovita komisija pokazala se kao potpuni promašaj, a Bl. Stepinac ostao je, usprkos tomu što SPC nije uspjela dokazati ništa od optužbi na kojima desetljećima inzistira - na čekanju.

Nakon pak Franjine smrti neki hrvatski diplomati, poput Ivice Maštruka, kojega je raspad Jugoslavije zatekao u veleposlanstvu pri Svetoj Stolici, a Franjo Tuđman ga ostavio još godinu-dvije kao veleposlanika u Rimu, vjeruje kako je Papa zaobilazio Hrvatsku baš zbog Stepinca. „Nije mu bio sklon, a posebice njegovoj kanonizaciji, s obzirom na sve prigovore“, nediplomatski će taj umirovljeni diplomat. Njegova je, međutim, izjava važna zbog toga što se u biti temelji na srpskoj matrici. Jer, kad veli „s obzirom na sve prigovore“, Maštruko misli samo na srpske prigovore, ali ne precizira njihove autore ne bi li im tom (navodnom) neutralnošću dao legitimitet. Drugih prigovora, naime, nema, a ni njih jake srpske snage nisu uspjele dokazati tijekom rada Franjine komisije. Još je zanimljivija opaska toga diplomata kako je Svetoga Oca odbijalo i to što su hrvatski političari često, veli, agresivno lobirali za Stepinčevu kanonizaciju.

Razumio je Srbe

A, kad smo već kod „lobiranja“, valja podsjetiti kako je u svibnju 2016., kada je dakle Franjo već odlučio formirati kontroverznu komisiju koja je s radom počela iduće godine u vatikanskom Domu Svete Marte, Rim pohodio sisački biskup Vlado Košić radi otvorenja kauze za slugu Božjega brata Bonifacija Ivana Pavletića. U kratkom razgovoru, svjedočio je biskup, razgovaralo se dakako i o Bl. Alojziju i (hrvatskim) očekivanjima da on uskoro bude proglašen svetim. Biskup Košić kazao je Papi kako je za hrvatske katolike Stepinac svet. „On jest svet“, uzvratio je Rimski biskup. Ali, eto, Irinej nije tako mislio… I sada, nakon Bergoglijeva preminuća, beogradska ga Politika na naslovnici oplakuje naslovom Papa koji nas je razumio.

Stoji, međutim, i konstatacija izrečena ovih dana u dijelu hrvatskoga tiska kako je crkveni vrh u Hrvatskoj mudro, malo po malo, temu Stepinca u odnosima s papom Franjom stavio u stranu, iščitavajući pritom znak vremena da nije mudro inzistirati na nečemu što je na mrtvoj točki. A u očekivanju Franjina nasljednika, utješne su i riječi iz homilije zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, izrečene na Stepinčevo ove godine, kako povijest onakve kakav je Alojzije Stepinac ne prosuđuje, nego su i nakon svoje smrti pred našim očima kao oni prema kojima se prosuđuje povijest. Uz to, neka se usliši i želja vatikanskog izbornika Vinka kard. Puljića da novi papa bude puno definiraniji, određeniji i jasniji u stavovima.

A pokojnome papi Franji pokoj duši.