Piše: Josip Vričko

Film Dva pape imao je pred dodjelu ovogodišnje nagrade Američke filmske akademije  identičnu ocjenu 89% i od filmskih kritičara i od gledatelja. A kako se vrlo rijetko događa da se neki film podjednako sviđa i kritičarima i gledateljima, bio je to po mnogima dobar znak uoči dodjele ovogodišnjeg Oskara u holivudskom The Dolby Theatre. Netflixov film, po mnogima vrlo kontroverzan, nije, istina, nominiran u (baš) najvažnijim kategorijama koje su uglavnom rezervirane za Jokera i 1917. i Bilo jednom u Hollywoodu, ali i tri nominacije, s obzirom na okolnosti, solidan su domet.

Teško protiv Jokera

Oskaru su se tako mogli nadati Anthony McCarten za adaptirani scenarij, Jonathan Pryce za najbolju glavnu mušku ulogu i Anthony Hopkins za najbolju mušku sporednu ulogu. No „bijeli dim“ se, ipak, nije ukazao iznad Dolby Theatrea. Objektivno, nitko, pa ni maestralni Pryce, nije imao izgleda u srazu s Joaquinom Phoenixom i njegovim Jokerom, a kako je došlo vrijeme da i Brad Pitt (konačno) dobije Oskara za glumu (kao producent je već ranije bio ovjenčan), ni Hopkins nije imao prevelike izglede. No, McCarten je, ponajviše zbog kontroverznog scenarija, imao nemale izglede, pa ipak izgubio je od Taika Waititija.

Usprkos svemu, film o dvojici papa, zapravo jednom u tom trenutku aktualnom, Benediktu XVI., i drugom koji će to tek postati, kardinalu Jorgeu Bergogliju, ruši sve rekorde gledanosti, što je konstatirano još tamo prije Božića, a taj je trend nastavljen do danas.

Riječ je o fikcijskoj priči smještenoj u 2012., u vrijeme kada je argentinski kardinal posjetio Svetog Oca u palači Caste Gandolfo kako bi dao otkaz, zapravo izišao iz Crkve pritisnut sumnjom javnosti u njegovu ulogu u vrijeme argentinske vojne hunte. Tajming, međutim, ne može biti gori – Benedikt, naime, također kani abdicirati.

Tu započinje njihov višednevni dijalog s kojim su, u biti, autori filma nastojali dijagnosticirati aktualnu Katoličku Crkvu, promišljati o njezinu smislu i postojanju. A sve to kroz dva lika koja, po njima, predstavljaju suprotnost unutar iste kuće. Scenarist McCarten je, odgovarajući na pitanje New York Timesa „Koliko ima istine u filmu“ (?), kazao kako je scenarij temeljio na sekundarnim izvorima, arhiva i intervjua.

„Potencijal koji sam osjetio u ovoj priči bila je debata, skoro talmudska rasprava, između progresivaca i konzervativca“, kazao je. Uz to, objasnio je kako su četvrtina papinskog dijaloga doslovno prenesene riječi koje su dvojica papa napisala ili izgovorila.

 Što (sve) iritira „Benedikta“?

Osobito je pritom zanimljiv trenutak kada „Benedikt“ kardinalu stavlja do znanja koliko ga iritiraju njegove suosjećajne izjave o oženjenim svećenicima, na što prozvani tvrdi kako je pogrešno citiran. Odgovor „Benedikta“ ne zadovoljava te mu predbacuje i navodno suosjećanje spram homoseksualaca, na što „Bergoglio“ tvrdi kako je to izvučeno iz konteksta. Međutim, kada mu „Papa“ prigovori to što pričešćuje razvedene katolike, „argentinski kardinal“ primjedbu ignorira. Baš kao što ne komentira to što mu poglavaru smeta njegova velika popularnost u narodu.

I ma koliko su producenti, uoči premijere, inzistirali na tomu da je film (samo) fikcija, redatelj, oskarovac Fernando Meirelles nije krio da film predstavlja njegovo razumijevanje vrijednosti pape Franje. Slijedom čega danas, kada film puni kina, dominira ocjena kako taj uradak ne predstavlja papu Benedikta XVI. i papu Franju, nego odražava ideološki pristup toj dvojici.

„Shematska uloga Benedikta XVI. kao krutog nazadnjaka, i budućeg pape Franje kao revolucionara koji reformira, nema nikakve veze sa stvarnošću bilo kojega čovjeka, nego s dramatičarskom potrebom za sukobom i ideološkom sklonošću pripovijedanju o progresivnom oslobađanju koje pobjeđuje skriveni tradicionalizam“, ocijenio je, primjerice, za CNA filmski kritičar Steven Greydanus.

