Bugojanska skupina

Osvetnici Bleiburga zbog kojih je Titu zaboljela glava


Iako ih je Titin režim, skršivši njihov otpor tek nakon više od mjesec, prikazivao kao „krvoločne ustaše“, riječ je zapravo bila o mladim idealistima, domoljubnim zanesenjacima koji su vjerovali kako su se, nakon sloma Hrvatskog proljeća, stekli uvjeti za oružani ustanak.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Zanimljiv, kazao bih čak znakovit događaj zbio se početkom listopada 2018.: Uoči Dna hrvatske neovisnosti otkriven je spomenik Viktoru Kancijaniću, kodnog imena Veli Jože. Kancijanić je bio pripadnik Bugojanske skupine koja je ušla na područje Jugoslavije 20. lipnja 1972. A prigodna svečanost održana je na groblju u Tinjanu, u, zamislite, Istri, Spomenik Veli Joži blagoslovio je porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan.

Saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović tom je prigodom održao nadahnut govor te, uz ino, kazao: „Viktor Kancijanić je autentični izdanak hrvatske narodne preporodne misli. Više je od simbolike da se ovo obilježje otvori dan uoči Dana hrvatske neovisnosti. Moderna hrvatska država je apoteoza nacionalnih ideala kojima je bio vjeran i svjedočio im hrvatski vitez i revolucionar Viktor Kancijanić“.

„Planinske lisice“

Jasno, lokalni SDP i načelnik Tinjana bojkotirali su komemoriranje tomu „Bugojancu“. No i s njima i(li) - svejedno - bez njih, Kancijanićev spomenik etablira se kao mjesto na kojemu će se čuvati uspomena na Hrvatske oružane postrojbe „Planinske lisice“, poznatije kao Bugojanska skupina ili Fenix skupina. Baš, uostalom, kao što se godinama njihova akcija i žrtva komemoriraju u Zmijavcima nedaleko Imotskoga, gdje je Stjepan Ivkušić na svome imanju podignuo spomenik kojemu hodočasti sve veći broj Hrvata iz cijeloga svijeta.

Treba, dakako, podsjetiti na kontekst u kojemu je došlo do akcije koja je žestoko potresla ondašnju Jugoslaviju; Vodstvo Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB), tajne organizacije osnovane 1961. u Australiji koje je djelovalo i u Europi i u SAD, bilo je uvjereno kako je u Hrvatskoj, nakon sloma Hrvatskog proljeća, pravo vrijeme za pokretanje oružanog sukoba. Uslijedile su kratke pripreme, organizirano ljudstvo, oružje i novčana potpora za slanje inicijalne skupine koja je imala zadaću pokrenuti ustanak na području južne Hrvatske, Like i Hercegovine. Borci su regrutirani uglavnom u Australiji, a vojna oprema nabavljena je u Njemačkoj.

Skupina se ubacila preko Dravograda (toga za Hrvate, eto, mitskog jednako kao i kobnog mjesta) u Jugoslaviju 20. lipnja 1972. Cilj je bio stići na Tromeđu, tj na planinu Rudeš, na području općine današnjeg Uskoplja. Do prvog sukoba s milicijom, a potom i s Jugoslavenskom narodnom armijom i Teritorijalnom obranom dolazi već nakon pet dana; A kolika je panika zavladala u ondašnjem režimu, najbolje svjedoči podatak da je žurno dignuto 30 000 dobro naoružanih „branitelja“. Cilj je bio samo jedan - likvidirati „ustaše“!

To im je uspjelo, uz svesrdnu pomoć UDBE, tek 24. srpnja '72. Desetorica „Bugojanaca“ izgubila su život na različitim bh lokacijama tijekom borbe, a devetorica su bila zarobljena i odmah pogubljena u Rakovici nadomak Sarajeva. Nakon čega je Josip Broz, začujuće objektivno, priznao: „Dobro smo dobili po glavi“. Ponajviše je pritom mislio na činjenicu da za ovu akciju nije znao ni KOS ni UDBA, a manje na žrtve - poginulo ih je 13 a ranjeno 20 - koje su pretrpjele jugoslavenske snage.

