90 godina enciklike Non abbiamo bisogno

Osuda fašističkog nasilja protiv katoličke mladeži


Totalitarizam je kao pojam u svakodnevni govor ušao tek poslije 1945., međutim kritika toga u papinskim dokumentima seže desetljećima ranije. Jedno od najsnažnijih suprotstavljanja tom zlu je enciklika Pija XI. Non abbiamo bisogno upućena Talijanima, u kojoj se osuđuje fašistička država te nasilje nad katoličkim udrugama mladih...

Pio XI. je i prije izbijanja ratnih sukoba predvidio kako fašisti, komunisti i nacisti od mladića traže samo bespogovornu poslušnost, žrtvu i krvarenje na budućim bojištima

Pio XI. je i prije izbijanja ratnih sukoba predvidio kako fašisti, komunisti i nacisti od mladića traže samo bespogovornu poslušnost, žrtvu i krvarenje na budućim bojištima

Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

Za razumijevanje povijesnih događaja, pojava i osoba nužno je iz današnje perspektive razaznati njihov kontekst kako ne bismo upali u zamku anakronizma. To je potrebno i kada je riječ o ovom papinskom dokumentu naslovljenom Non abbiamo bisogno ili u prijevodu na hrvatski Ne trebamo (Nemamo potrebu).

Troglava aždaja

Političko jednoumlje fašizma, nacizma i komunizma, kao tipično suvremena pojava, ne smije se uspoređivati s kraljevinama, despotovinama, tiranijama i apsolutizmima iz dalje prošlosti s kojima se Katolička Crkva susretala.

U našem kontekstu, totalitarizam pomoću jedne partije prisvaja sebi apsolutnu vlast utemeljenu na diktatorskoj ideologiji te u praksi, za razliku od tirana iz prošlosti, stavlja pod kontrolu apsolutno sve segmente javnog, kulturnog i privatnog života. Kao takva moguće ga je pratiti od Oktobarske revolucije 1917., a strahote koje su proizišle iz triju totalitarizama su nemjerljive s apsolutizmima iz povijesti.

Bitno je napomenuti kako se pape nisu libile javno izraziti svoja negodovanja protiv bilo kakve nepravde, političke ili ekonomske. Još od vremena Leona XIII. i enciklike Rerum novarum (1891.), koja govori o kapitalu i radu, rimski biskupi precizno uviđaju nove vjetrove i „ekonomske pokuse“ u duhu marksizma, koji prijete ljudskoj civilizaciji i kršćanstvu uopće. Protiv totalitarizama, iako ih tako nisu imenovali, već su govorili i pisali pape Pio X. (1903. – 1914.) te Benedikt XV. (1914. – 1922.) koji je svjedočio strahotama Prvog svjetskog rata i boljševičkom jednoumlju koje je uništilo Crkvu u Rusiji.

Istinski protivnik svakog totalitarizma

Ipak, prvi Sveti Otac koji se izravno sukobio s fašistima bio je Pio XI. (1922. – 1939.). Vlastoručno je najprije u travnju 1931. uputio pismo milanskom kardinalu Alfredu Schusteru koji se prvi našao na udaru fašista u njihovoj kolektivizaciji društva, rastakanju obitelji te ukidanju ogranaka Katoličke akcije (KA), te mu dao podršku. Papa je potom uzeo pod svoju zaštitu tamošnju mladost od Mussolinijevih fašista koji su u duhu bazičnog totalitarizma „ništa izvan države, sve u državi“ krenuli zlostavljati članove predstavljajući se kao jedini odgojitelji mladeži.

Iako je ovaj Papa,krsnim imenom Achille Ratti,mnogo ranije uvidio pogubnost fašizma, početkom 1931., zajedno s cijelom Katoličkom Crkvom u Italiji, bio je na vjetrometini novih fašističkih gospodara.

Upravo je zato 29. lipnja 1931. objavio encikliku Non abbiamo bisogno koja predstavlja pomalo zaboravljenu mudrost crkvenog učiteljstva. Vjerojatno su na to utjecali događaji koji su se smjenjivali munjevitom brzinom te kasnije objavljivanje poznatije enciklike o osudi nacizma Mit brennender Sorge (S gorućom brigom) te gotovo vizionarska osuda bezbožnog komunizma Divini Redemptoris (O božanskom Otkupitelju) koje je objelodanio u razmaku od samo pet dana u ožujku 1937.

Nasilje protiv Katoličke akcije

Enciklika Non abbiamo bisogno u prijevodu iz 1931., koji su učinili djelatnici Hrvatskoga lista,sadrži pet kronoloških poglavlja te 10 000 riječi. Ona je došla u devetoj godini pontifikata, i 21. je po redu Pija XI., a upućena je talijanskim biskupima, kleru i vjernicima Talijanima koji su se susreli s poganskim načinom štovanja države, nasiljem protiv katoličke mladeži te rastućim širenjem mržnje. Poglavlja su prigodno imenovana: Dužnost bratskog priznanja i zahvalnosti; Dužnost obraniti istinu i pravdu; Razmišljanja i zaključivanja; Zabrinutost za budućnost te Sveti Otac bodri, da se ufamo i molimo.