 Jedan (je) Papa?!

A pomoćni biskup Nadbiskupije Los Angeles mons. Robert Barron drži čak kako je Netflixov film trebao imati naziv Jedan papa, jer prikazuje blagonaklonu i fino nijansiranu sliku kardinala Jorgea Maria Bergoglija i karikaturu Josepha Ratzingera.

Slijedom čega se treba sjetiti i Meirellesove pretpremijerne ispovijedi u kojoj je (pošteno) priznao kako je namjeravao napraviti dihotomiju između dvojice papa. Kako su, dakle, njih dvojica dvije jedinke koje se (nikako) ne uklapaju u jednu cjelinu, Crkvu. No – možda?! – taj oskarovac ima uporište, ili, kako tko već gleda, alibi u medijima, dijelom nadahnutim i crkvenim izvorima koji povremeno promiču tezu da je Vatikan premali za (čak!) dvojicu papa.

A sve je eskaliralo prošlog proljeća kada je Benedikt XVI. objavio svoje misli o uzrocima izbijanja skandala vezanog za svećenike pedofile, što je naišlo na (neočekivan) svjetski odjek.

U nekim je krugovima tekst shvaćen kao napad na Drugi vatikanski koncil, pa onda i aktualnog Papu. Unatoč tomu što je obznanjeno i kako je Papa emerit o svojoj namjeri izvijestio državnog tajnika kardinala Pietra Parolina i Franju osobno, spekuliralo se čak i o tomu kako Benedikt zapravo i nije autor teksta, već kako su njegovo ime (zlo)uporabili oni – u Crkvi – koji se ne slažu s Bergoglijevom politikom.

Što bi moglo poslužiti kao predložak za neki novi (adaptirani) scenarij…

Meirelles film ipak završava harmoničnom slikom: dvojica papa u opuštenoj atmosferi, uz (točenu) pivicu, gledaju finale Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. Njemačka – Argentina. Jasno, čak ni redatelj, ma koliko sklon Argentincu, nije mogao falsificirati povijest. Razlog za slavlje imao je, naime, Benedikt jer je u Rio de Janeiro, doduše tek nakon produžetaka, njegov „Elf“ nadigrao Franjine „Gaučose“.

 Imamo Papu!

No, kad se pripovijeda o kontroverzama, moglo bi se kazati kako je Meirellesu u stanovitoj mjeri „prtinu“ napravila HBO-ova serija Mladi papa premijerno emitirana 2016., a, evo, upravo je aktualna treća sezona. Riječ je, također, o fikciji u kojoj je papa Amerikanac, star tek 47 ljeta.

Ali godine, pa (čak) i to što je „Jenki“, najmanji je problem. Naime, redatelj Paolo Sorrentino, rođeni – što nije nevažno – Napolitanac i oskarovac prikazuje „Pia XIII.“ (fiktivnog, dakle) kao arogantnog, nepredvidljivog, inatljivog, urnebesno destruktivnog, na granici antikrista, zapravo. Što, u biti, i jest bila uloga za britanskog filmskog ljepotana Judea Lawa kojega – makar ženski dio gledateljstva – teško može percipirati samo kao svećenika. Uostalom, kritika je odmah po emitiranju serije ocijenila kako ovaj filmski papa više nalikuje Borgijama negoli današnjim papama.

Nije, međutim, „Pio XIII.“ dugo izdržao noseći se sa svim tim nesporazumima (i sa samim sobom!). Pao je u komu. A novi je papa, u epizodama koje se emitiraju od siječnja ove godine, John Malkovich. Zapravo, šarmantni i sofisticirani britanski aristokrat John Brannox, koji si uzima ime „Ivan Pavao III.“, i kojemu je na plećima nemali teret – zamijeniti karizmatičnog prethodnika „Pia XIII.“, čiji život neprestano visi između života i smrti tako da su ga proglasili svetcem, a tisuće su ga počele idolizirati. Vidjet ćemo kako će se sve to završiti.

Kako bilo, već sad, ipak, možemo uskliknuti: „Imamo Papu!“ Glasoviti je Malkovich, istina, rođen u Cristopheru, u američkoj saveznoj državi Illinois, ali roditelji njegova oca podrijetlom su Hrvati iz Ozlja, nedaleko od Karlovca. Glumac se sjeća da djed i baka nisu inzistirali na hrvatskom jeziku, već su ga koristili samo u nekim svojim razmiricama. Lako je onda pretpostaviti o kakvim se riječima radi, pa je dobro da ih budući (televizijski) papa nije naučio.