Obitelj na dlanu

Ostvarujući ideal braka kao slike radosti i ljubavi


Brak nisu samo „krvava koljena“, „siromaštvo“, itd. Nije to ni samo spolnost i samo djeca koja se rađaju, i za koju se borimo. Brak je prekrasna slika ljubavi i radosti. Ideal za koji se valja boriti.

Piše: Danijela Blažeka

U našem kršćanskom svijetu već niz stoljeća postoji jedan idealizirani pogled na ljubav i brak kakav, usudila bih se reći, ne postoji i nije postojao nigdje drugdje. Ljubav dvoje ljudi i brak sklopljen iz ljubavi stvar su isključivo kršćansko-europskog podneblja, i to tek nekoliko posljednjih stoljeća. Što smo imali dotad i što je imao i ima i do dandanas ostatak svijeta (za koji se to tek unatrag nekoliko desetljeća polako mijenja)?

Brakovi su se sklapali uvijek iz ovih ili onih interesa, a najčešće prema procjeni i dogovoru roditelja mladog para koji se često nije čak ni poznavao. U brak su ulazili bez ljubavi, a ona bi se, ako su imali sreće, pojavila polako, s godinama, tijekom samog braka. No, najčešće je to bio samo suživot dvoje ljudi upregnutih u isti jaram preživljavanja i podizanja djece, a ono što bismo eventualno danas nazvali njihovom ljubavlju, bio je više odnos međusobnog poštovanja i razumijevanja. Ali najčešće toga nije bilo.

Trubadursko nasljeđe

Ljubav je u višim staležima bila rezervirana u pravilu za ljubavnice – no i to se odnosilo ponajprije na seksualnost i na mogućnost jednostavne zamjene objekta takve „ljubavi“.

Ona holivudska slika ljubavi koju ipak imamo danas, slika braka iz ljubavi i sreće u takvom braku, plod je europskog trubadurskog nasljeđa iz 12. i 13. stoljeća. Oni su ti koji su uveli pojam ljubavi između muškarca i žene i, s vremenom, braka iz ljubavi – braka u kojem postoji i radost, djelić raja koji u dobrom braku svi imamo mogućnost predokusiti. Takva ljubav i takav brak uključivali su – kao nešto što se samo po sebi razumije – i međusobno poštovanje, vjernost, zadovoljstvo, zajedništvo između muškarca i žene na jednoj razini koja je bila revolucionarna za ono doba: razini ravnopravnosti. Nigdje drugdje takve potpune slike braka nije bilo, a to što ona danas i drugdje postoji, i u drugim kulturama i na drugim krajevima svijeta, plod je ponajprije holivudskog širenja trubadurskog nasljeđa tijekom posljednjeg stoljeća. Jasno je da ta slika ljubavi i braka iz ljubavi koju je širio Hollywood nije bila svo vrijeme ujednačena i da je u nju ubacivan za potrebe zapleta radnje uvijek i niz negativnih elemenata – no ona je ipak tu, u onom njezinom najistinskijem trubadurskom značenju.

Upozorenja o nerealnoj slici braka

Tu je sliku, u glavnini, prihvatila i Crkva prepoznajući u njoj istinsku Božju namjeru za to kakav bi brak trebao biti. Kažem „u glavnini“ jer se i danas često ta slika predstavlja kao nedostižan ideal te se (pogotovo mlade) ljude poziva da budu svjesni toga kako je riječ ipak samo o nedostižnom idealu. Cilj takva poziva jest da ljude u braku upozori kako ta slika o braku nije realna i da se ne smiju razočarati i odustati od braka kad se suoče s problemima i razočaraju. U konačnici, Crkva nas tim upozorenjima ipak poziva na to da brak prihvatimo kao ono što je oduvijek bio – mučno putovanje dvoje ljudi kroz život, stalnu borbu, probleme, siromaštvo, „dvoje mladih krvavih koljena pred Bogom“ i „put herojstva u kojem Bog križem i trpljenjem teše dvije grješne duše“, kako reče jedan naš poznati svećenik. S druge strane, iz Crkve također imamo i poruke koje brak (pa čak i naš odnos s Bogom) svode isključivo na seksualnost, na temelju „teologije tijela“, teorije pape Ivana Pavla II. koja se kod nas vrlo revno razmatra u nekim krugovima. No, i jedan i drugi pogled osiromašena su, vulgarizirana i jako (na loše) pojednostavljena slika onoga što bi brak trebao i mogao biti. Ovo „mogao“ naglašavam i naglasit ću koliko god bude trebalo, jer to što nam je nešto pruženo kao ideal – a ideal je u pravilu nedostižan – ne znači da on nije skoro dostižan i da se trebamo pomiriti unaprijed s puno lošijom i nižom slikom, u strahu, valjda, da nas pri prvom susretu s problemima ona idealna slika ne slomi.

Apokalipsa je već tu

Današnje je vrijeme, međutim, vrijeme u kojem padaju koprene, sve koprene. Apokalipsa (razotkrivanje) već je uistinu tu. Pa kao što se zlo danas polako, ali sigurno otkriva u svoj svojoj punini, bez ikakvih zastora i laži (i svjedoci smo tomu na globalnom planu, u svijetu u kojem više ništa nije i ne može ostati skriveno), tako se i starinske slike patnje kao neizbježna stanja, dapače, patnje kao stanja koje se smatra pozitivnim na ovom svijetu i oznake onih koji istinski streme Bogu, također polako razotkrivaju kao nametnute nam upravo zato da bismo prestali težiti boljem. A ipak je stvarnost nešto što, uz pomoć Božju, sami stvaramo. I to nam je i Isus rekao (usp. Mk 11,23). Zašto onda sumnjamo? Zašto onda pristajemo na manje od ideala jer smo ideal proglasili nemogućim? Sami sebe onemogućujemo, sami sebe ograničavamo na manje, umjesto da zahtijevamo i, uz pomoć Božju, stvaramo ideal! Patnja je nešto što nam dolazi izvana, od ovoga svijeta, a ne nešto na što nas Bog poziva. Upravo suprotno: od Boga smo pozvani na radost, sreću, ljubav... I imamo pravo to zahtijevati, imamo pravo to stvarati, imamo pravo to očekivati i za to se – pred ovim svijetom – boriti. Pred ovim svijetom, a ne u njemu. Iako živimo ovdje, pozvani smo biti drugačiji, ne ljudi od ovoga svijeta, nego Božji.

Nisu brak krvava koljena, siromaštvo, itd., nije to ni samo spolnost i samo djeca koja se rađaju, i za koju se borimo – to je slika braka koju nam ovaj svijet želi nametnuti da bi nam ga, budimo iskreni, ogadio. I to nije ono što Bog za nas želi. Brak je prekrasna slika ljubavi i radosti (i spolnosti, ali ne i seksualiziranosti). I pozvani smo ju ostvariti.