Na početku se Rimski biskup, nabrojavši sve komu se obraća te ističući kako ima nutarnji mir zbog pune i jasne spoznaje kako je na strani istine i pravde, osvrće na boli koje trpi njegovo stado u Italiji.

Kao istinski Petrov nasljednik ohrabruje ih i učvršćuje u vjeri: „Vi ste osjetili, časna Braćo, da je Naše srce s vama, sa svakim od vas, da za vas trpi, za vas i s vama moli, kako bi Nam Bog u svome neizmjernom milosrđu priskočio u pomoć, pa da iz ovoga velikoga zla, što ga je stari neprijatelj svakog dobra raširio, izraste novo cvijeće dobra, obilnoga dobra.“

Govoreći o nasilju protiv članova Katoličke akcije, Papa upućuje na pogubni utjecaj tadašnjih medija koji uopće nisu marili za istinu: „Ako ne baš sve, a ono poglavite laži i prave klevete, raširene po protivničkom stranačkom tisku koji jedini uživa slobodu i koji često ima nalog ili mig da sve kaže i sve smije, bile su prikupljene u jedno 'izvješće', premda ne službeno (mjera opreznosti). Te su laži bile rasturane svoj javnosti svim mogućim i uspješnim sredstvima što ih sadašnjost poznaje.“

Potom je ukazao na svoju ulogu: „...kad bismo puštali da se tome vjeruje, Mi bismo bili mnogo nedostojniji nego što to jesmo da zauzimamo ovu uzvišenu Svetu Stolicu; nedostojni one sinovske i velikodušne odanosti kojom su Nas vazda tješili i sad Nas više nego ikada tješe naši dragi sinovi u KA-u.“

Pio XI. je progovorio, ne samo o atacima na talijansku mladost, nego i o povećanim napadima na Katoličku Crkvu, pritiscima koji se vrše na župnike, bezbožnim parodijama svetih pjesama... „S neizrecivom bolju vidjesmo kako se u ovoj Našoj Italiji i u ovom istom Našem Rimu razmahalo pravo i stvarno progonstvo protiv onoga što je Crkvi i njezinu Poglavaru najdragocjenije i najmilije, to jest: protiv slobode i prava“, napisao je Papa i jasno odgovorio svima onima koji su tvrdili kako se KA bavila politikom te je zato ukinuta.

„Optuživati talijansku Katoličku akciju zbog političkoga rada znači klevetati je u pravom i doslovnom smislu. Činjenice su pokazale kamo se time smjeralo i što se time spremalo: rijetko se kad u tako velikoj mjeri obistinila basna o vuku i janjetu, a povijest neće moći prijeći preko toga“, napisao je vizionarski Pio XI.

Prave namjere fašista - razaranje obitelji

Fašistima koji ukidanjem Katoličke akcije otimaju Crkvi njezine mlade citirao je Isusa Krista koji je rekao: „Pustite malene da dođu k meni i nemojte im braniti“ (usp. Mk 10,14).

„Crkva Isusa Krista nije se nikad protivila pravima i dužnostima države u pogledu odgoja građana (…) Neoboriva su ta prava i te dužnosti tako dugo dok ostaju unutar granicâ nadležnosti koja državi pripada. Zamišljanje o državi koja hoće da njoj mlada pokoljenja pripadaju potpuno i bez iznimke, od prvog djetinjstva pa sve do odrasle dobi, nespojiva je za jednog katolika s katoličkim naukom, a nije spojiva ni s prirodnim pravom obitelji. Za jednog katolika nespojiv je s katoličkim naukom zahtjev da se Crkva i Papa moraju ograničiti samo na izvanje vršenje vjerskih čina (na misu i sakramente), a da preostali dio odgoja posve pripada državi“, središnji je dio enciklike u kojoj se također proročki opisuje što fašisti žele od mladeži, a to je: krv na bojnom polju.

Pri kraju Papa ponovno hrabri biskupe kako se njihov duh ne bi smio predati jer „budućnost pripada Bogu i u Njegovim je rukama“.

Završno je, pozivajući na molitvu i pouzdanje, ponovno istaknuo kako Crkvi Božjoj pripada kršćanski uzgoj i izobrazba mladeži, „ne po milosti ljudskoj, već po božanskoj zapovijedi“.

Preostaje sud povijesti

Iz priloženog se može vidjeti gotovo proročka vizija jednog Pape koji je i prije izbijanja ratnih sukoba u Europi predvidio kako fašisti (kao komunisti i nacisti) od mladića traže samo bespogovornu poslušnost, žrtvu i krvarenje na budućim bojištima. Kada se uzmu u obzir i osude nacizma te komunizma, može se zaključiti da je Pio XI. bio uvjereni protivnik svakog totalitarizma čiji proročki glas i danas potiče na studiranje tih tekstova.

Ovaj je Papa znao kako svaki od totalitarizama ruši temeljne vrijednosti osobe i slobodnog ljudskog života te posljedično tako urušava i opće dobro. Također, iz Papine enciklike se može iščitati kako će se dijabolični autoritet države (baš kao i danas, samo u drugom obliku) na kraju izručiti neumoljivom sudu povijesti na čije će smetlište biti bačen.