Domoljubni romantizam

Dakako, već i sam činjenica da se 19 ljudi zanosilo mišlju kako može podignuti Hrvate na oružani ustanak, svjedoči o svojevrsnom (domoljubnom) idealizmu i romantizmu. Jasno, budući da im je trebalo više od mjesec da obračunaju s tim zanesenim mladićima, ondašnji su ih čelnici u javnosti prikazivali kao opasne zlikovce. A o kome je zapravo bila riječ, svjedočio je prije pet godina Marko Mudronja, koji se HRB priključio u Australiji u koju se doselio, radeći prethodno na brodu u Italiji i kasnije Francuskoj. U bratstvu je dobio pseudonim Srijemac, po njegovu rodnom mjestu koje je tako nazvano zbog velikog broja izbjeglica pristiglih iz Srijema nakon Drugog svjetskog rata.

„Krajem 1971. signalizirano mi je da se spremim na put i sredinom siječnja iduće godine zrakoplovom iz Melburna, preko Londona i Bruxellesa, doputovao sam u Pariz. Tamo sam stupio u kontakt sa svojima i dobio daljnje upute. Potom smo se našli u Austriji; U Salzburgu nam je svima bilo rečeno da još jednom dobro razmislimo hoćemo li ići ili ne, jer nakon dolaska u kamp više nije bilo uzmicanja“, svjedoči Mudronja, napominjući kako se u obuci najviše koristio priručnik HRB-a „Osvetnici Bleiburga“, koji je napisao Adolf Andrić.

Nakon velike vremenske distance,osvrnuo se i na špekulacije kako je skupina Fenix 72 bila zavedena od (ustaške) HRB i poslana u smrt. „Mi smo bili idealisti. Nas nitko nije trebao zavoditi, svi smo bili spremni ratovati i poginuti za Hrvatsku i potpuno smo bili svjesni opasnosti kojoj se izlažemo“, tvrdi Mudronja, potpuno svjestan, nakon svih ovih godina, kako je i čelništvo HRB-a imalo krive informacije o tadašnjem raspoloženju hrvatskog naroda i njegove spremnosti da - nakon Karađorđeva - pokrene ustanak protiv, veli, beogradske tiranije.

Mudronja inače nije bio planiran da uđe u Jugoslaviju sa skupinom, njegov je zadatak bio obučavati ostale članove vještinama koje im nisu bile poznate. U blizini slovensko-austrijske granice su se rastali, a on je, kao dvadeseti čovjek, ostao pospremiti kamp, gdje je zakopao njihove dokumente i krenuo u Beč. Nakon pet dana bio je u Australiji. Dva tjedna poslije u kuću mu je upala australska policija i obavila pretres. Oduzeli su mu australijsku putovnicu i vratili mu je tek 1992.

„Oni su bili istinski hrvatski rodoljubi i heroji kojima se hrvatska država još ni približno nije zahvalila, a ni odužila za žrtvu koju su dali u borbi za samostalnu hrvatsku državu. Nadam se da će se to u skoroj budućnosti ipak dogoditi“, kazao je Mudronja prije nekoliko godina, a, vidjeli smo, u Istri je 2018. otkriven spomenik. Možda Sremčeva nada nije bez osnova...

Uloga UDBE

No, priča o '72. ima i drugu stranu; Potkraj studenoga 2015. u tjedniku Nacional objavljeno je svjedočenje Ružice Andrić, supruge vođe Bugojanske skupine Ambroza Andrića. Ona je još u lipnju 1996. od Komisije za ispitivanje žrtava rata i poraća tražila istragu kako bi se utvrdilo zašto je vrh HRB-a poslalo „Bugojance“ u sigurnu smrt. Zagrebački tjednik tvrdi kako rečena komisija nikad nije odgovorila podnositeljici na podnesak sastavljen u formi pisma na 28 tipkanih stranica.

Gospođa Andrić sugerira kako je u cijeloj priči značajnu ulogu odigrala UDBA, koja se infiltrirala u redove ovih domoljubnih romantika.

(Tekst je u Katoličkom tjedniku objavljen u lipnju 2020.)